Ilustracija / Foto Vedran KARUZA
U okruženju sad već poslovično bezvoljnog grada svojom bezgraničnom vjerom u "Rijeku" i Rijeku predstavljaju istinski fenomen
povezane vijesti
Stvar je naprosto u stavu: i kad ne ide. U okruženju sad već poslovično bezvoljnog grada svojom bezgraničnom vjerom u “Rijeku” i Rijeku predstavljaju istinski fenomen. Jedni su od najzaslužnijh da se jesenski potop kluba nije pretvorio u propast, u put prema drugoj ligi. Kad se i u tim trenucima osjetila strast odanosti, kritičnosti, naprosto zainteresiranost prema radu koji nije valjao, itekako se dobilo razlog za restrukturiranje i reinvestiranje. Rezultat? Skoro sedam tisuća gledatelja na utakmici protiv Istre pravo su malo čudo, podatak koji se nije ni 2017. godine baš viđao. Kao i nekolicina igrača višemilijunske vrijednosti. Oporavak iznad očekivanja. Zahvaljujući baš vjeri, zahvaljujući činjenici da postoji netko tko neće dozvoliti rastakanje vrijednosti koja je njemu – svetinja.
I baš zato i baš takvi, jasni u svim svojim odrednicama, odličan su primjer političko-birokratskom establišmentu. Onom koji ne vidi Rijeku ni u jednoj varijanti kakvom je oni vide, onom koji se sa svakim uzmakom i nestankom – od brodogradnje do proizvodnje kruha – miri i konstatira ga kao neminovnost. Za koju oni dakako nisu krivi. Kad se vodeći ljudi na svim pozicijama – gospodarskim, kulturnim, političkim, povijesnim, sportskim – ne bi mirili kao što to oni ne čine od 9. svibnja 1987. godine, grad sasvim sigurno ne bi upao u, sada već poslovičnu i jako tužnu, letargiju.
Treba li nekom krvi, tu su, treba li vaditi ljude iz ruševina, pomoći bilo kome bilo kada i bilo gdje – tu su. I zato neka traju. Jer imaju hrabrost, stav, viziju i nikad se, baš nikad ne mire s “nemogućim”. Pa i onda – kad ne ide.
Armada, sretan 36. rođendan.
