RIJEKA Rijeka je davno slavila i po ulicama i parkovima pjevušila toliko uhu ugodne pjesme, prave hitove popularnog ovdašnjeg trija “Neda, Miljenko i Dario”, Nede Radetić, Miljenka Karabaića, Darija Ottavianija, sada su na scenama nova imena koja lansiraju nove hitove, koje doslovno dižu Riječane na noge. Vidjelo se to na dosad nezapamćenom okupljanju pred Centrom Zamet kada je riječki puk, od dječice sve do nonica i nonića, došao pozdraviti riječki rukometni trio, Tina Lučina, Filipa Glavaša i Valtera Matoševića, koji su se vratili u Rijeku sa srebrom sa Svjetskoga prvenstva.

Riječki i hrvatski sportski junaci stigli su kući u znaku modernih ritmova života u kojem se mnogi dojmljivi događaji smjenjuju brzo jedan za drugim, protekle zimske dane provodili su kao protagonisti nekog akcijskog filma.

Iza njih je finale u Oslu u kojem ih je nadmašila velesila Danska, da bi iz zrakoplova dan kasnije zadovoljni i umorni uzdignutih ruku pozdravljali okupljeno mnošto na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Već idućeg jutra išli su na prijem u Vladu, a onda su u pravo vrijeme stigli u rodni grad, na rijetko viđeni događaj u riječku zimsku večer.

– Jednostavno, ne znam što bih rekao – komentirao je uz svoj osmijeh vječitog dječaka Tin Lučin, maštoviti bek, na parketu vješt u pronalaženju rješenja za nadmurivanje suparničkih zona. – U svemu ovome što se događa kao da još nije vrijeme za zbrajanje dojmova, jednostavno mislim da još nismo svjesni koliko smo napravili. Reakcija ljudi je sve rekla, bilo je predivno u Zagrebu, također i u Rijeci, koja je naš grad. Naravno da su se toliki ljudi odazvali i došli na doček.

I oko posijanog sjemena valja “posijati” mnogo truda da bi dalo ukusne plodove, tako je i u sportu, gdje je veliki trud potreban za neki značajniji rezultat. No, kao u šali da čovjek nosi tijesne cipele jer je veliki gušt kad ih skine, Lučin i drugi dečki su umorni, ali jako zadovoljni.

– Sigurno da nije bilo lako. Ovu smo medalju skupo platili, bilo je doslovno kao u staroj poruci legendarnog Winstona Churchilla: “Krv, znoj i suze”. Naš put do srebra nije bio lak, ali, eto, na kraju se sve isplatilo.

Brkovi

Opća je ocjena da su hrvatski rukometaši ugodno iznenadili plasmanom u finale, oni sami su pak konačno dočekali ispunjenje svojih nadanja.

– Mi smo, istina, vjerovali u uspjeh, ali smo u to vjerovali i na nekim prethodnim natjecanjima pa se to nije ostvarilo. Trebalo je možda malo da se sve posloži, malo i sreće. Igrali smo doma, to je sigurno puno pomoglo, ta okolnost da smo igrali u punoj Areni. Ljudi su stvarno bili fantastični od početka turnira pa do sada do ovih dočeka.

“Složna braća kuću grade”, u tom su stilu protjecali dani ove generacije.

– Stalno ponavljam da to nikada nije bilo upitno, od prvih dana kada sam došao u reprezentaciju pa do sada, ono što nas krasi su zajedništvo i odlična atmosfera. Svakoga dana zbilja uživamo što smo na treningu i na natjecanju. Napokon je došao i rezultat.

Tin Lučin sa Željkom Bebekom može sada zapjevati: “Došao sam da ti kažem da odlazim”, živi životom sportaša, modernih nomada, tek je pozdravio u Rijeku, a već hrli udovoljiti klupskim obavezama u Nexeu.

– Ispada da imam čak dva slobodna dana, nakon treninga u četvrtak iduća je utakmica na rasporedu već u petak, nema puno vremena. To je, nažalost, takav ritam, rukomet je takav sport gdje se najmanje pita igrača. Ali ipak smo uspjeli proslaviti medalju, bit će vremena i za odmor. Bitno je da smo ostvarili ovaj rezultat, Hrvatska se ponovno vratila gdje i zaslužuje biti, u vrh svjetskog rukometa.

Clark Gable, filmska legenda iz Ohija, legendarni je brk “sedme umjetnosti”, Filip Glavaš, riječki ljevoruki as s krila, sada je opet brkove vratio u modu.

– Nosim brkove već neko vrijeme – nasmiješio se Glavaš, sada popularni riječki brk kakav je nekada bio slavni košarkaš Nikola Plećaš. – Ni ne sjećam se kako sam se na to odlučio, jednostavno je krenulo tako. Ispada da me pratio i brk i sreća, sada je ostao i valjda će ostati i dalje. Donosi sreću i neću ga skidati. Od naših slavnih brkova ja znam samo Mišu Kovača – kaže Glavaš. – Naš uspjeh je nešto nevjerojatno, mislim da još nismo svjesni što smo napravili. To je fantazija, ostvarenje svih snova. Mogu nakon svega reći hvala ovim ljudima što su nas popratili. Divno je kada sportaš može osjetiti ovakvu energiju, ovakve ljude, zajednišvo, ljubav. Svima samo kapa dolje.

