RIJEKA – Kao što mnogi broje već i sate do kraja 2023. godine, radujući se dočeku Nove godine, tako se u vaterpolskim sredinama diljem Hrvatske jedva čeka početak velike predstave, Europskog prvenstva u Lijepoj Našoj, priredbe koja će se odvijati u bazenima u Dubrovniku i Zagrebu od 4. do 16. siječnja. Sa zadovoljstvom ga čeka i Damir Burić, diljem vaterpolskog svijeta slavni Bura, čovjek koji se nakon onih prvih mladenačkih sportskih zamaha vinuo u orlovske visine.

Svakako najbolji istarski vaterpolist svih vremena je abecedu ovog zahtjevnog sporta naučio u Primorju u koji je kao srednjoškolac stigao iz Pule. Da trener Željko Tonković u karijeri nije napravio ništa drugo, već to da je otkrio Burića je puno i previše. Ovaj je pak zaveslaj po zaveslaj iz godine u godinu stvarao ugled jednog od najboljih svjetskih bekova.

– Jako puno godina je prošlo od mog dolaska u Rijeku, u ljeto 1997. godine, kada sam pohađao srednju školu – uzdahnuo je Damir Burić, rođen 1980. godine na spomen tog transfera, »tihog dolaska i ulaska u legendu«. Jasno da uspjeha nema preko noći, trebalo je mnogo odricanja, no on je dječačkim entuzijazmom odgovarao na velike sportske zahtjeve. – Igrao sam tada Drugu ligu za Pulu kada su me uočili ljudi iz Primorja i pozvali me. Trener juniora Primorja je tada bio Željko Tonković, popularni Taci me je gledao na pulskim utakmicama. Pozvan sam tada prvo na probu da malo vide kakav sam, što sam… Cijelo sam ljeto trenirao na Kantridi, a gimnaziju sam nastavio pohađati u Puli dok sam petkom, subotom i nedjeljom dolazio u Rijeku na treninge. U Primorju su pak nešto vidjeli u meni i rekli da se moram preseliti u Rijeku ako se želim baviti vaterpolom.

Primorje

Kao brojni veliki sportski talenti Burić je brzo nagovijestio dosezanje visokih ciljeva. Pritom je s 204 centimetra košarkaški visoki as razornog udarca, nizao ugodna iznenađenja i okolini i samom sebi, u 350 nastupa za reprezentaciju ubirao je medalje kao kruške, u četiri nastupa na Olimpijskim igrama osvojio je zlato i srebro, na svjetskim prvenstvima ima zlato, srebro i dvije bronce te na europskim prvenstvima zlato i srebro. Jedno je od imena velikana na ploči trofejnih asova na riječkom bazenu. Igrajući pak za razne klubove u ovom nezaboravnom opusu, za vaterpolskog Oskara uz ostalo je i dva puta prvak Europe.

– Kao klinac se nisam mogao nadati nečem takvome. Ovakve ciljeve nisam imao ni u snu. Nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana uopće biti profesionalni vaterpolist, a kamoli da ću igrati za reprezentaciju, u dobrim klubovima, osvajati medalje. Meni je bio užitak trenirati i igrati, jako sam volio vaterpolo. To mi je bila vodilja, nisam imao neke ciljeve u stilu, »sada moram to i to« već sam jednostavno težio biti što bolji u tom trenutku, to su bila moja razmišljanja.

Duže od »Dinastije« traje blistava nesnimljena vaterpolska priča s Kantride, iz generacije u generaciju na površinu izrone trofejna reprezentativna imena, sada tu impresivnu tradiciju na EP-u nastavljaju Ivan Krapić i Josip Vrlić. U Rijeci vaterpolo stvarno ide »s koljena na koljeno«, za Burića je to svjetski vaterpolski fenomen.

– To se događalo i događa se zbog toga što je Primorje klub koji je godinama stvarao vrhunske sportaše. Ne samo da postoji dobra Školu vaterpola već i samim time kada se ima velika tradicija i kada netko mlađi može vidjeti da je netko stariji nešto ostvario, to nadahnjuje mlade. Mogu se zapitati u stilu »čekaj, ako je on uspio, možda bih mogao i ja«. Uz to prije svega je bitno da ima talentirane djece te da imaju od koga naučiti. U tome se Primorje pokazalo jednim od najboljih klubova na svijetu.

U Lijepoj Našoj nema mnogo vrhunskih klubova što ne smeta da ih tako uske baze razne generacije desetljećima znaju doplivati na pobjednička postolja najvećih natjecanja.

