RIJEKA MRK Zamet je već desetljećima na krovu piramide riječkog rukometa u kojem je itekako važna suradnja s lokalnim klubovima u kojima su iznikla brojna istaknuta imena koja su kroz Zamet, te kasnije kroz druge sredine, uzletjela u visine. Jasno je stoga da ovaj lokalni orkestar mora svirati usklađeno, a u posljednje vrijeme dolazi do različitih tonova te je logično upitati višegodišnjeg predsjednika Zameta Vedrana Devčića kako on vidi suradnju s drugim ovdašnjim klubovima.

– U riječkom rukometu sam od 1987. godine, od onog nezaboravnog Svjetskog omladinskog prvenstva u Rijeci kada je Dvorana mladosti bila puna – kaže Vedran Devčić. – U posljednjih 21 godinu sam u upravljačkim strukturama klubova i Županijskog saveza. Bilo je raznih faza. Piramida je postojala u rivalitetu, a bilo je i faza pokušaja dogovora. Bilo koja faza postojala, rukomet se igrao, igrali su Zamet, Kozala, Pećine, Trsat… Ostvarivali su se rezultati, uspjesi, stvarali su se igrači. Sve to skupa čini riječki rukomet, pojavio se niz vrlo kvalitetnih igrača, zlatnih reprezentativaca, olimpijaca. I sada ima reprezentativaca, kao i onih potencijalnih. Nebitno je gdje je netko počeo igrati, u Viškovu, Matuljima ili drugdje. Svi ti dečki prolaze kroz riječke klubove, igraju u rangu koji odgovara uzrastu, a u konačnici se kanaliziraju prema Zametu. Nažalost, vrlo brzo odlaze dalje. Isto tako, u Rijeci su ostala samo tri kluba sa svim kategorijama, Zamet, Trsat i Kozala. Trsat mi je matični klub, odavde sam potekao i dugo godina bio direktor, supruga mi je dugogodišnja predsjednica Trsata. Od ove godine s Kozalom imamo izrazito dobre odnose, sin njihovog predsjednika Alena Tomaša je jedan od naših vodećih igrača. Možda čak i nikada nije bilo bolje.
Osim u Rijeci, rukomet se igra i u okolici, iz Senja i Crikvenice je Zamet također crpio pojačanja. Očito se, znači, i tamo radi kvalitetno, no pitanje je s obzirom na posljednje istupe u javnosti i polemike vezane uz igrače Matiju Cara i Tina Tomljanovića, hoće li nadareni igrači iz tih sredina odlaziti put Zameta.

– Tu treba prvo razmotriti širu sliku sporta, tako i rukometa u Hrvatskoj, a ona nije baš sjajna. Smanjuje se baza i broj klubova. Igrači sve ranije odlaze iz Hrvatske. Zamet nije puno bolji ni lošiji od svih klubova osim PPD Zagreba i Nexea, igrač s 18-19 godina, koji odigra dobru polusezonu, već ima inozemne ponude. Dečki možda idu prerano, ali je činjenica da odlaze. Gubimo ih sve brže, kao i svi u hrvatskom rukometu, a u toj manjoj bazi pada i kvaliteta. Sve ovo se može preslikati na Rijeku i regiju, Crikvenica i Senj sve teže slažu roster igrača, kao i Kozala, otiđe li do Buzeta i Labina, vraćaju se rukometaši iz igračke mirovine.

Odlasci

Zamet je i ovog ljeta brojio odlaske kvalitetnih igrača, a godinama iz kluba uzalud spominju Ligu za prvaka, no to i egzodus igrača teško je spojiti u jedno.

– U klubu mi već zabranjuju govoriti o Ligi za prvaka jer kad god je najavim, od toga ne bude ništa, a možda smo po imenima imali jaču ekipu. Ove sezone to nismo najavljivali, u prvenstvo smo ušli tiho, na drugom smo mjestu. Ispalo je da ekipa ima ono nešto, uz to ima i nekoliko vrhunskih pojedinaca. Damir Vučko je 2009. bio juniorski prvak svijeta. Tomaš i Islamović su u ovoj nižoj ligi izrazito efikasni, zabijali su u Kozali po 10 golova. Tu su iskusni Njegovan, Mrakovčić, Sorić, koji su se naigrali Premijer lige, a tu su i klinci koji dolaze. Imamo timski duh, kemiju, igrači ginu jedan za drugoga. Bilo je prije možda i boljih pojedinaca, ali nisu kliknuli kao ova ekipa.

Klub je ostao i bez niza zapaženih imena, Zamećana s dugogodišnjim stažem. Dosta je spomenuti trenera Valtera Matoševića, dvostrukog zlatnog olimpijca i prvaka svijeta, najtrofejnijeg riječkog sportaša. Nema ni dugogodišnjeg zapaženog funkcionera i djelatnika Borisa Konjuha, kao ni Damira Bogdanovića, koji je vodio omladinsku školu, dobro posložio sve kockice i onda se maknuo. Još prije njih, iz ekipe je otišao trofejni as Renato Sulić.

