Zoran Roje/Foto S. DRECHSLER
Imao sam ogromnu sreću u životu baviti se onim što volim. I to u sredini gdje je bilo lijepo raditi, stvarati. Sve je ispalo super, a kada sam otišao u mirovinu, sve što je bilo, ne može se izbrisati - ponosan je Zoran Roje na višedesetljetni prijeđeni put
povezane vijesti
RIJEKA »Karta u ruke igraču«, rekli bi znalci o Zoranu Roji, dobitniku nagrade HOO-a »Matija Ljubek« za životno djelo. Roje, riječka i hrvatska vaterpolska legenda, kao igrač svjetske klase u najužem je krugu najboljih riječkih vaterpolista svih vremena, kapetan ondašnjih jugoslavenskih olimpijskih pobjednika 1984. godine.
Bio je i izbornik hrvatske reprezentacije, srebrne na EP-u 2003. godine u Kranju, jedan je od klupskih sinonima, dugogodišnji trener i sportski direktor Primorja, uz ostalo među ključnim ljudima stručnog vodstva najuspješnijega razdoblja u klupskoj povijesti, kada su osvojene dvije titule državnih prvaka 2014. i 2015. godine, u eri kada je Primorje viceprvak Europe s ekipom u kojoj je čak sedam olimpijskih pobjednika. To su, međutim, samo sklice za portret ove višedesetljetne prave vaterpolske institucije, što je značio u ovom sportu dobitnik državne nagrade za sport »Franjo Bučar,« najbolje znaju vaterpolski znalci.
– Kada čovjek dođe na kraj svog radnog vijeka, jednog dijela svog života u kojem je nešto stvarao pa nakon tri-četiri godine, kada više nisi u žiži zbivanja i kada se netko sjeti dati ti ovakvu nagradu, to godi – kaže Zoran Roje o ovom najnovijem od tolikih cijenjenih sportskih priznanja koje je primio. Uostalom, i samo spominjanjanje nezaboravne legende Matije Ljubeka mnogo kazuje.
– Sve ovo je tim ljepše što nagradu dodjeljuje Hrvatski olimpijski odbor, najviša sportska institucija u Hrvatskoj i kada dodjeljuje nagradu koja nosi ime jednog od najuspješnijih, ako ne i najuspješnijih sportaša u povijesti Hrvatske, svime time nagrada koju sam dobio dobija na težini. Jasno da nagradu doživljavljavam sa zbilja velikim zadovoljstvom. Ponosan sam najprije što me je predložila moja matična kuća, Hrvatski vaterpolski savez, a onda da je komisija koja o tome odlučuje prihvatila moju nominaciju. Drago mi je zbog tog priznanja.
Roje je u ovim danima darivanja nagrađen lijepim sportskim darom, u ovo feštarsko vrijeme brojni su mu imali razloga i dodatno čestitati.
– Javljali su mi se praktički svi, i prijatelji i rodbina, suigrači… Puno ljudi mi je poslalo čestitke ili me nazvalo.
FINALISTI EUROPSKOG KUPA 1980. – Zoran Mustur, Dejan Dabović, Ljubo Liusar, Zoran Roje, Vlado Marić (stoje), Neven Ernjak, Damir Pucar, Albert Brala, Sergio Afrić i Miljenko Ban (čuče)
Uzajamno darivanje
Poslije duge sportske sage od oko šest desetljeća stao je u sjenu, ali vaterpolo mu je jednostavno pod kožom.
– Ne može se čovjek maknuti samo tako. Pratim svaki sport, vaterpolo pogotovo. Recimo, na bazenu Kantrida sam skoro svaki dan, pogledam i sve utakmice koje se igraju kao i sve one koje su u TV prijenosima. Na kraju krajeva, još sam uvijek član Stručne komisije HVS-a. Inače, imao sam ogromnu sreću u životu baviti se onim što volim. I to u sredini gdje je bilo lijepo raditi, stvarati. Sve je ispalo super, a kada sam otišao u mirovinu, sve što je bilo, ne može se izbrisati. Naravno da mi u krvi teče vaterpolo, pratim ga i živim. Praktički sam cijeli život proživio s loptom, a kada se igraš s njom, kao da ostaneš dijete.
Za ljubav je potrebno dvoje, što vrijedi i u ovom slučaju gdje je Roje na razne načine davao itekakav doprinos vaterpolu, a voljeni mu je sport uzvraćao tolikim ogromnim zadovoljstvima kroz desetljeća.
– U svakom slučaju je darivanje uzajamno, jer i život je uvjek davanje i uzimanje, ako daješ, nešto će ti se i vratiti. To je u mom slučaju sve počelo nekako spontano, ostao sam u vaterpolu, a onda se situacija »odmotavala« kroz život, nakon igranja sam tako počeo i trenerskim poslom. U biti cijeli sam život proveo uz rub bazena ili u njemu, ispalo je super.
