Do prije koju godinu htio je odustati od atletike i sporta općenito, da bi u svojoj 20. godini života otkrio novi sport i ubrzo u njemu stigao do petog mjesta svjetske ljestvice. A za sve su krive – Trsatske stube. Ivan Vuletić član je Atletskog kluba Kvarner i peti najbolji trkač stepenicama na svijetu, odnosno u takozvanom tower runningu.

Na ovogodišnjem izdanju Festivala »Homo si teć – Rijeka Run« treći je put zaredom stigao do titule pobjednika utrke »539 skok«, a za samo 0,7 sekundi mu je izmakao i novi, treći po redu rekord. Vjerojatno je krivac bila gripa od koje se još nije bio u potpunosti oporavio, ali ovakve su utrke za Ivana postale mačji kašalj.

POSEBAN SPORT

Prije četiri mjeseca srušio je i devet godina star rekord u zgradi Zagrepčanka, gdje je 490 stepenica pretrčao za dvije minute i 30 sekundi, a od najvećih uspjeha u tower runningu ističe prvo mjesto na utrci Svjetskog kupa u Austriji, gdje je iza sebe ostavio aktualnog svjetskog prvaka i viceprvaka te srušio rekord staze koja se sastoji od 150 metara trčanja uzbrdo i potom još 441 stepenice do vrha tornja. Ivanovo vrijeme? Dvije minute i dvije sekunde.

Privatni album

– Kada sam srušio rekord staze 2023. godine na Trsatskim stubama, išao sam guglati postoje li slične utrke i otkrio sam da je to poseban sport. Znači, do prije dvije godine nisam ni znao da tower running postoji. Onda sam shvatio da postoji svjetski savez u tom sportu, da su tu utrke po cijelom svijetu, i da postoji sustav rangiranja. Na utrkama se skupljaju bodovi i s obzirom na te bodove se dobivaju pozivnice za natjecanja. To mi je zvučalo jako fora i odlučio sam nastupiti na nekoj jačoj utrci koja mi je bila u blizini, a to je bila Pyramidenkogel u Austriji. Ondje sam prošle godine pobijedio svjetskog prvaka. A u svojem debiju 2023. godine sam osvojio drugo mjesto – počinje svoju priču Ivan Vuletić, 22-godišnji atletičar i tek jedan od dvoje Hrvata koji se bave ovim sportom. Tea Faber, članica Atletskog kluba Fit Zaprešić, dominira u ženskoj konkurenciji tower runninga, u ovoj je sezoni upisala dvije pobjede na velikim kineskim utrkama u Svjetskom kupu.

Kako Ivan objašnjava, ukupno je 15 utrka Svjetskog kupa po sezoni, ali nisu sve istih rangova.

– Ta utrka u Austriji nije bila najviša razina, ali je od prvih 10 na svijetu, njih sedam nastupilo. Uz Svjetski kup, imamo i Svjetsko prvenstvo koje se održava svake dvije godine. Prošle godine se održalo na Tajvanu i završio sam kao deveti. Zadovoljan sam tim plasmanom, to mi je bilo prvo svjetsko prvenstvo. Morali smo trčati 101 kat, odnosno oko 2.300 stepenica. Ali, to nije najveći broj stepenica koje sam otrčao. U Šangaju sam trčao 116 katova, odnosno 3.398 stepenica i trebalo mi je 20 minuta i 40 sekundi. Odustajanje? Nikada nisam odustao, nije mi se dogodilo da uopće razmišljam o tome.

DAO SAM SI ŠANSU

Discipline i ambicija Ivanu ne nedostaje, iako je prije otkrića tower runninga ozbiljno razmišljao da se sportom više uopće ne bavi. Mladi je Riječanin nakon završetka školovanja u Gimnaziji Andrije Mohorovičića upisao geodeziju u Zagrebu te je preseljenjem u glavni grad nakratko izgubio motivaciju.

– Nije svima zabavno trčati bez društva iz kluba i da nemam sada motivaciju, sigurno ni ja ne bih trčao sam. Kad sam došao na fakultet u Zagreb sam mislio odustati od sporta. Ekipa se raspala, nisam imao s kime trenirati, trener je ostao u Rijeci, i nisam imao neke ciljeve. Zapeo sam na jednoj razini u atletici, bio sam juniorski prvak Hrvatske u 2020. godini u pet disciplina, a ukupno imam 49 medalja s prvenstva Hrvatske. U Zagrebu sam prestao redovno trenirati nakon nekog vremena i samo sam povremeno vozio bicikl. Bez posebne pripreme sam odlučio nastupiti na Trsatskim stubama, srušio sam rekord, i onda sam rekao da ako mogu bez treninga tako dobro istrčati stepenice, onda mi to stvarno dobro ide i mogu biti još bolji. Odlučio sam dati šansu sebi i pokušati se izboriti na svjetskoj ljestvici.

