RIJEKA Prijedlog Programa javnih potreba u sportu Grada Rijeke za 2021. godinu, koji je Riječki sportski savez usvojio prije nekoliko dana, izazvao je dosta žučnih polemika. Riječkom sportu se iz godine u godinu smanjuju sredstva, barem onaj dio koji se godinama doznačuje klubovima i to sa znatnim zakašnjenjem.

Riječki olimpijci, članovi Izvršnog odbora Riječkog sportskog saveza, koji je prijedlogu dao zeleno svjetlo, redom su bili protiv prijedloga, koji je ipak prošao. Kada je u pitanju proračun te sadašnjost i budućnost riječkog sporta, odgovore smo potražili kod gradonačelnika.

– Sve ovo što je krenulo, prije svega je obračun sa mnom. To mi je jasno i dobar dio te priče vjerojatno je vezan za predstojeće lokalne izbore u kojem pojedinci sebi love prostor za eventualni budući politički angažman – kaže Vojko Obersnel. – Prvo, nije točno da se smanjuju ukupna sredstva za sport. Upravo suprotno, ta se sredstva povećavaju, a smanjuju se javne potrebe. Također, nadam se da smo valjda svi svjesni vremena u kojima živimo.

Godina koja je na isteku, a i godina koja je pred nama, opterećena je brojnim problemima i mnogi su se susreli s problemima u doslovnom smislu preživljavanja. Mislim tu na gospodarske subjekte, ali i na sportske kolektive. Ono što se dogodilo ove godine, a izvjesno je da će trajati i dobar dio iduće godine, imalo je posljedicu na gradski proračun. Naravno da je u tom kontekstu trebalo napraviti neke rezove i ti su rezovi prisutni u svim segmentima. Ja na sport gledam malo drugačije od dijela sportaša koji su digli svoj glas i ne mislim da su izdvajanja za sport ono što sportaši dobiju na žiro-račune svojih klubova kao donaciju u novcu.

Izdvajanja za sport su i sredstva koja se izvajaju za održavanje sportskih objekata, kojima se sportaši, korisnici javnih potreba, koriste besplatno. Ta sredstva iznose preko 34 milijuna kuna. Izdvajanja za sport su i stipendije za vrhunske sportaše, koje su posljednjih godina iznosile od 850 do 900 tisuća kuna. Izdvajanja za sport su 24 trenera iz različitih sportova, koji se plaćaju iz gradskog proračuna i trebali bi raditi s mladima, a mi znamo da često ne rade s njima, već se koriste da bi trenirali prve ekipe, što baš nije korektno.

Izdvajanja za sport su, između ostalog, i sponzorstva koja pojedini klubovi imaju, a najvećim su dijelom rezultat poslovnih odnosa tih sponzora s Gradom. Financiranje sportske ambulante, koja je besplatna za sportaše, također je ulaganje u sport. Ima dakle čitav niz elemenata kroz koje se ulaže u sport.

Činjenica je da Rijeka, u usporedbi s drugima, gubi korak, prije svega u ekipnim sportovima?

– Ne možemo govoriti o sportu samo kroz klupske sportove, koji su najatraktivniji i možda najpopularniji i na temelju toga govoriti da u Rijeci nema vrhunskih sportaša. Članica Atletskog kluba Kvarner je Sara Kolak, olimpijska pobjednica. Kuglačice Mlake su u sastavu reprezentacije osvajale prva i druga mjesta na Svjetskom prvenstvu, a sam je klub osvojio Svjetski kup. Imamo tu još čitav niz drugih izvrsnih sportaša, od Snježane Pejčić, koja je godinama u vrhu svjetskog streljaštva, Ivana Šarića, koji je postao europski šahovski seniorski prvak.

Imamo Alessandru Hasani, koja je osvojila drugo mjesto na EP-u u karateu i tako redom dalje. Zašto nema sportskih rezultata? Vjerojatno to nije stvar samo financijskih sredstava. Osim toga, ja ulogu Grada kao lokalne samouprave prije svega doživljavam kroz stvaranje široke baze za bavljenje sportom i to smo napravili izgradnjom čitavog niza sportskih objekata koji su puni cijelo vrijeme.

U posljednjih 15 godina izgrađeni su sportski objekti u vrijednosti od 500 milijuna kuna. Tu su Bazeni Kantrida, nova dvorana na Zametu, atletska dvorana, tu je i obnova čitavog niza objekata. Tu je i Astronomski centar, koji nije sportski objekt, ali ide pod tehničku kulturu.

Dugovi

U Zametu su digli glas?

– Mogu reći i nešto i o takozvanim zlatnim rukometnim vremenima u doba Petra Čarića. Najmanje pet godina bavio sam se dugovima koje je ostavila ta generacija rukometaša. Mogu govoriti i razdoblju dugova nekih drugih generacija i nekih drugih, recimo Kvarnera ili Vaterpolo kluba Primorje. To su sve ulaganja u riječki sport. Ne možemo govoriti o rezultatu, a zanemariti dugove koji su ostali. Stvarno bih mogao napisati podeblju knjigu o saniranju stanja u riječkom sportu poslije pojedinih uprava.