Roje je jedno od imena u nepreglednoj dugoj koloni blistavih hrvatskih sportaša, koji stalno, kao sada nogometaši u Kataru, svjedoče o fenomenu male zemlje izrazito nadarenih sportaša, predisponiranih za velike uspjehe u loptačkim sportovima.
– S obzirom na broj stanovnika, definitivno da smo fenomen. Međutim, stoji da smo talentirani kao nacija, imamo zbilja nadarenost za sport, no iza toga se ipak krije jedan sistem. Kroz moju povijest, nekih 55 godina bavljenja sportom, mogu reći da su postojali i postoje sistemi kako napraviti igrača, znači postoje škole, treneri, sistemi natjecanja. Iza uspjeha jest talentiranost, no ako se iza tog talenta ne krije jako puno kvalitetnog rada, da netko nije pasioniorani sportaš i da to ne voli, ne izlaze vrhunski sportaši.
DOBITNA KOMBINACIJA – Roje i Predrag Sloboda/Foto Arhiva NL
Naprotiv, u ovom našem slučaju onda taj talent kojega imamo, ono što ti daje Bog, ili mama i tata, izlazi na vidjelo. Uglavnom, iza uspjeha se krije puno kvalitetnog, stručnog rada. To prepoznaje i sam sportaš, koji se želi dati tome te dođemo do vrhunskih rezultata. Oni su ono najljepše, u njima uživamo svi, i mi koji ih ostvarimo i oni oko nas prate te publika, ljudi okolo. To je ipak samo vrh, kraj svega, trešnja na torti. Ispod toga, cijela ta torta se sastoji od puno stručnog, kvalitetnog rada, upornosti i želje da se uspije. Zato je sport uspješan, jer iza svega toga stoje stručnjaci i jer se kvalitetno radi.
Trag prijatelja i suigrača u nagradi– Lopta je magična stvar, fenomenalna je. Kada sam igrao mali nogomet, gledao sam samo loptu, nisam znao da postoji svijet, ratovi i drugo. Kada ti je lopta u rukama, u nogama, to je sjajno. No, oko te lopte se igraju ekipni sportovi, ne možeš igrati sam. Tako je i dok pričamo o mojoj nagradi, u njoj uvijek postoje moji suigrači i treneri i svi oni ljudi, koji su samozatajno vodili klubove i reprezentacije gdje sam proveo karijeru. Svi oni su ostavili veliki trag u ovoj mojoj nagradi, moji prijatelji. Ovo je nagrada svima njima. Da sam se bavio tenisom, ne bih možda trebao zahvaljivati suigračima, ali ovdje su bitni i oni u klubu te u reprezentaciji, isto kao i igrači koje sam vodio kao trener. |
Splitsko zlato
Činjenica o kvalitetnim nadarenim sportašima i isto tako vrhunskom radu s njima je itekako vidljiva iz generacije u generaciju hrvatskih vaterpolista. U nizu njihovih trijumfa je i titula prvaka Europe ostvarena jesenas u sjajnom splitskom ambijentu.
– Zlato u Splitu je jedno u dugom nizu olimpijskih, europskih i svjetskih medalja našeg vaterpola. Split je u tome epizoda koja će se dugo pamtiti. Bili smo, naime, u trenutku smjene generacija, kada smo uveli šest-sedam novih igrača. »Senatori« kao Bušlje, Joković, Lončar su prestali igrati za reprezentaciju, došli su neki mladi momci. Normalno da je to uvijek delikatan trenutak, no imali smo veliki zajedništvo, fenomenalan rad izbornika Tucka. Možda je on postigao i veće rezultate, no mislim da mu je to »capolavoro«.
Bili smo i nošeni publikom. Split je poseban grad, ima taj zanos, publika prenosi energiju igračima. Sve se to poklopilo i osvojeno je europsko zlato u fenomenalnom ambijentu. Bilo je sjajno, publika, igrači i stručno vodstvo i cijeli HVS, od predsjednika pa nadalje, svi su bili u zanosu, kao u transu pri osvajanju ove zlatne medalje. Kada se osvrnemo, to je samo nastavak fenomenalnih rezultata hrvatskog vaterpola.
Riječke ljubitelje vaterpola pritom itekako raduje da su u tom uspjehu, kao i u svim velikim međunarodnim dosezima, što traje desetljećima, protagonisti bili i riječki vaterpolisti.
– Ti uspjesi Riječana su i ponos grada. Lijepi slogan kaže da je SD Primorje klub svih Riječana. Svi ti naši vaterpolisti, koji su bili na tolikim velikim natjecanjima, svakako su veliki ponos našeg kluba, našeg Sportskog društva. Recimo, na bazenu osvježavamo spomen ploče osvajača svjetskih, europskih i olimpijskih medalja te možemo spomenuti da od igrača poteklih u klubu, Primorje ima 12-13 igrača sa zlatnim i srebrnim olimpijskim medaljama. Uz to ih ima i četiri-pet, koji su u tom trenutku igrali u Rijeci, u Primorju i osvojili olimpijske medalje.
