RIJEKA »Karta u ruke igraču«, rekli bi znalci o Zoranu Roji, dobitniku nagrade HOO-a »Matija Ljubek« za životno djelo. Roje, riječka i hrvatska vaterpolska legenda, kao igrač svjetske klase u najužem je krugu najboljih riječkih vaterpolista svih vremena, kapetan ondašnjih jugoslavenskih olimpijskih pobjednika 1984. godine.

Bio je i izbornik hrvatske reprezentacije, srebrne na EP-u 2003. godine u Kranju, jedan je od klupskih sinonima, dugogodišnji trener i sportski direktor Primorja, uz ostalo među ključnim ljudima stručnog vodstva najuspješnijega razdoblja u klupskoj povijesti, kada su osvojene dvije titule državnih prvaka 2014. i 2015. godine, u eri kada je Primorje viceprvak Europe s ekipom u kojoj je čak sedam olimpijskih pobjednika. To su, međutim, samo sklice za portret ove višedesetljetne prave vaterpolske institucije, što je značio u ovom sportu dobitnik državne nagrade za sport »Franjo Bučar,« najbolje znaju vaterpolski znalci.

– Kada čovjek dođe na kraj svog radnog vijeka, jednog dijela svog života u kojem je nešto stvarao pa nakon tri-četiri godine, kada više nisi u žiži zbivanja i kada se netko sjeti dati ti ovakvu nagradu, to godi – kaže Zoran Roje o ovom najnovijem od tolikih cijenjenih sportskih priznanja koje je primio. Uostalom, i samo spominjanjanje nezaboravne legende Matije Ljubeka mnogo kazuje.

– Sve ovo je tim ljepše što nagradu dodjeljuje Hrvatski olimpijski odbor, najviša sportska institucija u Hrvatskoj i kada dodjeljuje nagradu koja nosi ime jednog od najuspješnijih, ako ne i najuspješnijih sportaša u povijesti Hrvatske, svime time nagrada koju sam dobio dobija na težini. Jasno da nagradu doživljavljavam sa zbilja velikim zadovoljstvom. Ponosan sam najprije što me je predložila moja matična kuća, Hrvatski vaterpolski savez, a onda da je komisija koja o tome odlučuje prihvatila moju nominaciju. Drago mi je zbog tog priznanja.

Roje je u ovim danima darivanja nagrađen lijepim sportskim darom, u ovo feštarsko vrijeme brojni su mu imali razloga i dodatno čestitati.

– Javljali su mi se praktički svi, i prijatelji i rodbina, suigrači… Puno ljudi mi je poslalo čestitke ili me nazvalo.

FINALISTI EUROPSKOG KUPA 1980. – Zoran Mustur, Dejan Dabović, Ljubo Liusar, Zoran Roje, Vlado Marić (stoje), Neven Ernjak, Damir Pucar, Albert Brala, Sergio Afrić i Miljenko Ban (čuče)

Uzajamno darivanje

Poslije duge sportske sage od oko šest desetljeća stao je u sjenu, ali vaterpolo mu je jednostavno pod kožom.

– Ne može se čovjek maknuti samo tako. Pratim svaki sport, vaterpolo pogotovo. Recimo, na bazenu Kantrida sam skoro svaki dan, pogledam i sve utakmice koje se igraju kao i sve one koje su u TV prijenosima. Na kraju krajeva, još sam uvijek član Stručne komisije HVS-a. Inače, imao sam ogromnu sreću u životu baviti se onim što volim. I to u sredini gdje je bilo lijepo raditi, stvarati. Sve je ispalo super, a kada sam otišao u mirovinu, sve što je bilo, ne može se izbrisati. Naravno da mi u krvi teče vaterpolo, pratim ga i živim. Praktički sam cijeli život proživio s loptom, a kada se igraš s njom, kao da ostaneš dijete.

Za ljubav je potrebno dvoje, što vrijedi i u ovom slučaju gdje je Roje na razne načine davao itekakav doprinos vaterpolu, a voljeni mu je sport uzvraćao tolikim ogromnim zadovoljstvima kroz desetljeća.

– U svakom slučaju je darivanje uzajamno, jer i život je uvjek davanje i uzimanje, ako daješ, nešto će ti se i vratiti. To je u mom slučaju sve počelo nekako spontano, ostao sam u vaterpolu, a onda se situacija »odmotavala« kroz život, nakon igranja sam tako počeo i trenerskim poslom. U biti cijeli sam život proveo uz rub bazena ili u njemu, ispalo je super.

Roje je jedno od imena u nepreglednoj dugoj koloni blistavih hrvatskih sportaša, koji stalno, kao sada nogometaši u Kataru, svjedoče o fenomenu male zemlje izrazito nadarenih sportaša, predisponiranih za velike uspjehe u loptačkim sportovima.

– S obzirom na broj stanovnika, definitivno da smo fenomen. Međutim, stoji da smo talentirani kao nacija, imamo zbilja nadarenost za sport, no iza toga se ipak krije jedan sistem. Kroz moju povijest, nekih 55 godina bavljenja sportom, mogu reći da su postojali i postoje sistemi kako napraviti igrača, znači postoje škole, treneri, sistemi natjecanja. Iza uspjeha jest talentiranost, no ako se iza tog talenta ne krije jako puno kvalitetnog rada, da netko nije pasioniorani sportaš i da to ne voli, ne izlaze vrhunski sportaši.