I u rukometu, košarci, nogometu… Ja i dalje ostajem pri stajalištu da se za sport izdvaja koliko se za sport može izdvojiti. To nije malo i ispunjeni su osnovni uvjeti, a to je da se mladi mogu baviti sportom. Postizanje vrhunskih rezultata i financiranje prvih ekipa u državnim prvenstvima nije nešto što može padati samo na teret gradskog proračuna.

Rijeka je po broju stanovnika treći grad u Hrvatskoj, a u većini sportova po kvaliteti više ne može držati korak s puno manjim gradovima ili s predgrađima Zagreba?

– Imali smo i Jugoplastiku, koja je bila prvak Europe, kada smo već kod drugih gradova… Moja je poruka vrlo jednostavna. Novca ima koliko ima. Ja ne mogu odgovarati za vrhunske rezultate, niti smatram da je to uloga Grada, već su to pretpostavke da se mladi mogu baviti sportom. U ovim okolnostima mi to činimo s obilatim ulaganjima. A kakva je sportska politika klubova i kolika postoji odgovornost uprave klubova da osiguraju funkcioniranje, osim onoga što je definirano sredstvima iz gradskog proračuna, nije nešto o čemu bih se ja trebao brinuti.

Jeste li zadovoljni stanjem u riječkom sportu? Ili smatrate da ste svoj dio kao gradonačelnik napravili?

– Volio bih da u nekim sportovima, a očito vas primarno zanimaju kolektivni sportovi, ima više boljih rezultata, ali okolnosti su takve kakve jesu.

Slažete li se s riječima naših olimpijaca da je prijedlogom proračuna za 2021. godinu riječki sport dotaknuo dno?

– Ne slažem se. Upravo iz razloga što se financiranje sporta ne svodi samo na novčana sredstva koja dobivaju pojedini klubovi.

Imamo bazene Kantrida, Centar Zamet, koji je mogao biti i malo veći, te atletsku dvoranu, koja je koji metar prekratka?

– Imamo atletsku dvoranu, koja je uz osječku jedina atletska dvorana u Hrvatskoj. Nije točno da je dvorana prekratka iako, naravno, nije dovoljno velika za europska i svjetska prvenstva. Pokažite mi drugu atletsku dvoranu koja ispunjava uvjete za organizaciju europskog ili svjetskog natjecanja. Imamo dvoranu Zamet, koja je građena novcem građana i koja je u funkciji tih građana. Namjerno je projektirana tako da tamo postoje dva rukometna i četiri košarkaška terena kako bi se što više djece moglo baviti sportom.

Usporedimo stanje svih velikih dvorana u Hrvatskoj. Splitska dvorana je u problemima i ne zna se kako će priča završiti. Zagrebačku Arenu klubovi plaćaju za velika događanja. Mi se u Hrvatskoj moramo pogledati u oči i vidjeti jesmo li mi, kao zemlja s četiri i pol milijuna ljudi, dovoljno bogati da organiziramo svjetska i europska prvenstva koja će nas koštati koliko će nas koštati. Uostalom, sve sportske dvorane u Hrvatskoj izgrađene su dobrim dijelom uz potporu državnog proračuna, osim riječkih sportskih objekata, za koje nitko osim Grada Rijeke nije dao ni kunu.

Biste li i danas rekli »ne« Hrvatskom rukometnom savezu po pitanju veće dvorane i domaćinstva Svjetskog prvenstva 2009. godine?

– Ne sjećam se da sam rekao »ne« HRS-u, ali da, i danas bih između ideje da potrošim još sto milijuna kuna da bih napravio veliku dvoranu koja će biti prazna, ali će možda jednom u tri godine ugostiti neko sportsko natjecanje ili toga da imamo dvoranu u kojoj će djeca i mladi moći trenirati, odabrao ovo drugo rješenje. Uostalom, kad govorimo o dvoranama izgrađenima za Svjetsko prvenstvo u rukometu, treba pogledati izvještaj državnog ureda za reviziju. To je katastrofa, netko bi se trebao pitati gdje je otišao novac.

Prijestolnica sporta

Rijeka je Europska prijestolnica kulture za 2020., ali i kandidat za Europsku prijestolnicu sporta 2022. godine. Cilj kandidature jest pokazati da je sport vrlo važan segment u gradu, prepoznatljiv po kvaliteti, infrastrukturi i popularnosti. Je li to baš tako?

– Najprije jedan komentar vezan za Europsku prijestolnicu kulture. Znam da jedan dio ljudi u sportu smeta činjenica i upiru prstom koliko je novca izdvojeno za kulturu u ovim posljednjim dvjema godinama. To je točno, donesena je odluka da budemo europska prijestolnica kulture i to košta. Međutim, prije deset ili 15 godina jednako tako bio sam predmet kritike brojnih »kulturnjaka« zato što je tada odluka bila da se ulaže u sportsku infrastrukturu. Tada je na sportske objekte utrošeno pola milijarde kuna.