Tako je od Ćira Kovačića i Joba Kurtinija, koji su otvorili taj put k olimpijskim medaljama pa sada do Ivana Krapića i Josipa Vrlića, koji su igrali u Splitu. Sudionik je i naš trener Igor Pezelj, vrlo bitan dio našeg stručnog stožera. To sve zajedno znači da se u Primorju uvijek stvaraju veliki igrači, kao uostalom u Rijeci i u rukometu, košarci, ženskoj odbojci. Ali, mi u Primorju na sve možemo biti ponosni, na tu tradiciju, u tih 114 godina kluba se zbilja imamo za čime okrenuti.
Plejada nadarenih primorjaša– Kao trener sam imao sreću da sam imao izuzetno talentiranu generaciju. Mislim prije svega na Baraća, Hinića, Glavana. Kasnije su se priključili Vrlić i Krapić, svi su postali vrhunski igrači, osvajači olimpijskih, svjetskih i europskih medalja. Potekli su u našem klubu, jedan dio života su proveli sa mnom, treneru je velika sreća dobiti takve talente u ruke – kaže Roje. |
Takva je tradicija zalog novih uspjeha, smatraju riječki ljubitelji vaterpola,
– Apsolutno je da se možemo nadati guštanju novih uspjeha. U našem gradu i okolici se uvijek nađe nadarenih, a nađe se i želja te motiv da se ti nadareni spoje s ovim sportom. Bude li se tako nastavilo živjeti, siguran sam da će i ubuduće biti naših reprezentativaca.
Zoran Roje je dalje uz vaterpolo, ali iz onog za njega neobičnog, umirovljeničkog kuta.
– Dosta sam aktivan, imam neku životnu priču, koja mi i danas popunjava dan. To su i obitelj i Sportsko ribolovno društvo u Portiću na Kantridi, a tu je i Primorje. Dođem u klub, pogledam sve što se događa. Tu je i veliki broj prijatelja s kojima se družim. Svaki dan se nešto događa, uvijek imam neki razlog da potrošim dan. Ali, to bez onog dodatka, bez stresa. Možda mi katkada nedostaje adrenalina, onih adrenalinskih situacija, no s obzirom na moje godine, dobro je da je to samo želja a ne da takve situacije imam. Nemam tog stresa i to je sve O. K, tako mi sada prolaze dani.
Nonković, Dabović i Ćirković– U početku moje karijere Primorje je išlo prema Prvoj ligi, pojavio se tada trener Frane Nonković. On je bio jedan od razloga zašto sam ostao igrati vaterpolo. Bitan je onda dolazak Dejana Dabovića, koji nas je, tu našu jako talentiranu generaciju, digao na višu razinu, sve je to bilo zahvaljujući njemu. S Dejom sam proživio fenomenalne dane života. Tako sam i mogao približiti ljudima u reprezentaciji, počeli su razmišljati o meni. Imao sam sreću da je reprezentaciju vodio Tripun Miro Ćirković, koji mi je bio trener u omladinskoj selekciji. On me uveo u A selekciju, priča je onda išla naprijed. Ove ljude pamtim na svom sportskom putu, kao i sve suigrače, koji su sa mnom popili litre i litre klorirane vode na bazenu. |
Rudić suigrač i izbornik– Najveći igrački uspjeh mi je zlatna olimpijska medalja, s njom sam završio igračku reprezentativnu karijeru. Vodio me Ratko Rudić, donedavni suigrač. Igrali smo pet godina zajedno u reprezentaciji Jugoslavije i postao mi je trener te moja vrhunska igračka karijera završava s Ratkom Rudićem. S njim smo osvojili zlatnu olimpijsku medalju, a odmah sam kao kapetan, koji je vodio momčad iz vode, vidio da on posjeduje izuzetnu kvalitetu i da će biti veliki trener. Vjerovao sam u njega. |
Vidan i Sloboda– Željko Vidan, moj prijatelj je u vrlo teškom trenutku Primorja, kada smo ostali bez kompletne momčadi i bili u vrlo velikim financijskim problemima kroz četiri – pet godina kao predsjednik izvukao cijelu tu priču uz pomoć Grada, gradonačelnika Obersnela. Bila je teška situacija, da nije bilo Vidana, stvar bi se urušila u tom mom bitnom dijelu života. Tu su i naši prijatelji, neću ih imenovati, te ljudi koji su ga nagovorili da postane predsjednik, a kasnije su i pomagali u financiranju kluba. On je sve to muški izvukao. – Šećer na kraju je dolazak Predraga Slobode. U razdoblju kada je bio predsjednik, u jednoj godini smo bili viceprvaci Europe, osvojili smo Regionalnu ligu, hrvatsku ligu i hrvatski Kup, a naša Škola vaterpola je osvojila Trofej Nardelli kao najuspješnija u Hrvatskoj. To je godina za pamćenje, ostat će uvijek uspisana u našu povijest, naravno uz ime Predraga Slobode. |
