RIJEKA Kratkotrajno razdoblje dočeka i slavlja je prošlo, Zrinka Ljutić, nova hrvatska sportska heroina, vratila se snijegu i treninzima. Pobjednica Svjetskog kupa u slalomu već je krenula s pripremama za sljedeću, olimpijsku sezonu. U ovom dijelu sezone testiraju se skije, a njen prijelaz na Atomic pokazao se kao pun pogodak. Njena četiri druga mjesta uoči ove sezone u slalomima Svjetskog kupa bila su sjajna najava njenih mogućnosti, onda je 30. studenog prošle godine stiglo prvo veleslalomsko postolje, da bi 29. prosinca zasjala u austrijskom Semmeringu i ostvarila prvu pobjedu u karijeri. Upisala je još dvije, u Kranjskoj Gori i u francuskoj Courchevelu. Dodala je još drugo mjesto u Sestriereu pa je deseto mjesto na završnici u američkom Sun Valleyu bilo dovoljno za najveći trijumf – osvajanje Velikog kristalnog globusa u slalomu. Devetnaest godina nakon Janice…

– Sezona je bila izvanredna. Bilo je tu puno izazova, nekih nepoznatih stvari s obzirom na to da sam ušla u sezonu prvenstveno na novom materijalu. S druge strane, bila sam svjesna svojih mogućnosti, nekih standarda i očekivanja. Stigle su prve pobjede… Vidjela sam da se sve odvija kao iz snova, a već prije sezona nekako sam u glavi imala da se mogu boriti za slalomski globus. Bila sam svjesna da ako skijam kao na treninzima i priviknem se na nove skije, da to može biti dovoljno za pobjedu ili postolje. Tako je i bilo. Još sam se malo prilagodila na skije u prosincu i to je bilo odlično. Uspjela sam pobijediti u tri utrke. Naravno, pad Mikaele Shiffrin odigrao je veliku ulogu. Realna sam, vjerojatno ne bih uspjela da se ona nije ozlijedila. Vjerojatno bih bila druga, možda treća. No, iskoristila sam priliku. Zato će sljedeća sezona biti još veći izazov. Pretpostavljam da će Mikaela biti zdrava i na svakoj utrci. No, iza mene je vrijedno iskustvo, skijanje u crvenom dresu, koji sam izgubila pa vratila, zatim iščekivanje finala, ta borba živaca… Bit će to jako važno sljedeće sezone, koja donosi Olimpijske igre.

Za Veliki kristalni globus čeka se posebna vitrina?

– Nemamo prevelik stan. Sigurno će se napraviti neka vitrina. Obično sve te važnije pokale držimo u dnevnom boravku, globus je među njima. Semmering, Kranjska Gora i Courchevel.

Koja vam je pobjeda najdraža?

– Ha, ha, ha… Teško se odlučiti. Rekla bih prva pobjeda, ali nije mi bila ništa draža od druge ili treće. Sve su bile jako posebne i jako velike svaka za sebe. Prva je prva, to stoji, ali ne mogu reći da je Kranjska Gora bila manje slatka. Naprotiv. Puno se očekivalo od mene, mnogi su mislili da to ne mogu ponoviti. Opet, uspjela sam ponoviti tjedan dana kasnije. U Courchevelu se nisam osjećala u top formi mentalno i fizički, nisam ni mislila da mogu tako odskijati. Svaka je bila na svoj način posebna. Ali reći ću – prva pobjeda.

Foto REUTERS

Utrka u Semmeringu vozi se svake dvije godine, povratak će pričekati?

– Nažalost, da. Draga mi je ta utrka. Imala sam tamo jedan dobar rezultat 2022. godine, šesto mjesto, a lani je stigla prva pobjeda. Odgovara mi staza, klima. Utrka se izmjenjivala s Lienzom, koji više nije u kalendaru. Ne znam gdje će se voziti umjesto Lienza, ali za Semmering ću morati pričekati 20 mjeseci.

Janica

Vaše pobjedničke vožnje podsjetile su na Janicu i njene slalome. Mogu li njena tri slalomska globusa biti neki vaš cilj?

– Iskreno, ne privlači me obaranje tih nekih rekorda. Ona je ostvarila izvanredne stvari. Ne znam koliko ću ja puta pobijediti, ali vjerujem da ću napredovati, biti konkurentna idućih sezona za te globuse. Generalno, nije mi cilj da je moram stići.

Možete li podijeliti što vam je poručila nakon osvajanja kristalnog trofeja?

– Poslala mi je poruku u Sun Valley. Poručila mi je da nije ni sumnjala, da su navijali. Poslala mi je i video. To mi puno znači što me prati. No, vidjele smo se jednom prilikom između Semmeringa i Kranjske Gore. Tu smo malo duže razgovarale o svemu. Rekla mi je da ju je impresionirao moj pogled u Semmeringu, izraz lica i mimika, jer ništa nije upućivalo da sam nervozna, da mi je neugodno biti na startu kao vodeća. To mi je puno značilo.

Osjećate li se kao zvijezda hrvatskog sporta, jer to ste definitivno postali?