Foto S. Drechsler

Osim treninga, uoči svakog natjecanja analiziraju se stube na kojima se trči, kao i kakvi su rukohvati, odnosno ima li ih uopće. Riječka utrka po stubama je specifična jer je vjerojatno jedina na svijetu koja je na otvorenom. Preciznije, sve utrke Svjetskog kupa su u zgradama, ali i ostale su utrke uglavnom u zatvorenom.

– Rijetkost je da je veliki niz stepenica vani. Većinom su to visoke zgrade. Bitno je proučiti stubište, najčešće nam organizator organizira smještaj u zgradi gdje se trči utrka. Uglavnom, imamo dan-dva prije natjecanja pristup stubištu. I možemo proučiti koliko je stepenica na svakom katu, isplati li se koristiti rukohvat. Negdje se ne isplati. Negdje je rukohvat samo sa jedne strane, negdje je s obje strane i onda se isplati koristiti na zaokretima od 180 stupnjeva, kad se trči cik-cak po stepenicama. Na taj način se odgurneš s jedne strane na drugu. Svejedno mi je trčim li vani ili u zgradi. Meni odgovaraju utrke kao što je Zagrepčanka, gdje ima niz stepenica i onda ravan dio, pa opet niz stepenica, itd. Na tom ravnom dijelu uspijem uloviti brzinu i onda se lakše popeti.

TRČANJE IPAK NAJDRAŽE

Iako sada rjeđe boravi u Rijeci, Ivan je i dalje član Kvarnera, u koji je došao kada je imao tek četiri godine. U jednom razdoblju zaljubio se i u triatlon, ali onda je shvatio da je trčanje ipak njegov najdraži sport.

– Triatlonom sam se bavio šest godina, bio sam u Rivalu i Puli, ali sam 2018. godine odlučio prestati. Jednostavno sam vidio da mi trčanje najbolje ide i odlučio sam se opet fokusirati na to. Krenuo sam trčati srednje pruge u atletici, od 1.500 metara do 5.000 metara. Maratone nikada nisam trčao i ne želim, najviše što trčim na Festivalu »Homo si teć« je Molo longo trk, što je šest kilometara, a trčao sam i štafetu 3×7 kilometara. Zašto ne trčim maratone? To je kao da Usaina Bolta stavite da trči kilometar. To je skroz drugi sport, drugačija građa tijela… A ove kratke utrke mi nikada nisu išle. Najkraće što sam trčao je bilo 800 metara. Prije dvije godine sam onda shvatio da mi najbolje idu stepenice, a na stazi mi je glavna disciplina 3.000 metara sa zaprekama, što je možda i povezano sa stepenicama jer imaš te skokove. Najteža disciplina u trčanju? Pa, to ovisi od osobe do osobe. Vjerujem da su maratoni jako teški, eto meni bi bilo teže istrčati maraton nego preko 2.000 stepenica. S druge strane, nekome je puno lakše trčati maraton dva sata nego tih 20 minuta u Šangajskom tornju.

Foto Marko Gracin

STUDIJ I POSAO

Fascinantno je što Riječanin sve ovo stigne napraviti uz studij i – posao. Da, Ivan uz studij geodezije, šest treninga tjedno i razna putovanja po svijetu u sklopu utrka, nekako u svoj raspored uspije ukomponirati i posao u telekomunikacijskoj tvrtki.

– Kako sve stignem? Sada sam treća godina geodezije, prve dvije sam prošao redovno, a treću sam, zbog svih tih putovanja i treninga, odlučio produžiti. Odslušao sam svoje predmete, tako da moram ove godine samo proći ispite, koje nisam prošao prošle godine. Zato sada imam vremena raditi i trenirati bez problema. Kod trenera Zorana Žilića sam trenirao šest godina i od njega sam zadržao neke treninge, pa sada treniram sam. Na stazi imam ekipu, trčim s prijateljima koji su isto iz Rijeke i Kvarnera, ali su došli na studij u Zagreb. Teretana? Idem zbog sprave sa stepenicama, koja mi dobro dođe jer sam u svojoj zgradi ograničen. Imam 25 katova i kad istrčim sve, moram se liftom spuštati dolje i ta pauza mi nije dobra s obzirom na to da želim raditi na izdržljivosti.

U ekstremnim sportovima veliku ulogu igra i prehrana, a Ivanu je tu puno teže nego drugim sportašima zbog kronične bolesti.

– Imam celijakiju praktički od rođenja, što znači da ne smijem jesti gluten. Moram jako paziti što se tiče prehrane, ali sam navikao. Meso jedem, jedem sve živo osim glutena. Prije utrke je najbolje jesti ugljikohidrate, odnosno žitarice. A ja ne smijem jesti pšenicu, zob, raž i ječam. Smijem rižu i kukuruz, tako da prije utrke onda pojedem ili palentu, ili paštu bez glutena. Dobro se onda osjećam, dobijem snagu prije utrke.

Pitanje koje se uvijek proteže kod sportova koji, poput ovoga, nisu toliko popularni i razvikani, jest koliko je novaca potrebno da bi se bavio njime i može li se od tog sporta živjeti.

