RIJEKA Nezaboravni, nedavno preminuli Rade Premuš nije doživio jubilej, 40. rođendan Vaterpolskog kluba Opatije. Slavni čelnik, koji je desetljećima bio alfa i omega opatijskog vaterpola i isto tako bio cijenjen i uvažavan u hrvatskim te međunarodnim vaterpolskim krugovima, itekako bi se ponosio ovim sportskim sjemenom, zasijanim 28. listopada 1981. godine, koje je itekako dobro niknulo te i danas daje plodove.

Putem koji je prokrčio njegov otac, ponosno kroči njegov sin Danijel, sadašnji predsjednik VK Opatije, koji u društvu ostalih opatijskih vaterpolskih prijatelja baštini ova desetljeća sportskog ponosa i slave.

– Poprilično sam uzbuđen, kada se slavi ova obljetnica, to mi je kao da ja slavim i svoj rođendan. Klub ima 40 godina, kao i ja – kaže čelnik opatijskih vaterpolista, nekadašnji vaterpolski as Danijel Premuš, centar svjetske kvalitete, koji je s dvojnim državljanstvom igrao i za Hrvatsku i za Italiju, a s Azzurrima je osvojio srebro na Olimpijskim igrama 2012. godine u Londonu. – Klub je osnovan 28. listopada 1981. godine, gledajući iz ove perspektive ima jako bogatu povijest, ima što za ispričati. Postao je i svojevrsni brend grada. Možemo se i pohvaliti da smo u razdoblju našeg zlatnog doba bili u dva navrata prvaci jugoslavenske Druge lige – zapad te praktički na pragu ulaska u Prvu ligu. Tada je bivša država bila olimpijski prvak. Također, kada je prije devet godina Hrvatska bila olimpijski prvak u Londonu, klub je dva puta osvojio Prvu B ligu. Priča se pak vrtila uvijek na isti način, zbog nedostatka financijskih sredstava i sportske infrastrukture odustajalo se od natjecanja.

Zlatno doba

Opatijski vaterpolo je desetljećima bio na uzburkanim valovima uspona i padova, ali je uvijek izronio na površinu, recimo u sezonama kada je bio u elitnom hrvatskom razredu. Neki igrači postali su istaknuti reprezentativci.

– Zlatno doba kluba bilo je kada je predsjednik bio moj otac Rade. Opatija je tada desetak godina bila stabilni prvoligaš. Bila je sastavljena od dosta igrača sa strane, dobro se radilo u mlađim uzrasnim kategorijama koje su svake godine osvajale razna prvenstva, od kadeta do juniora. To je na kraju rezultiralo stvaranjem momčadi od domaćih igrača. Kruna svega je kako se možemo pohvaliti da su četvorica iz te generacije bili sudionici Olimpijskih igara. Recimo, ja sam imao čast da s talijanskom reprezentacijom u klub donesem prvu olimpijsku medalju, prije toga sam bio na OI u Ateni s Hrvatskom. Nikola Franković i Goran Volarević su nastupili na Igrama u Ateni. Volarević je kasnije s Jugom bio državni prvak, a Franković s Mladosti. Inače, kasnije je tu igrao i srebrni olimpijac iz Atlante Damir Glavan, koji nam je pristupio.

»Prva brazda« ovog sjajnog puta je bila u onim ranim romantičnim danima kada su Opatijci igrali u moru ispred Voloskog, dolazili su ih tada bodriti i Kozalčani i drugi Riječani, navijajući za golmana Maura Čubranića i neke druge, koji su tada pojačali Opatiju.

– Ti su ljudi, ondašnji igrači, pisali povijest našeg kluba. Bio sam klinac od sedam, osam godina kada je Volosko gorjelo. Čuvamo fotografije iz tih vremena, tada su to malo mjesto, ali i grad, disali za klub.

Opatiji je prijetilo i gašenje, no žar ispod pepela raspirio je novi plamen.