Kvaliteta

Glavaš i suigrači su pritom stalno dokazivali točnost procjena da Hrvatska ima kvalitetne igrače.

– Ja sam stalno tvrdio, to sam još u ranijim razgovorima isticao, da vjerujem u ove dečke, da Hrvatska uvijek mora ići na medalju, da smo uvijek svakome nezgodan suparnik. Rezultati nas možda nisu popratili u posljednje vrijeme, ali ovoga puta smo dokazali da možemo i da pripadamo vrhu. Svaka čast dečkima.

U ovako jakoj i izjednjačenoj konkurenciji odlučuju detalji, ovoga puta bili su na hrvatskoj strani sve do finala.

– Odlučivalo je to naše zajedništvo. Dagur je obavio sjajan posao, izolirao nas je, povezao nas je još više. Dao nam je upute u pravo vrijeme na pravom mjestu. Smirivao nas je kada je trebalo smiriti igru, dizao ritam kada je trebalo. Odradio je fantastičan posao, a dečki su to popratili. Držali smo se svi skupa i rekli si da ako smo zajedno, možemo to napraviti i učinili smo to.

Glavaš se sada nada i novim uspjesima.

– Apsolutno da ovo možemo ponoviti. Mislim da smo sada u naletu, nadam se da će tako i ostati. Ali sport je takav da vrijediš koliko ti je dobra ona posljednja utakmica. Čeka te opet novo dokazivanje, sve ispočetka. Time se i trebamo voditi. Profil igrača nam je takav, imamo mladu generaciju, tu su dečki koji dolaze, stvarno su svi na vrhunskoj razini. Kada se držimo zajedno, ne može nam nitko ništa.

Valter Matošević je najtrofejniji riječki sportaš, sakupljač je sjajnih odličja na najvećim natjecanjima za koje mu treba “izložbeni prostor”.

– Ima ih po kući, smještenih po koferima, naći će se već mjesta još i za ovu medalju – kaže u šali Matošević. – Sve uz dodatak da mislim da ovo još uvijek ova nije i posljednja medalja.

Kada je Valter počinjao karijeru nova dvorana na Zametu nije bila ni u primislima, on je pak odmah pokazivao kakav je talent, druga je stvar koliko je očekivao godinama već biti na postoljima najvećih natjecanja.

– Tko se na početku karijere mogao ovome nadati. Sve je išlo svojim tijekom, ali sada, ni u najvećem ludilu ne mogu vjerovati što se događalo. Kada se sjetim onih dana kada sam iz Osnovne škole Zamet krenuo u rukomet… I sada doći do svega ovoga, Olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava, to nisam mogao ni zamisliti.

Strpljenje

I on je u koru koji sa svih strana hvali hrvatski juriš do svjetskog srebra.

– Ovo je čudo od rezultata nakon dugog niza godina bez finala, pogotovo na svjetskim prvenstvima. Sigurno nitko nije očekivao da ćemo doći do finala i s Dancima odigrati dobru utakmicu. Uz sve to, bilo je i dosta problema s ozljedama. Samo mi znamo kako nam je bilo. Prvi cilj nam je bilo četvrtfinale, a sve iznad toga da je velik uspjeh. Srebro je pak stvarno ogroman uspjeh, mogu ga usporediti sa zlatom na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. godine.

Nakon razočaranja na Olimpijskih igrama, Matošević je uporno tvrdio da treba stpljenja i da će pravi rezultat doći.

– Možda i nisam očekivao ovakav uspjeh, ali očekivao sam da ćemo odigrati dobar turnir. Dobro smo se spremili i tako smo trenirali, a igrati u onakvoj atmosferi u zagrebačkoj Areni, gdje su igrači bili nošeni publikom, bio je samo još veći motiv. U sportu je sve moguće, to se najbolje vidjelo u našoj utakmici s Mađarskom. Samo treba vjerovati u to, gurati naprijed, dati sve od sebe. Bog će te onda uvijek nagraditi, tako je i nas nagradio. Mislim pak da je to bila prelomna utakmica za srebro.

Trener vratara najavljivao je dobra izdanja hrvatskih golmana, Kuzmanović i Pešić opravdali su Matoševićeva očekivanja.

– Imamo odlične vratare, tu je bio i Špikić, koji, nažalost, pored Kuzmanovića i Pešića nije dobio priliku jer su oni odlično odrađivali posao. Kada je Kuzma malo stao, ušao bi Peša i nastavio tamo gdje je ovaj stao. Imali smo uvijek veliki prosjek vratarskih obrana. Svakako je to bio veliki poticaj igračima, na kraju krajeva, i za rezultat – zaključio je Matošević.