ZAGREB Savršeno je jasno da su Olimpijske igre u Tokiju bile iznimno specifične zbog kašnjenja od godinu dana i rigoroznih epidemioloških mjera, no to ne znači da nisu ponudile pregršt fantastičnih sportskih priča. Neke su imale pozitivni predznak, neke negativni, a zajedničko im je to što su pokazale da ni pandemija koronovirusa nije uspjela pobijediti olimpijski duh i čar Igara.

Budući da se o dosezima Martina i Valenta Sinkovića, Mateje Jelić, Mate Pavića i Nikole Mektića, Marina Čilića i Ivana Dodiga, Tina Srbića, Tončija Stipanovića, Tonija Kanaeta i Damira Martina u ovoj zemlji zna manje-više sve, nije na odmet prizvati u sjećanje i dio drugih olimpijskih besmrtnika sa svih strana zemaljske kugle. S naglaskom na pozitivu…

1. LAMONT MARCELL JACOBS do Tokija je bio relativno nepoznat široj javnosti, a tamo je postao prvi talijanski sprinter u povijesti s plasmanom u finale utrke na 100 metara. No, tu se nije zaustavio, već je odjurio do zlata.

– Stvarno nisam znao baš ništa o njemu – izjavio je Amerikanac Fred Kerley, osvajač srebra na »stotki«, a brončani Kanađanin Andre De Grasse se nadovezao tvrdnjom da nije očekivao Talijana koji tu dionicu može istrčati u vremenu 9.80.

Pogleda li se obiteljsko stablo, Jacobs je po ocu Amerikanac, a po majci Talijan. Rođen je u Teksasu, no cijeli život je proveo na Čizmi jer se mama, nakon razvoda, vratila u Desenzano del Garda kada je imao tek šest mjeseci.

– Samo moja mišićna vlakna su američka, a ja sam stopostotni Talijan – izjavio je jednom prilikom Jacobs, dodavši da je njegovo poznavanje engleskog jezika ograničeno.

Njegov pohod na Tokio okončan je još jednom zlatnom medaljom. Zahvaljujući uraganskom finišu Filippa Tortua, talijanska štafeta se upisala u povijest, pobijedivši Veliku Britaniju u finalu na 4×100 metara za jednu stotinku. Uz Jacobsa i Tortua, tu epsku utrku istrčali su Lorenzo Patta i Eseosa Dosalu.

2. AHMED HAFNAOUI u Tokiju je postao prvi Tunižanin s olimpijskim zlatom u plivanju, s time da je taj doseg ostvario na senzacionalan način. Naime, taj osamnaestogodišnjak je ušao u finale s najlošijim kvalifikacijskim vremenom, zbog čega je plivao u osmoj stazi. Zapravo, nije teško pretpostaviti da ga tamo nitko nije shvaćao ozbiljno.

Međutim, Hafnaoui je otplivao utrku života i postao tek treći plivač u povijesti koji je u osmoj stazi osvojio olimpijsko zlato. Njegovom uspjehu dodatnu dimenziju impresivnog dodaje činjenica da je u nacionalni plivački program Tunisa ušao tek s dvanaest godina, odnosno 2015. godine.

– Ostvario se moj životni san – rekao je nakon velikog Hafnaoui, čiji je otac Mohamed svojedobno bio košarkaški reprezentativac Tunisa.

3. MOMIJI NISHIYA se jednim nastupom upisala na tri mjesta olimpijske povijesti. Za početak, s 13 godina i 330 dana postala je najmlađa osvajačica zlata za Japan. Zatim, na vječnoj tablici malodobnih pobjednika OI-a zauzela je treće mjesto, iza Amerikanke Marjorie Gestring, koja je 1936. sa 13 i 268 dana pobijedila u skokovima u vodu s tri metra, te Nijemca Klausa Zerte, koji je 1960. sa 13 godina i 283 dana bio kormilar zlatnog veslačkog dvojca.

Povrh toga, Momiji Nishiya je prva osvajačica olimpijske medalje u skateboarding disciplini street jer je taj sport doživio svoju olimpijsku premijeru u Tokiju. Sve skupa nije loše za djevojčicu koja će 30. kolovoza proslaviti četrnaesti rođendan.

Izbjeglica

4. KIMIA ALIZADEH u Tokiju je izgubila meč za treće mjesto u taekwondo kategoriji do 57 kg, ali to je nije previše pogodilo jer je konačno dočekala svojih pet minuta. Naime, ona je prije pet godina u Riju postala prva Iranka s olimpijskom medaljom, osvojivši broncu, a prošle godine je pobjegla iz svoje rodne zemlje.

»U Iranu sam bila jedna od milijuna potlačenih žena. Vodili su me gdje su htjeli. Odijevala sam što su mi rekli. Ponavljala sam svaku rečenicu koju su mi zapovijedili da kažem. Iskorištavali su me kako god im je odgovaralo,« napisala je tada na Instagramu ta 23-godišnjakinja, koja je u Tokiju nastupila za Olimpijsku reprezentaciju izbjeglica, pod zastavom Međunarodnog olimpijskog odbora.

5. HIFUMI I UTA ABE u Tokiju su ušli u sportsku legendu, kao prvi brat i sestra koji su istog dana osvojili olimpijsko zlato. Da stvar bude bolja za njih, to su napravili na svom terenu u džudu, sportu koji je nastao u njihovoj domovini. Hifumi je trijumfirao u kategoriji do 66 kg, a Uta do 52 kg. Bilo je to u nedjelju, 25. srpnja.