– Kako ima uspona i padova, bilo je i trenutaka kada se klub skoro ugasio, ali tako je to u životu. Po odlasku mog oca klub je potonuo. Međutim, entuzijasti su ga preuzeli u svoje ruke i obnovili smo plivalište. Prije svih mislim na Berislava Matijevića. Mi, kojima je klub dao sve, nismo dozvolili da se Opatija ugasi. U dogovoru s Gradom obnovljeno je plivalište u Voloskom, konsolidirani su dugovi, obnovljen je rad u mlađim uzrasnim kategorijama. Rezultat tog rada je što je Opatija dva puta bila prvak Prve B lige, na pragu ulaska u Prvu ligu.

Klupski »okrugli« rođendan se slavi u povoljnom gradskom okruženju.

– Stvorila se politička klima da Opatija kao turistički brend i predvodnik zdravstvenog turizma konačno dobije bazen te da u gradu zaokruži svoju sportsku infrastrukturu. Najveći dar klubu bio bi da se konačno skućimo jer svi sportaši u Opatiji imaju svoj krov nad glavom osim nas. S druge strane, mi smo u ovom gradu u sportskom smislu napravili jako puno. Možemo pritom samo biti ponosni ne samo na sportske uspjehe, nego i na generacije i generacije sportaša, ljude koji su prošli kroz klub i grad i koji dan danas doprinose ovoj sredini bilo to na kulturnom, gospodarskom ili medicinskom planu. Uistinu se možemo ponositi onim što smo napravili u ovih 40 godina.

Avangarda

Dječji snovi su jedno, a život drugo, Danijel kao klinac u Voloskom ipak nije sanjao da će iz redova Opatije jednog dana isplivati reprezentativci, olimpijci…

– Naježim se kada pomislim na dosege naših igrača. Oni su plod jednog velikog entuzijazma i dugoročnog, kontinuiranog i stručnog rada. Gledajući iz ove perspektive, mogu reći da smo kao klub bili ispred vremena, ne samo VK Opatija, nego svi ti mali klubovi koji su širili bazu našeg sporta te kanalizirali kvalitetu kasnije kroz njezine nositelje, a to je kod nas bilo Primorje. Recimo, Nikola Franković i ja smo otišli u Primorje, pojačali smo riječku momčad i tada smo se već borili za titulu državnog prvaka. Uglavnom, smatram da je i za vrijeme bivše države te sada u Hrvatskoj ono bilo avangarda, praktički nezamislivo da u takvim uvjetima, kada nemaš svog bazena, kada od osnovne preko srednje škole do jednog dijela fakulteta treniraš u drugom gradu do 22.30 sati, ostvariš takve rezultate.

Opatijske kapice su u razdoblju slavljenja rođendana s pogledom prema naprijed, s lijepim željama, »kao šipak pun koštica« puni su ambicija za novi, još veći jubilej, za pedesetu obljetnicu.

– Za 50. obljetnicu kluba, naravno, prije svega priželjkujem da više ne budemo beskućnici. To je prva i osnovna stvar. Mislim da smo mi kao klub stvarno brend ovog grada. Svi oni koji poznaju povijest kluba misle kako zaslužujemo svoj sportski dom. To je prvo, a drugo što želim je da se klub vrati svim onim ljudima koji su, svaki na svoj način, doprinosili uspjehu i povijesti Opatije. S treće strane želim da se ponovo vratimo na onaj stari recept kako smo mi nastajali, da se klub vrati na te staze, da se maksimalno posvetimo radu s mlađim uzrasnim kategorijama. Također, ako se stvore prilike da se, naravno uz pomoć Grada Opatije, kroz natjecanje pokušamo izboriti kako bismo jednog dana ponovo igrali Prvu ligu. Moj dugoročni cilj je da Opatija opet bude prvoligaš te da igra utakmice pred svojim navijačima u svom bazenu. To je neka moja romantičarska želja, a mislim da je u ovom trenutku i realna – poručio je Danijel Premuš.