– U riječkoj sredini se spominje Krapića i Vrlića, tu su i mnogi prije njih, uključujući i mene, mnogi i prije nas, a sve to vrijedi i za Hrvatsku općenito. Imamo još klubova s velikom tradicijom i dobrim školama vaterpola. Nije tu recimo riječ o posljednje dvije-tri godine, neki rade tako i stotinjak godina. Postoji određeni sustav i znanje kako ga ostvarivati, a ne da se to nikad prije nije radilo, pa da se sada ne zna kako raditi.

Pod Srđem

U priču o tradiciji sjajno se uklapa Dubrovnik, »karta u ruke igraču« rekli su sportski fanovi kada je objavljeno da će Hrvatska igrati u Gružu. Nema dvojbe da će s reprezentacijom disati cijeli grad počevši od utakmice sa Španjolcima 4. siječnja 2024. godine, isto tako i dva dana kasnije s Francuzima te 8. siječnja s Crnom Gorom. Potomci drevne Dubrovačke Republike su, naime, priča za sebe, u konkurenciji drugih loptačkih sportova pod Srđem je najpopularniji vaterpolo.

– Dobar je potez što se igra u Dubrovniku, da nije sve samo u Zagrebu. Činjenica o popularnosti vaterpola u tom gradu apsolutno stoji, on je tamo sport broj jedan. Ima i stotinjak godina tradicije u Dubrovniku. Rijetko u kojem gradu takve veličine gdje ima više sportova je vaterpolo tako popularan, možda jest tek u nekoj maloj sredini. Dobro je što Hrvatska igra tamo, vjerujem da će ljudi živjeti za ovaj događaj. To će biti veliki podstrek reprezentaciji, na kraju krajeva i obaveza, ali to je lijepa obaveza koja stoji iza svega ovoga.

Uoči svakog značajnog sportskog duela u kuloarima kao na svaku stranu vage promatrači stavljaju odlike i mane ekipe, tako je i s ovom hrvatskom izabranom momčadi.

– Ova naša momčad je jedna dobra reprezentacija, ali danas postoji jako puno reprezentacija koje su itekako kvalitetne, tako je uostalom uvijek bilo, nije ovo ništa novo. Možda imamo neki zaostatak u odnosu na Španjolsku ili na Mađarsku, ali to se anulira samim time što igramo doma ako se pozitivna atmosfera s tribina shvati kao da nam je podstrek, a ne kao kočnica. Nakon zlata na EP-u u Splitu prije dvije godine, imali smo neuspjeh na SP-u. Prije svega, nadam se da ćemo se plasirati na Olimpijske igre. To je bitno za ovaj naš sport, da održimo kontinuitet vaterpola na Igrama, s kojim se nažalost može pohvaliti malo momčadskih sportova u Hrvatskoj. Inače, naša reprezentacija sada je ravnopravna u borbi za medalje, normalno da treba ostvariti što bolji rezultat, ali mislim da je plasman na Olimpijske igre glavni cilj. Usput rečeno, ovo nagomilavanje natjecanja mi se uoće ne sviđa jer onda prvenstva gube na natjecateljskoj draži. Imamo sada Europsko prvenstvo, onda ono Svjetsko pa potom Olimpijske igre, sve nakon pandemije. Iskreno, ovo mi je sada pretjerivanje.

Problemi momčadskih sportova

– Bojim se da će malo hrvatskih momčadskih sportova biti relevantno u svijetu. Momčadski sport je ogledalo društva, toga koliko se ulaže u sport. Mislim da tu dosta kaskamo za Europom i kad-tad će se početi osjećati rezultati toga. Već se nešto i osjetilo, već puno reprezentacija nije na razini kao prije deset godina. Vaterpolo još tu izdržava ali dokle, vidjet ćemo. Naš sport, naime, ima manju platežnu moć pa se tu još možemo nekako nositi s drugima, ali imamo mjesta za pogrešku.

Novi posao

– Nedavno sam dobio posao glavnog tajnika Sportske zajednice Istarske županije. Nisam još počeo raditi, ali imenovan sam i počinjem 1. veljače. Normalno, znam o čemu je riječ. Htio sam ostati u sportu i, eto, otvorila se prilika. Sada ću se okušati u ovome, probat ću pa ćemo vidjeti koliko je to usko vezano uz sport jer ako jest, htio bih ostati to raditi. Ako prevladava papirologija… – poručio je Damir Burić, inače diplomirani ekonomist i stručni prvostupnik trenerske struke.