– Neopisivo sam sretan. Ovo je najbolji dan ikada. Nas dvoje ne možemo zasjati sjajnije nego ovdje, u Tokiju, na olimpijskoj pozornici u našoj zemlji – rekao je Hifumi, koji će danas proslaviti 23. rođendan.

Suvišno je isticati da je tri godine mlađa Uta također bila više nego oduševljena.

– Bilo je mnogo izazova na putu koji nas je doveo ovdje. Jedni dijelovi su bili kratki, a drugi su izgledali vrlo dugo – istaknula je Uta na dan koji je obitelj Abe učinio najponosnijom na svijetu.

6. HYDILIN DIAZ u Tokiju je postala prvi sportaš s Filipina s osvojenim zlatom u sportu koji je standardni dio olimpijskog programa. Naime, 1988. godine isti uspjeh je postigla njena zemljakinja Arianne Cerdena u kuglanju, koje je tada prvi, zadnji i jedini put bilo zastupljeno na OI-u, i to kao pokazni sport.

Ova tridesetogodišnja dizačica utega u Riju je osvojila brončanu medalju u kategoriji do 53 kg, a sada je bila dominantna u kategoriji do 55 kg. Povrh toga, zlato iz Tokija priskrbilo joj je čestitku i ispriku Rodriga Duterte, predsjednika Filipina, koji vlada čvrstom rukom, na zgražanje organizacija za ljudska prava. Naime, njeno ime se svojedobno našlo na popisu protivnika režima.

»Neka prošlost ostane u prošlosti. Sada možeš uživati u zlatu skupa sa svojom obitelji i, naravno, nacijom,« piše u Duterteovoj poruci za Hydilin Diaz.

7. FLORA DUFFY je u Tokiju trijumfirala u triatlonu i postala prva osvajačica olimpijskog zlata za Bermudu, zemlju koja ima tek sedamdeset tisuća stanovnika, a prostire se na 53.2 kvadratna kilometra, s time da 27 posto tog teritorija čini more.

– Preplavljena sam emocijama. Olimpijsko zlato je bilo moj san od osme godine života, a sada malo po malo postajem svjesna onoga što sam postigla. Bermuda je moj dom, kojem se sada vraćam kao olimpijska pobjednica. Imala sam puno problema s ozljedama, bojala sam se da nikada više neću biti zdrava i isplakala sam puno suza, ali sada se sve isplatilo. Stalno sam vjerovala da mogu ispuniti svoj san, a ovo zlato je za sve moje sunarodnjake – objasnila je 33-godišnja dvostruka svjetska prvakinja.

Najstariji pobjednik

8. ABDULLAH AL-RASHIDI u Tokiju je imao višestruke razloge za zadovoljstvo nakon discipline skeet u gađanju glinenih golubova. Naime, on je u Riju osvojio broncu, ali tada nije mogao slaviti pod zastavom svoje zemlje. Naime, Al-Rashidi je prije pet godina morao nastupiti pod zastavom MOO-a jer je Kuvajt bio suspendiran zbog miješanja državnog vrha u sport. Sada je, pak, zlatnu medalju slavio slušajući himnu svoje domovine na vrhu pobjedničkog postolja.

Povrh toga, upisao se i u povijest kao najstariji olimpijski pobjednik iz Tokija. Konkretnije, Al-Rashidi će 23. kolovoza na rođendanskoj torti imati 58 svjećica. Za ilustraciju je dovoljno reći da je svoj prvi od dva naslova svjetskog prvaka u disciplini skeet osvojio davne 1995. godine.

9. TOM DALEY je još 2013. godine javno istaknuo da je homoseksualac, a u Tokiju je postao prva LGTB osoba s osvojenom zlatnom medaljom.

– Osjećam se nevjerojatno ponosno što mogu reći da sam gay i olimpijski pobjednik. Nakon Rija sam mislio da sam propustio svoju najveću priliku za medalju, ali suprug mi je tada rekao da moja priča još uvijek nije gotova. Dodao je da će me moj sin gledati kako postajem olimpijski pobjednik – objašnjava Dailey nakon što su on i Matty Lee osvojili zlato za Veliku Britaniju u sinkroniziranim skokovima u vodu s desetmetarskog tornja.

Njih dvojica su na pobjedničkom postolju stajali između drugoplasiranih Kineza Caoa Yuana i Chena Aisena i trećeplasiranih Rusa Aleksandra Bondara i Viktora Minibajeva, a to je svemu dalo dodatnu dimenziju za Daleya. Naime, zakoni u Kini i Rusiji ne dopuštaju istospolne brakove. Prema službenim podacima MOO-a, u Riju je nastupilo 58 LGTB osoba, a u Tokiju ih je bilo rekordnih 168.

10. KRISTINA CIMANUSKAJA nije dočekala svoj nastup u sprinterskim disciplinama u Tokiju, ali je svejedno izazvala puno pažnje iz drugih razloga. Nju su, naime, pokušali silom vratiti u Bjelorusiju, nakon što je na Instagramu kritički govorila o vodstvu svoje reprezentacije. No, sve je ostalo na pokušaju, zahvaljujući njenoj baki, koja ju je na vrijeme upozorila da ni slučajno ne ulazi u avion za Minsk, tvrdeći da će je u domovini smjestiti u psihijatrijsku instituciju.

Preciznije, Kristina Cimanuskaja je odmah dobila privremeni azil u Japanu, a brojne zemlje Europske unije ponudile su joj vizu i zaštitu, odnosno novi dom. Na kraju se skupa sa svojim suprugom Arsenijem Zdanovičem, koji je također sprinter iz Bjelorusije, odlučila skrasiti u Poljskoj, čije boje bi mogla braniti za tri godine, na Olimpijskim igrama u Parizu.