Čast mnogima, prođoše naime silna desetljeća, ali Damir Desnica bio i još uvijek ostaje ljubimac navijača na Kantridi. Opisivanje njegovih izvedbi ovdašnjim ljubiteljima nogometa nije ni najmanje potrebno, nauživali su se tolikih Damirovih prodora, elegantnih napadačkih atrakcija, kada bi najčešće s lijeve strane okomito krenuo k sredini, prema vratima, na užas suparničkih braniča. Izvodio je sve to tako efektno, elegantno i što je najvažnije efikasno, »gol ili penal«, zvučalo je kao neizrečeni zaštitni znak za te partiture koje su prepričavane i poslije utakmice, a onda i danima po gradu.

U bilo kojoj djelatnosti koja ima što zajedničko s javnim nastupom, adrenalin jednostavno raste, tako je i s autorom ovih redaka pri ovom druženju na Rivi, nekada i suparnikom i suigračem Damira Desnice, u onim juniorskim danima na Kantridi, kada se i sa zida na cesti ponad igrališta mogao uočiti njegov talent.

Kći Maja Šaponja, koja ima tri godine mlađu sestru Tinu, u ovom nam je sporazumijevanju vješto i susretljivo tumačila što njezin otac poručuje, supruga Jasnica, zet Nikola Šaponja, istaknuto ime u borilačkim sportovima, ugodno su društvo ovog susreta pri čemu kao da iz mora izviru tolika sjećanja, nezaboravne uspomene na njegove neponovljive napadačke izvedbe.

Nogometna lavina

Damir Desnica je svakako najpopularnije ime koje je u Rijeku stiglo iz Obrovca, stigao je u naš grad kao gluhi dječak na školovanje, prvo je završio osnovnu školu za gluhonijeme u Zagrebu od 1963. godine, a onda je 1971. počeo pohađati riječku srednju školu takvog tipa. Očekivao tada netko to ili ne, ali od onda pa nadalje, što su te romantične »sedamdesete« sve više odmicale, to više je Desnica postajao jedan od najpopularnijih Riječana. U tišini leša na Omladinskom igralištu zakotrljala se jedna mala gruda, malo pomalo, jednog je dana postala nogometna lavina kojoj su se divili svi nogometni znalci u nas. Ondašnji momak je kao dječak igrao za Elektroprimorje, klub koji je bio čak ispod ondašnjeg Prvog razreda, dva ranga niže od onda vrlo kvalitetne Riječko-pulske zone, potom za Konstruktor, klub iz višeg ranga, za čije je mlađe uzraste igrala u biti kadetska ekipa Rijeke. Nakon svega toga krenuo je k izlasku iz sjene i primicao se sve brže velikoj sceni.

SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

Uočili su ga stručnjaci iz Rijeke koji su radili s mladima, sve redom ljudi za koje se ne može reći jesu li bili veći nogometni znalci ili ljubitelji ove igre, entuzijasti koji su jednostavno živjeli nogomet. Tihomir Mrle Mrvoš, Ive Šangulin, legendarni Anđelo Žiković, neki su od ljudi s takvim pedigreom kojih će se rado zauvijek sjećati i Damira Desnice, i brojnih njegovih suigrača, kasnije afirmiranih nogometnih imena.

– Igrao sam u Elektroprimorju gdje mi je trener bio Lipovac. Tu sam došao s 15,5 godina na školovanje nakon osnovne škole koju sam pohađao u Zagrebu. Prešao sam u Konstruktor, a onda u Rijeku. Niz je trenera u juniorima Rijeke kojih se sjećam, vodili su me Anđelo Žiković, Ive Šangulin, Ante Štefanić, naravno i Tihomir Mrvoš. Svaki mi je od njih bio drag, sve su to dobri treneri, a meni je najdraži ipak bio Šangulin.

Raznih je talentiranih mladića kucalo na vrata prve momčadi, ali teško je bilo otvoriti ih s obzirom na vrlo jaku konkurenciju. Vidljive su bile Desničine kvalitete, koliko se on nadao da će ući u prvi sastav, druga je priča.

– Nisam se opterećivao tim ulaskom u prvu momčad, nisam ni razmišljao o ulasku u izabranu momčad Rijeke i igranju u Prvoj ligi. U biti, kada sam završio tu srednju školu otišao sam kući, vratio se u Obrovac. Međutim, Ive Šangulin je došao kod nas kući i vratio me igrati za Rijeku. Imao sam tada nekih 18 godina i vratio me da budem na probnom roku od šest mjeseci u ondašnjoj prvoj momčadi.

Teško do šanse

Bilo je teško dobiti šansu za igru, tako je i on određeno vrijeme sjedio na klupi da bi ipak dobio priliku.

– Imao sam tremu kada smo igrali s Čelikom, u toj sam utakmici ušao u igru u posljednjih pet minuta tog prosinca 1974. godine. Samo ja znam kako sam veliki strah osjećao, a kasnije, kako je karijera odmicala, to je sve polako nestajalo.

Avramović, Makin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, Radović, Kustudić, Ružić i Desnica, nezaboravna je postava Rijeke koju su svi znali napamet, samo što je još nisu cvrkutali tići sa stabala. Uz Hrstića i Ružića, Damir je bio nezaboravni dio onog »trokuta« s lijeve strane, čovjek čije su čarolije oplemenjivale igru i davale rezultate, mogao je biti pritom ponosan što je dio ekipe koja je osvajala dva Kupa bivše Jugoslavije, igrala i u četvrtfinalu Kupa kupova, isto tako su radosni bili i igrači što u momčadi imaju takvog suigrača.

