RIJEKA  Hrvoje Horvat, kako to rukometno zvuči. Otac je godinama bio među najboljima, ako ne i najbolji rukometaš na svijetu, predvodnik slavnih bjelovarskih »Kesizubaca«, prvaka Europe Partizana, isto tako i reprezentacije, koja je ekshibicijski osvojila zlato na Olimpijskim igrama 1972. godine. I više od pola stoljeća to ime i prezime na sebe skreće pozornost, sin Hrvoje, dugogodišnji zapaženi igrač i trener, koji je bio i hrvatski izbornik, netom je zaključio itekako uspješnu sezonu, s Kadetten Schaffhausenom je prvak Švicarske, osvojio je sve što se može, vratio se kući na odmor kao osvajač trostruke krune. I ovaj je, kao i svaki uspon na vrh, bio strm, nakon što je u polufinalu eliminiran renomirani Wintertur, u finalu s Kriensom iz Luzerna nakon 2:2 u pobjedama u petoj i odlučujućoj utakmici momčad hrvatskog trenera slavila je čak 32:25 i osvojila titulu protiv suparnika za koji su igrala znana hrvatska reprezentativna imena. Riječ je o Željku Musi, koji je pritom u 39. godini završio igračku karijeru u klubu u kojem će započeti onu trenersku, sve nakon dva europska srebra i jedne bronce te bronce sa SP-a, te Marin Šipić. Ispada da i ovaj međunarodni događaj nije prošao bez riječkog sastojka, u Horvatovu sastavu je ljevoruki bek Patrik Martinović, koji je u pobjedu utkao dva gola, inače od Hrvata je u momčadi i reprezentativni vratar Kristian Pilipović, koji je doprinio pobjedi s deset obrana.

– Naravno, bilo je čestitki nakon pobjede. Sezona je dobro ispala – kaže Hrvoje Horvat, inače riječki zet. – Bilo je i čestitara iz Hrvatske, i to je polako počelo.

Već sama činjenica da se u finalu igralo pet utakmica, potvrđuje da u ovakvim završnicama svaki od konkurenata grčevito nastoji iskoristiti svaku priliku za osvajanje titule.

Hrvatski štih

– U načelu su u ovom finalu bile dvije najbolje ekipe, Kriens i mi. Obje imaju taj hrvatski štih, kod njih su predvodnici Šipić i Musa, kod nas je također dosta naših dečki, Pilipović je vratar, uz njega igra Martinović iz Rijeke, tu još dvojica švicarskih Hrvata, Maroš, Marković i Petrić, ispada da je, što se toga tiče, finale bio obojen u kockicama, što se vidjelo i na tribinama. Kada je pak riječ o play-offu, finalna serija je uvijek nešto posebno. Tu se ne broji puno toga što je bilo kroz sezonu. Mi smo, naime, Kriens pobijedili četiri puta, tri puta u prvenstvu i jednom u Superkupu, međutim, kada dođe do finala, onda su to utakmice nabijene velikom agresivnošću, borbenošću. Ide se na glavu. I stvarno je teško jednog suparnika pobijediti toliko puta tijekom sezone, pogotovo kvalitetnog poput Kriensa. Na kraju smo ih u devet međusobnih utakmica u sezoni, pobijedili sedam puta. Zasluženo smo postali prvaci, ali u finalu je bilo teško, ratnički, agresivno. Tu je zapravo najbitnije imati onaj pravi stav, na kraju odlučuje karakter, psihološka priprema odlučuje finale.

Patrik Martinović je jedno od tolikih riječkih sportskih imena koja godinama odlaze »trbuhom za kruhom«, otkad je 2020. godine otišao iz Zameta, u Sloveniji je igrao za Slovan i Celje, nakon grčke epizode u AEK-u, sada je u Horvatovoj pobjedničkoj momčadi u kojoj se itekako priča hrvatski. Trener je zadovoljan njegovim igrama.

– Patrika Martinovića smo doveli na polusezoni, bio je tu i Sandro Obranović, te možemo govoriti o lijepoj hrvatskoj koloniji u Scaffhausenu. Iduće sezone nam za trenera vratara dolazi Ninoslav Pavelić, koji je sa mnom bio u reprezentaciji kao član stručnog stožera, on je zapravo stvorio reprezentativca Dominika Kuzmanovića u Našicama, njegov je »rukometni tata«. Ta hrvatska priča u klubu je u siječnju počela s Martinovićem. Došao je iz AEK-a, odigrao je jako dobru sezonu. Mlad je igrač i naravno da mu treba neko vrijeme privikavanja na novu sredinu, no kod njega je to išlo jako brzo. Dečki su ga jako dobro prihvatili. S njim je jako dobra i ona nerukometna priča, svi ga jako vole, odličan je karakter. Produžili smo mu ugovor, bit će i iduće godine velik oslonac ekipe, očekujem njegov daljni napredak.

Švicarski rukomet je godinama nalazio svoje mjesto pod suncem na europskoj klupskoj i reprezentativnoj sceni, nove ga generacije nastoje zadržati.

Ulaganje

– Švicarska je ove sezone imala četiri predstavnika u europskim Kupovima. Među spominjanim klubovima je i Grasshopers sa svojom ogromnom tradicijom, tu su Borba iz Luzerna u kojoj smo nekad igrali Goran Perkovac i ja, on je bio i trener u Scaffhausenu. O Winterturu ne moramo puno pričati, pamtimo ga još iz Lige prvaka, klub je to koji je i dan danas u vrhu švicarskog rukometa. Sa Schaffhausenom je tu četiri, pet klubova koji se legitimno bore za prvaka. I po rezultatima se vidjelo da je liga dosta izjednačena, ima puno stranih reprezentativaca i to svake godine sve više. Ulaže se i napreduje se. Reprezentacija je dobila wild card za Svjetsko prvenstvo iduće godine u Hrvatskoj, ima novi zamah i vjerujem da će Švicarci i na reprezentativnoj razini biti puno kompetitivniji i bolji. Kroz reprezentaciju bi onda porasla i kvaliteta lige.

Horvatova se momčad itekako dokazala na švicarskoj sceni, želja je u novoj sezoni ostaviti i što bolji dojam u Europi.

– Sezona je bila čak i iznad očekivanja s obzirom na to da smo osvojili i Superkup na početku sezone upravo protiv Kriensa, potom smo osvojili nacionalni Kup. Sada smo osvojili i prvenstvo, imamo sve tri titule ove sezone u Švicarskoj. U Europi smo prošli dvije skupine do nokaut faze u Kupu EHF-a i očekivano ispali od kasnijeg finalista Fuchse Berlina, to je bio uspjeh koji smo priželjkivali, iako se u Europi uvijek ovisi i o rasporedu. Schaffhausen ima tradiciju u Europi, tu je godinama prepoznatljiv, ona nam je jako bitna. Pikirat ćemo prema Ligi prvaka, a nadamo se i da će se godinu potom mijenjati forma tog natjecanja, da se vraća na staro i da bismo tu igrali izravno. Naravno da bismo onda imali drugačiju politiku i plan, morali bismo malo restrukturirati klub. U novoj sezoni nam je plan opet proći obje skupine i u nokaut fazi vidjeti što donosi ždrijeb. U idućoj sezoni bismo željeli u Ligu prvaka, to je i mene kao trenera privuklo u Scaffhausen, ta njihova ambicija da se u Europi napreduje i radi iskorak – zaključio je Hrvoje Horvat, koji je igračima dao slobodno i jedva dočekao dolazak u domovinu te opuštanje i odmor u krugu obitelji.