RIJEKA Riječanina Borisa Konjuha, odnedavno člana Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza, u gradu pod Učkom ne treba predstavljati. Sportaš od malih nogu, ovaj Kozalčanin je u rukometu više od pola stoljeća bio zapažen prvo kao igrač, a potom sportski djelatnik na istaknutim funkcijama u Zametu iz onih lijepih dana elitnog riječkog kluba. Izborom u Upravni odbor HRS-a vječito agilnom spiritusu movensu ovdašnjeg rukometa i predsjedniku Rukometnog saveza PGŽ-a stiglo je veliko priznanje, kao i županijskom rukometu općenito.

– Izbor u Upravni odbor Hrvatskog rukometnog saveza meni je na ponos, nešto najviše što sam u sportu uspio doživjeti. To je kruna davanja samoga sebe, duše i srca sportu. Sport je sastavni dio mojeg života, praktički moj život – kaže Boris Konjuh. – Cijeli život sam u sportu i uz njega, kako ga doživljavam govori i to da bih i sada bio najsretniji da mogu igrati jer je to nezaboravni dio moje karijere.

U svojoj dugoj karijeri dao je i stalno daje doprinos razvoju rukometa, što je i izborom u vodstvo hrvatskog rukometa itekako zamijećeno i vrednovano.

– Kada sve zbrojim i oduzmem, vidim da sam dobio itekakvu čast biti u vrhu Saveza i rukometa, koji je najtrofejniji hrvatski sport. Tu priliku je dobio mali broj Hrvata te ne mogu ni izreći riječima koliko mi ovaj izbor znači. Još je veća stvar što u Upravni odbor HRS-a dolazim na mjesto najtrofejnijeg riječkog sportaša Valtera Matoševića.

Riječ je o višedesetljenom riječkom lancu u vrhu HRS-a, sve od dana nezaboravnog Petra Čarića.

Promocija Rijeke

– Petar Čarić je živio rukomet i zaslužan je za najsjajnije trenutke Zameta. Važno je da netko iz naše Županije i našeg okruženja bude prisutan u HRS-u jer nam u tom slučaju kvalitatativno može biti samo bolje. Kada sam izabran za predsjednika Rukometnog saveza PGŽ-a, istog trenutka sam poručio: ako za dvije godine ne napravim ništa, zahvalit ću se na funkciji i otići. Cilj mi je bio da Rijeku vratimo na rukometnu kartu Hrvatske, gdje i zaslužuje biti. Dosta je pritom spomenuti ona silna naša blistava imena, od Matoševića, Načinovića, Džombe, Sulića, Blažička, Franovića, Frankovića, Hrvatina, Prskala, pokojnog Deana Ožbolta…

U svojim namjerama reafirmacije Rijeke sa zadovoljstvom može spomenuti konkretne rezultate, isto kao i činjenicu da vrh HRS-a grad na Rječini doživljava maksimalno pozitivno.

– Kada govorimo o vraćanju Rijeke na rukometnu kartu Hrvatske, treba podsjetiti da je u Rijeci odigrana utakmica hrvatske ženske reprezentacije s Ukrajinom u okviru kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Sada sa zadovoljstvom najavljujemo da će se u Rijeci od 1. do 15. kolovoza 2023. godine odigrati i utakmice Svjetskog juniorskog prvenstva rukometaša, koje će se još igrati u Čakovcu i Koprivnici. Dobili smo čast da se u našem gradu igraju čak dvije skupine tog prvenstva.

Uz to smo dobili i najavu organizacije utakmice hrvatske reprezentacije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Suradnja s Hrvatskim rukometnim savezom je fenomenalna, zapravo puno bolja nego što sam i mogao zamisliti. Daju nam kredibilitet, mogućnost da kroz sve te događaje i akcije promoviramo Rijeku. Moj je sportski životni cilj bio da Rijeka bude tamo gdje i pripada. Suradnja s HRS-om je takva kakva bi trebala biti i s Gradom te ostalim sportskim sudionicima u Rijeci. Bio bih i više nego sretan da sa svima imamo takvu suradnju, možda bi onda ovaj grad imao i više nego što sad ima.

Medalja, nažalost, ima i drugu stranu. U ovoj je priči i samo spominjanje poražavajućeg učinka elitnih riječkih klubova neugodnije od dodirivanja bolnog zuba, činjenica da rukometaši i rukometašice Zameta u ukupno 24 utakmice nisu osvojili niti jedan bod je riječki bodovni »povijesni minimum«.

Rad s mladima

– Ovi rezultati su skoro pa na rubu tragedije. Tužno je da je Zamet dotaknuo dno, a i da se to dogodilo kad imamo vjetar u leđa HRS-a, dok primamo određene signale kako se razmišlja o Rijeci, uostalom, pamtimo i poruku: »Rijeka je grad sporta«. Zametova situacija je jednostavno nezamisliva, nekadašnji rukometni gigant uz Zagreb, ondašnji Metković te Split iz ere Balića, Metličića, Jerkovića i društva, nema niti jedan bod. Što je najgore od svega, i ja sam osobno zabrinut gledajući prema rješenjima za pomak nabolje. To me brine jer u bazenu nemate više igrače koji mogu donijeti spas u ovoj trenutačnoj situaciji.

U ovoj riječkoj rukometnoj zamci bez izlaza, Konjuh kao prvi izlaz vidi što intenzivniji rad s mladima.

– Sada se u prvom redu treba okrenuti svome podmlatku, on bi trebao biti narator povratka Zameta u elitno društvo, sve to bez da najavljujem da će Zamet ispasti iz lige. Uglavnom, taj bi podmladak trebao generirati buduće dobre rezultate Zameta. Živimo u vremenu u kojem jako mladi igrači odlaze čim pokažu nešto više, a uz taj problem ne može se ni planirati budućnost razvoja kluba. Netko »zamahne s nekoliko kuna više« i djeca odlaze tražeći boljitak, naravno i onaj financijski, određenu stabilnost, ali i da se igrački razviju i napreduju.

Nažalost, ne ispadne uvijek tako. Hrvatska rukometna reprezentacija je bila generator razvoja i magnet koji je privlačio mlade, sjetimo se samo svjetskog i olimpijskog zlata 2003. godine u Portugalu i godinu dana kasnije u Ateni. Tada je velik broj djece počeo trenirati rukomet. Nadamo se da ćemo uspjesima hrvatske rukometne reprezentacije polučiti uspjeh i na polju novih nada, djece koja dolaze u ovaj sport, te da će on biti gdje mu je i mjesto kao najtrofejnijem hrvatskom sportu.