– U jednu ruku sam nekako svjesna toga da sam tu gdje jesam. Radila sam za to, nije se to slučajno dogodilo. Svjesna sam toga, ali stvarno mislim da me to uopće nije promijenilo. Još sam ona svoja, ista osoba. Ponosna sam na taj svoj rad i drago mi je zbog toga.

Svjetsko prvenstvo u Saalbachu donijelo je razočaranje?

– Da. Meni osobno, taj slalom bio je razočaranje. Dolazila sam na Svjetsko prvenstvo puna  samopouzdanja, u top formi, možda u najboljoj formi u sezoni. Puno sam željela, ali nije prošlo tako kako sam mislila da treba proći. Bilo je to razočaranje, bila sam utučena, ali onako sportski. Ne bojim se takvih nekih poraza, znači da mi je stalo. Već drugi, treći dan bila sam kao nova, kao da ništa nije bilo, jako motivirana za dalje.

Vratili ste se u Austriju na treninge?

– Već smo tjedan dana u Reiteralmu. Testiram skije, opremu. Ostajem još tjedan dana. Cijeli travanj iskoristit ću za treninge.

Koliko je taj prijelaz na Atomic bio važan? Nisu li skije – skije?

– Svi smo mi drukčiji, zasebni, svaki sportaš ima drukčije antropološke karakteristike i to onda igra jako veliku ulogu. Ono što je bilo ključno, dosta brzo sam se uspjela priviknuti na nove skije. Meni su Atomicove skije odgovarale, ali bila sam svjesna da će trebati vremena, da će biti loših utrka, da će to biti ogroman posao koji može potrajati, čak i da sezona možda neće biti onakva kakvu sam htjela. No, bila sam spremna na to, radovala sam se tom izazovu, osjećala sam da traži nešto najbolje od mene. Nekako sam računala na nova saznanja, te da ću ću se razviti u nekim drugim smjerovima. I jesam, dosta sam tehnički napredovala, podignut je volumen treninga, proučavala sam svoje vožnje. Mislim da sam bolje razumijem neke stvari oko skijanja. Rekla bih da je ovakva sezona bila neka nagrada za jedan neki odvažan čin. Moglo je proći i drukčije, da mi je trebalo više vremena za privikavanje.

Žičare

To je i nagrada za treninge za vrijeme pandemije, kada nisu radile žičare, kada je trebalo hodati uzbrdo sa skijama na ramenu?

– Naravno. To je rezultat dugogodišnjeg rada. Bili smo tada u Innekremsu. Nije se bilo jednostavno popeti. Najprije je trebalo proći prvu stazu da bismo došli do snijega. Gore smo »rundali«, a onda se spustili dolje.

Iduća sezona je vrlo izazovna jer je olimpijska. Imate već iskustvo vožnje pod krugovima u Pekingu?

– Peking je bio korektno iskustvo. Nisam tamo došla da mogu nešto napraviti, ali dala sam sve od sebe, upila iskustvo. Sada ne idem kao favoritkinja, ali idem se boriti za medalju.

Kakav je vaš odnos s ostalim skijašicama? Jeste li suparnice i(li) prijateljice?

– Rekla bih da smo uglavnom dosta povezane. Ima nas svakakvih, nekih koje smo više otvorene, više povezane jedne s drugima, ima nekih koje su više po strani. No, stvarno nema nikakvih incidenata, sukoba, sve što se događa  nakon što odskijamo je jako korektno. To mi se jako sviđa kod skijanja. To sam sada primijetila, a i ranije su mi ukazali na te stvari. Naime, puno mojih poznanika došlo je u Kranjsku Goru i prvi put su pratili jednu utrku. Iznenadilo ih je što je dobra atmosfera među navijačima, nema tu nekih sukoba među navijačima drugih država, svi bodre sve, bodre najbolje skijanje. Rekli su da im se svidjela ta zdrava atmosfera. Došli su s djecom i svidjela im se ta velika razlika u odnosu na druge sportove koje su išli gledati. Meni je to bilo drago čuti, mislim da je to stvarno istina. Tako je i između nas skijašica.

Foto REUTERS

A Mikaela Shiffrin?

– Dobre smo si, stvarno. Dosta smo se puta susretale i razgovarale. Jako se poštujemo. Razgovaramo o svemu. Nije puna sebe, uopće. U biti, čak je sramežljiva.

Trenira vas otac Amir. Što je on, trener, otac ili prijatelj?

– Sve, tri u jedan. U vrhunskom sportu mislim da se sve te uloge isprepliću, teško ih je odvojiti, čak i nemoguće odvojiti uloge koje on ima. Naučila sam, tako funkcioniramo od kada sam bila mala, i ja i moja braća. Imamo jaku dobru dinamiku, koja nije jednostavna, ali generalno jako dobro surađujemo i zbog toga imamo veliku povezanost. Otac je sveprisutan, zna me najbolje i to jako pomogne u svemu. S druge strane, puno znači imati i tatu uz sebe.

Kakvo će biti ljeto?

– Bit će radno. Dosta će se raditi kondicije, a krajem ljeta idem u Argentinu, u Ushuaiju. Početkom ljeta bit ću u Francuskoj, u Tres Alpes, gdje ćemo biti duže u jednom kampu i raditi osnove, tehniku, metodičke vježbice i uskijavanje.