– Sve su to ljudi koji su mi bili dragi, volio sam tako i Mintu Ružića, Milana Radovića također, kao i Zvjezdana Radina, blizak sam bio s Nikicom Cukrovom, koji mi je i pomagao u sporazumijevanju. Trebao mi je biti i kum na vjenčanju, ali je bio spriječen obavezama. Kada je riječ o kvaliteti onih suigrača, nikoga ne bih isticao, u biti smo bili baš ekipa, no najbliži sam bio s Cukrovom, kao što sam sada najbliži s Radovićem.

U ljubav navijača prema Desnici moglo se uvjeriti na svakoj utakmici na Kantridi, u ta doba vrlo popularni i kvalitetni list NK Rijeke je iznad velikog teksta na cijeloj stranici imao naslov u stilu »Desnica je veliki ljubimac publike koju ne čuje«. No, nije sve to baš bilo tako sjetno, Damir kao da je promatrao lijepi film, istina bez tona, ali s lijepom radnjom. Traje to i do danas, ponosna kćerka Maja i danas čuje upite u stilu »Oprostite, što vam je Damir Desnica?«. I danas ima mladića s istetoviranom njegovom slikom.

– Sve sam vidio oko sebe, sve sam to proživljavao. Itekako sam osjećao što se događa na tribinama. Vidio sam zadovoljne ljude kako plješću, kako se raduju i navijaju. Neke se stvari ne zaboravljaju, ljudi me očito ne zaboravljaju, ima navijača koji mi se obrate, zaustave me na Korzu.

Spominjanje ovog najpopularnijeg riječkog šetališta automatski budi asocijacije na osvojene Kupove bivše Jugoslavije 1978. i 1979. godine kada je vrio i Korzo, i cijeli grad, tu su Rijeci priređeni veličanstveni dočeci kada se vraćala kući s prestižnim trofejom.

– Bilo nam je tada jako lijepo, krasno je bilo pojaviti se pred tolikim mnoštvom, bilo je jako puno ljudi koji su došli čestitati i s nama proslaviti te uspjehe. Bila je tu i moja supruga Jasnica.

Meta oštrih startova

Onako opasan po obrane Damir je bio metom oštrih, grubih startova, znao je stoga imati problema s koljenom, radi toga je izostao u onim europskim duelima s Juventusom. Ništa zato, bio je među junacima koji su na koljena bacili na Kantridi velikog rivala, Damir Desnica je bio pred navijačima kada je nedavno na riječkom stadionu svečano slavljeno 40 godina od te povijesne pobjede nad Realom. Puna tribina je opet oduševljeno pozdravljala čovjeka koji je bio jedna od žrtvi madridskog sudačkog masakra, njega je sudac uz Tičića i Milenkovića isključio iz igre kako bi veliki Real tom neviđenom lakrdijom, puno više silom nego milom, izbacio Rijeku.

Sa suprugom Jasnicom

– Ono je na Kantridi bila vrlo teška utakmica, ali bilo je super i slavili smo pobjedu. U onom revanšu u Madridu sam dobio drugi žuti karton u situaciji kada sam držao loptu kraj kornera i šutnuo je u aut. Kod prvog žutog kartona sudac je nešto svirao, valjda ofsajd, a ja sam nastavio igrati. Sucu je netko objašnjavao da ja ne čujem, nije vjerovao ili nije htio vjerovati.

Od madridske mu je nemjerljivo draža mostarska epizoda kada je blistao u reprezentaciji koja je bila europski prvak do 23 godine. Iz Rijeke su igrali on i najtrofejniji igrač Rijeke Miloš Hrstić, Damira su pod Bijelim brijegom nakon odlučnog trijumfa s DDR-om oduševljeni navijači na ramenima iznesli s terena.

– Bilo je krasno ono u Mostaru, ostvarili smo veliku pobjedu, oduševljeni su navijači slavili s nama, ponesli su me tada na ramenima.

U onoj Prvoj ligi je bio niz sjajnih lijevih krila, u takvoj je konkurenciji probio se do reprezentacije, zaigrao je s Rumunjima 1978. u Bukureštu i bio je strijelac.

Damir Desnica

– Ono s Rumunjima bile su kvalifikacije za Europsko prvenstvo, domaćini su nas dobili 3:2 a ja sam dobio priliku u posljednjih petnaestak minuta.

Ta velika igračka karijera je davno zaključeno poglavlje, ostale su za njom tolike lijepe uspomene. Ipak, ljubav prema nogometu uvijek traje, Desnica na TV-u gleda utakmice, prati ove nove nogometne junake.

– Nogomet se promijenio i naravno da je napredovao, ali ipak, nama je bio teže igrati nego što je sada. Igralo se dosta grubo, a sada suci ne toleriraju takvu igru kao nekada, nakon nešto grubljih startova odmah pokazuju kartone, prvo žuti a onda ako treba i crveni. Igrači su puno više zaštićeni. Kada je riječ o nogometašima koji mi se posebno dopadaju, onda je to bio Maradona a sada je to Messi.

Treniranje s unukom

Inače, ja sam sada u mirovini, vježbam s unukom Vedranom Šaponjom koji je u borilačkim sportovima na kondicijskim pripremama, radili smo skupa od njegovih malih nogu. On je inače uspješan u judu, boksu, prvak je države u combat sambu, sedamnaest mu je godina. Mi treniramo na igralištu na Srdočima gdje i stanujem.