RIJEKA Alvaro Načinović je rodonačelnik riječkih osvajača sjajnih medalja, sa Saračevićem, čiji je bio dugogodišnji prijatelj i suigrač, zaigrao je na Olimpijskim igrama u Seoulu. Vijest o smrti Zlatka Saračevića javio mu je Dubravko Konjuh, nekadašnji istaknuti riječki rukometaš i rukometni sudac, Ale je zgranut jednostavno ostao bez teksta. I on se sjetio kako su u slavnim danima OI u Atlanti Saračević i Iztok Puc, sada obojica pokojni, dijelili sobu.

– Bili su cimeri u Atlanti. Bili su najpovezaniji, bili su prijatelji – kaže Alvaro Načinović. – Vijest je stvarno šokantna. Otići na takav način, na »brzaka«, da stvar bude još bizarnija, nakon pobjede njegove Podravke nad Lokomotivom. Stvarno šokantno.

Načinović i Saračević su tolike godine dijelili rukometnu sudbinu, zajedno se radovali pobjedama, drugovali su na terenu i izvan njega.

– Od Seoula 1988. smo zajedno bili u reprezentaciji. Kada sam tada kao relativno mlad došao u reprezentaciju, on je već tada bio legenda, eto koliko godina to traje. A kako je sve to danas, da i ne govorimo. Saračević je apsolutno legenda ovih prostora. Možda će se nekome usporedba doimati čudnom, ali prije neki dan otišla je jedna druga legenda ovih prostora, Đorđe Balašević, takvo nešto je bio Zlatko Saračević – Sarač. Svi smo zgranuti, noć nakon vijesti sam se ustao i tek mi je onda sve to, ta nevjerica došlo do glave. Inače, ako ćemo poistovjećivati neke legende, Sarač uistinu može stati u tu rečenicu, a osim toga on je legenda europskog i svjetskog rukometa. On je bio jednostavno toliko prepoznatljiv u tom rukometnom svijetu zbog svog gromovitog šuta.

Asocijacije pritom samo naviru.

– Jedna anegdota. Eto, prije nekoliko dana u Rijeci pričam s nekim društvom i dođemo na neku rukometnu temu, kako se Sarač, kada je bio u Rijeci, volio ići kupati u Volosko. A jedan od njih reče da je onom svojom ljevačom rasturao po golu i kada su igrali vaterpolo. Naravno, sve sa svojim onim karakterističnim izbačajem. Čovjek to ima to u sebi, tu svoju gromovitu bombu.

Putevi su Saračevića i Načinovića vodili na različite strane, ali prijateljstvo je uvijek ostalo isto.

– Izuzetno sam ga poštovao i cijenio, bili smo prijatelji. To je bila stvarno jedna srdačnost, otvorenost. Za njega me vežu uistinu lijepe uspomene, za njegov taj specifični bosanski humor, njegovu otvorenost, za simpatičnost. Nažalost, otišao je brzo.