Kroz nekakav ciklus od 10 do 15 godina riješili smo sportsku infrastrukturu, a sada rješavamo infrastrukturu u kulturi. Ono što je ključni problem sporta, ne u Rijeci, već u Hrvatskoj, jest da se stanje u sportu neće bitno promijeniti ako sport bude ovisio isključivo o gradskim proračunima. Moja je preporuka sportašima, olimpijcima, uglednim građanima, da se više angažiraju oko rješavanja problematike sporta na razini države. Dakle, postojala je jedna inicijativa koja je popraćena velikim simpatijama.

Ona je umrla i danas više nitko ne spominje takozvanu Opatijsku inicijativu, bila ona sretna ili nesretna, ali ne očekujem da će u budućnosti, s obzirom na stanje u Hrvatskoj i organizaciju lokalne samouprave, biti moguće iz sredstava proračuna očekivati bitna ulaganja u sport u kontekstu vrhunskih sportaša. Tu moramo tražiti neko drugo rješenje. Na kraju krajeva, to su i smjernice Europske unije, kojoj mi pripadamo. Prema njima, nemoguće je iz proračunskog novca očekivati financiranje profesionalne ili poluprofesionalne ekipe.

HNK Rijeka je, uz neke iznimke, među rijetkim svijetlim točkama u sportu. Nastupi »bijelih« u Europi donose i promociju gradu?

– Apsolutno. Ali HNK Rijeka ne bi bila na pozicijama na kojima je danas da nije definirana kao sportsko-trgovačko društvo, odnosno da nema definiranog vlasnika koji je bio spreman uložiti sredstva u razvoj kluba. Da je Rijeka isključivo na gradskom proračunu, mi tu priču danas ne bismo gledali. Toga moramo biti svjesni. Zato kažem da budućnost vhunskog sporta u loptačkim sportovima moramo sagledavati na drugi način.

Moram reći i da niti gospodin Mišković, kojem sam beskrajno zahvalan što se pojavio, tada u kombinaciji s gospodinom Volpijem, i gospodin Sloboda, nisu došli slučajno. Grad je imao presudnu ulogu i u stvaranju one izvrsne momčadi Primorja, ali i u stvaranju Rijeke koju danas imamo. I kroz izgradnju infrastrukture i bazena i stadiona na Rujevici te kroz način drugih segmenata financiranja.

Jeste li zadovoljni kampom na Rujevici?

– Svi bismo htjeli više i bolje. Zadovoljan sam što je HNK Rijeka dobila jedan respektabilan stadion i kamp, ali žao mi je što zajedno s Miškovićem nismo učinili dodatni napor da sve tribine na Rujevici budu natkrivene. Ne mogu reći da sam nezadovoljan rezultatima. Rijeka je i ove godine osvojila Kup Hrvatske, sada igra u Europi i s obzirom na momčad, koja je sastavljena od uglavnom mlađih igrača, rekao bih da igra jako dobro, bez obzira na rezultate.

To je i nekakva suština sporta. Imali smo jako dobru vaterpolo momčad, ali činjenica jest da je u njoj tada igralo jako malo Riječana. Imali smo briljantnu momčad Rijeke u kojoj tada nije igrao gotovo nijedan Riječanin ili igrači iz riječkog bazena. Navijači uvijek očekuju rezultat, ali i ovo što se događa u Primorju i Rijeci dalo je priliku za razvoj talentiranim mladim igračima koji mogu pokazati što znaju. S vremenom će doći i vrhunski rezultat.

Što biste promijenili ili drugačije napravili u sportu u ovih 20 godina?

– Teško mi je odgovoriti. Sigurno ne bih odustao od izgradnje sportskih objekata. Možda bih malo opreznije razgovarao s upravama nekih sportskih društava kojima sam poklonio povjerenje, a nisam siguran da su ga opravdali. Da postoje neke sretnije okolnosti, volio bih da se više izdvaja u konkretnom kontekstu pomoći samim klubovima. U ovim je okolnostima to jednostavno nemoguće.

Je li moguće da Rijeka za sport izdvaja tri i pol puta manje sredstava od Splita?

– Proračuni gradova nisu jedinstveni. Nisam analizirao što se skriva iza splitskih 40 milijuna kuna i jesu li to javne potrebe ili nešto drugo. Izdvajanja za riječki sport ove su godine 70 milijuna kuna. Znam da sam se jednom čudio iznosu javnih potreba u kulturi u Splitu pa sam konstatirao da su u iznos stavili novac koji se plaća kazalištu za redovno poslovanje, dakle, plaće. U tom kontekstu bi naše javne potrebe u kulturi iznosile 80 milijuna kuna.