DOBITNA KOMBINACIJA – Roje i Predrag Sloboda/Foto Arhiva NL

Naprotiv, u ovom našem slučaju onda taj talent kojega imamo, ono što ti daje Bog, ili mama i tata, izlazi na vidjelo. Uglavnom, iza uspjeha se krije puno kvalitetnog, stručnog rada. To prepoznaje i sam sportaš, koji se želi dati tome te dođemo do vrhunskih rezultata. Oni su ono najljepše, u njima uživamo svi, i mi koji ih ostvarimo i oni oko nas prate te publika, ljudi okolo. To je ipak samo vrh, kraj svega, trešnja na torti. Ispod toga, cijela ta torta se sastoji od puno stručnog, kvalitetnog rada, upornosti i želje da se uspije. Zato je sport uspješan, jer iza svega toga stoje stručnjaci i jer se kvalitetno radi.

Splitsko zlato

Činjenica o kvalitetnim nadarenim sportašima i isto tako vrhunskom radu s njima je itekako vidljiva iz generacije u generaciju hrvatskih vaterpolista. U nizu njihovih trijumfa je i titula prvaka Europe ostvarena jesenas u sjajnom splitskom ambijentu.

– Zlato u Splitu je jedno u dugom nizu olimpijskih, europskih i svjetskih medalja našeg vaterpola. Split je u tome epizoda koja će se dugo pamtiti. Bili smo, naime, u trenutku smjene generacija, kada smo uveli šest-sedam novih igrača. »Senatori« kao Bušlje, Joković, Lončar su prestali igrati za reprezentaciju, došli su neki mladi momci. Normalno da je to uvijek delikatan trenutak, no imali smo veliki zajedništvo, fenomenalan rad izbornika Tucka. Možda je on postigao i veće rezultate, no mislim da mu je to »capolavoro«.

Bili smo i nošeni publikom. Split je poseban grad, ima taj zanos, publika prenosi energiju igračima. Sve se to poklopilo i osvojeno je europsko zlato u fenomenalnom ambijentu. Bilo je sjajno, publika, igrači i stručno vodstvo i cijeli HVS, od predsjednika pa nadalje, svi su bili u zanosu, kao u transu pri osvajanju ove zlatne medalje. Kada se osvrnemo, to je samo nastavak fenomenalnih rezultata hrvatskog vaterpola.

Riječke ljubitelje vaterpola pritom itekako raduje da su u tom uspjehu, kao i u svim velikim međunarodnim dosezima, što traje desetljećima, protagonisti bili i riječki vaterpolisti.

– Ti uspjesi Riječana su i ponos grada. Lijepi slogan kaže da je SD Primorje klub svih Riječana. Svi ti naši vaterpolisti, koji su bili na tolikim velikim natjecanjima, svakako su veliki ponos našeg kluba, našeg Sportskog društva. Recimo, na bazenu osvježavamo spomen ploče osvajača svjetskih, europskih i olimpijskih medalja te možemo spomenuti da od igrača poteklih u klubu, Primorje ima 12-13 igrača sa zlatnim i srebrnim olimpijskim medaljama. Uz to ih ima i četiri-pet, koji su u tom trenutku igrali u Rijeci, u Primorju i osvojili olimpijske medalje.

Tako je od Ćira Kovačića i Joba Kurtinija, koji su otvorili taj put k olimpijskim medaljama pa sada do Ivana Krapića i Josipa Vrlića, koji su igrali u Splitu. Sudionik je i naš trener Igor Pezelj, vrlo bitan dio našeg stručnog stožera. To sve zajedno znači da se u Primorju uvijek stvaraju veliki igrači, kao uostalom u Rijeci i u rukometu, košarci, ženskoj odbojci. Ali, mi u Primorju na sve možemo biti ponosni, na tu tradiciju, u tih 114 godina kluba se zbilja imamo za čime okrenuti.

Takva je tradicija zalog novih uspjeha, smatraju riječki ljubitelji vaterpola,

– Apsolutno je da se možemo nadati guštanju novih uspjeha. U našem gradu i okolici se uvijek nađe nadarenih, a nađe se i želja te motiv da se ti nadareni spoje s ovim sportom. Bude li se tako nastavilo živjeti, siguran sam da će i ubuduće biti naših reprezentativaca.

Zoran Roje je dalje uz vaterpolo, ali iz onog za njega neobičnog, umirovljeničkog kuta.

– Dosta sam aktivan, imam neku životnu priču, koja mi i danas popunjava dan. To su i obitelj i Sportsko ribolovno društvo u Portiću na Kantridi, a tu je i Primorje. Dođem u klub, pogledam sve što se događa. Tu je i veliki broj prijatelja s kojima se družim. Svaki dan se nešto događa, uvijek imam neki razlog da potrošim dan. Ali, to bez onog dodatka, bez stresa. Možda mi katkada nedostaje adrenalina, onih adrenalinskih situacija, no s obzirom na moje godine, dobro je da je to samo želja a ne da takve situacije imam. Nemam tog stresa i to je sve O. K, tako mi sada prolaze dani.