– Treba razlikovati one koje je klub angažirao kao igrača ili trenera i je li, bez obzira na njihova imena, ono što smo dobili bilo to ili je trebalo napraviti neku promjenu. U klubu su bili Bogdanović i Boris Konjuh, tu smo Vedran Babić i ja. Priča je tu volonterska, ljudi se brzo troše, uzima se vrijeme od obitelji. Govorimo o upravljačkim strukturama, treba razlikovati njih od onih koji su angažirani za neku plaću, a to jesu li ili nisu dali to nešto, to je procjena vodstva kluba. Inače, žao mi je da u klubu i oko kluba nema više tih starih Zamećana, od kojih očekujem da nešto daju na volonterskoj bazi.

Zamet se dobrim dijelom financira sredstvima iz javnih fondova kao udruga građana, u tu djelatnost je uključen i rad s mladima, stvaranje igrača. S druge strane ih angažira iz drugih klubova, za njihov odlazak se postavljaju odštetni zahtjevi (slučaj Car) i tu može biti i proturječja. Čuju se i dvojbe oko odštetnih zahtjeva, jesu li oni u skladu s pravilnikom HRS-a, sukoba interesa.

– Tu su slučajevi Tomljanovića i Cara, koji su inače skroz različiti. Inače, u hrvatskom rukometu više od 20 godina je sve funkcioniralo vrlo jasno. Lani je nastao problem kada se nakon 15-16 godina mijenjao propisnik s nekim odredbama za koje mislimo da nisu čak ni u skladu s odredbama IHF-a, s kojima moraju biti sukladne, u skladu sa Zakonom o obaveznim odnosima te čak ni s Ustavom Republike Hrvatske zbog pitanja retroaktivnosti. Sada tu ne možemo ulaziti u detalje. Zamet je unutar pravnog sustava koristio sve instrumente koje unutar HRS-a može da bi branio svoje interese, ne bude li to dovoljno, tražit ćemo zaštitu na redovnom sudu.

Treći klub

Druga strana ističe da je Zamet dobio Cara besplatno, a za njega je tražio u prvom odštetnom zahtjevu 75.000 kuna.

– Je li logično da juniorski reprezentativac Hrvatske, srebrni s prošlog kadetskog EP-a, koji ima dvogodišnji ugovor sa Zametom, koji klub u potpunosti izvršava, želi jednostrano raskinuti ugovor i otići u klub nižeg ranga, u Crikvenicu, znajući da po novom propisniku odmah može ići negdje drugdje? Mi štitimo interese Zameta. Car u ovom trenutku sigurno nije igrač za Crikvenicu, bojimo se da je to samo priča za odlazak u neki treći klub bez odštete i Zamet na to ne želi pristati. Što se tiče priče o »nula kuna«, kad smo ga dobili besplatno, mi smo svojih pet-šest igrača, također besplatno, poslali u Crikvenicu. Da oni nisu išli tamo prošle sezone, ne bi imali ekipu za igranje lige.

Klubovi iz manjih sredina stvaraju igrače, koji iz Zameta znaju krenuti na stepenicu više, pitanje je bi li i ti klubovi onda trebali dobiti neku novčanu naknadu.

– Rukomet nema nešto slično nogometu, dobro uređen sustav prijelaza gdje se točno zna tko što dobiva i da klubovi u tom lancu dobivaju naknadu za izobrazbu igrača. Stvara se kriva slika, Zamet se u prošlosti itekako naplaćao odšteta, i Kozali i Trsatu. Nisu svi igrači dolazili za nula kuna. Sada su neki igrači s 23 godine slobodni, ako je neki došao iz Crikvenice, taj više nema odštete. Za neke se plaćalo, a za neke se kompenziralo kao kada smo im poslali pet kadeta, koji nisu tada imali mjesto u prvoj ekipi, ali su igrači za Premijer ligu. Da smo tražili od njihova kluba da ih plati, a mi da platimo njihove, Zamet bi bio u plusu.

Vedran Devčić je već osmu sezonu u Zametu, logično je pitati se hoće li se iznova kandidirati za čelnika kluba.

– Čovjek se poprilično umori ako nema nekog rezultata. Ove sezone je gušt biti na utakmicama. Ovdje neću ostati vječno, mandat mi istječe iduće godine. Vrlo je bitno kakav smo klub preuzeli i što smo u ovih osam godina napravili. Preuzeli smo klub pred bankrotom, s 2,3 milijuna kuna duga i to smo ovih godina praktički sanirali. Uz to nismo gubili premijerligaški status, imali smo čak i ozbiljnih rezultata, igrali Europu. Tko dođe iza mene, pojedinac ili ekipa, mora garantirati da sve što smo odradili, neće za godinu, dvije biti bačeno u vjetar i vraćeno na stare pozicije. Toga se Zamet nagledao.