– Meni su putovanja financirana od svjetskog tower running saveza, barem utrke Svjetskog kupa, a ove ostale utrke sam uspio dogovoriti sa sponzorima da mi pokrivaju put i smještaj. Nagrade? Od toga se ne može živjeti. Nagrade su najčešće par stotina eura za pobjednike na velikim utrkama, a nije lako pobijediti. Pobjednik Svjetskog prvenstva dobije 3.000 eura, a to je jednom u dvije godine. Na ostalim utrkama dobiješ 500 eura maksimalno.

SAN – SVJETSKO PRVENSTVO

I dok mnogi atletičari sanjaju o nastupu na Olimpijskim igrama, Ivan je praktički od svojih početaka odabrao jedan drugi put.

– Kada sam bio dijete i trenirao atletiku, naravno da je uvijek neki san bio nastupiti na Olimpijskim igrama, ali sam znao već tada da je tu jako velika konkurencija. Tower runninga nema na Igrama, a što se tiče utrka na stazi, daleko sam od olimpijske norme. Tako da ne planiram uopće ići u tom smjeru. Da bih došao do Igara, moraš se sto posto posvetiti sportu, trenirati dva puta dnevno i ne raditi uz to. To je zato i dosta riskantno. Ja sam i tijekom srednje škole, koja je bila dosta zahtjevna, trenirao šest puta tjedno, nisam stigao trenirati dva puta dnevno.

Privatni album

Nova sezona Svjetskog kupa je već krenula. Ivan je odradio jednu utrku u Kini, a ovoga mjeseca mu slijede Poljska i Španjolska.

– Nažalost, zbog utrke Svjetskog kupa u Varšavi ću propustiti štafetu i finalni dan Festivala »Homo si teć«. Na prvoj utrci ove sezone sam trčao 116 katova i završio sam na osmom mjestu. Zadovoljan sam kako je počelo jer sam pobijedio jednog od konkurenata koji je bio bolji od mene na Svjetskom prvenstvu. Vidim napredak na dugim utrkama. Ali, imam još puno za raditi ako hoću osvojiti Svjetsko prvenstvo. Ove sezone mi je cilj preko utrka Svjetskog kupa se dignuti što više na svjetskoj ljestvici. Trenutno sam peti, ali se svake godine mora nastupiti na jačim utrkama da bi na kraju sezone završili na što boljem mjestu.

Spartan na Hvaru

Prošle godine Ivan je nastupio i na jednom specifičnom natjecanju. Hvar je bio domaćin Spartan Svjetskom prvenstvu, utrkama s preprekama.

– Normalno trčanje mi je malo dosadilo pa tražim neke alternative da mi bude zabavno trčati, kao što su i stepenice. Na Hvaru smo imali utrku od pet ili deset kilometara, i nakon svakih dvjestotinjak metara je neka prepreka ili neko nošenje određene stvari, na primjer balvana. Bilo je tu i plivanje. Natjecanje je izazovno i zanimljivo, planiram se opet okušati u tome, ali više kao zanimaciju.

Geodezija ili sport?

Ide mi matematika, informatika, uglavnom brojevi puno više nego jezici. Odlučio sam upisati fakultet koji je povezan s time što sam u srednjoj školi radio. Gledao sam da je primijenjena matematika, ali uz to, s obzirom na to da se bavim sportom i stalno sam u prirodi, sam htio povezati da mi nije samo rad u uredu, nego da ima i rada na terenu. I tako sam izabrao geodeziju. Budućnost? Meni je san baviti se sportom, pa ćemo vidjeti koliko će to moći trajati.

Pobjeda nad svjetskim prvakom

Najteža i najdraža utrka po stepenicama?

– Utrka u Šangaju mi je definitivno bila najteža, ujedno i najduža. Zagrepčanka ima manje stepenica od Trsatskih stuba i sigurno je lakša, ali ne čak zbog broja stepenica, nego zbog toga što na Trsatskim stubama čak i onaj ravni dio je malo nagnut prema gore i onda je sve uzbrdo. Najdraža mi je utrka baš ta u Austriji gdje sam i debitirao, Pyramidenkogel. Prošle godine sam pobijedio i iza sebe ostavio svjetskog prvaka, koji inače dolazi iz Malezije. U Aziji je najveće žarište tog sporta jer imaju visoke zgrade i onda im je atraktivno trčati. Bio je poseban gušt pobijediti svjetskog prvaka. Nisam mogao vjerovati. Prvo jer sam dijelio sobu s njime, organizator nas je stavio zajedno i bilo mi je nevjerojatno što dijelim sobu sa svjetskim prvakom. I onda ga još gledam kako se priprema, kako si podešava sat prije utrke da mu ispušta zvuk nakon određenog broja koraka. Znači, izračunao si je tempo. Onda je tu bilo i još sto mogućih suplemenata, imao je puno sponzora, a ja u tom trenutku nijednog. I na kraju ga pobijedim. Bila je to velika stvar za mene.