RIJEKA Nemilosrdna jesen u svojoj okrutnoj berbi bere nam pred očima brojna omiljena lica i riječke i svjetske scene, čovjek je već šokiran pred ogledalom te neumitne stvarnosti da tih dugogodišnjih protagonista više nema na ovom svijetu. Među njima je i naš dugogodišnji prijatelj i kolega Orlando Rivetti, kojega smo ispratili na vječni počinak na kozalskom groblju, a sjećanja na njega oživjela su u nedjeljnom sumraku na stadionu Rujevice kada je svečano otvoren press-centar Orlando Rivetti u počast ovom doajenu riječkog i sportskog novinarstva.
Sve bi stalo na tome da nema onih koji »znaju jednu stranicu više od već napisane knjige«, no znamo da nije svaki dodatak uz svako jelo. Konkretno, kao munja u studenačkoj večeri bljesnuo je prijedlog Marijana Kustića, izvršnog direktora Hrvatskog nogometnog saveza, koji je, prema izvješću našega novinara Matea Sučića, ni manje ni više nego pozvao Grad Rijeku i Primorsko-goransku županiju da jednu od riječkih ulica imenuje Orlando Rivetti.

Poruka kao poruka, uostalom u ovom demokratskom, višestranačkom društvu u kojem nema prošlostoljetnog »dežurnog stava« koji dobro pamtimo, sada svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali čovjeku na ovaj izneseni prijedlog automatski »misli lete« na sveprisutno pretjerivanje u stilu iz one humorističke serije, komentara »ubi me teška riječ«. Nakon poruke s Rujevice da jedna riječka ulica dobije ime doajena sportskog novinarstva u našem će se gradu naći još jedna jabuka razdora; bit će zagovornika i protivnika ovog prijedloga baš kada je svojevremena, tada vrlo aktualna polemika o imenovanju i preimenovanju naših ulica i trgova nastankom hrvatske države konačno otišla u drugi plan, ustuknula je pred rješavanjem problema svakodnevice među kojima je planetarno najspominjaniji koronavirus. Sada je, htio – ne htio, Marijan Kustić aktualizirao temu (pre)imenovanja koja će izgleda u nas, valjda dok nas ima, gorjeti kao vječni plamen na nečijoj grobnici.

Pobornici će isticati Orlandove višedesetljetne zasluge u sportskom novinarstvu, uz izvješćivanje s brojnih olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava, predanost onomu što je za njega značilo više od posla i zanimanja, što je praktički bio njegov život. Oni koji nisu za, razmišljaju o Riječankama i Riječanima koji su tiho otišli s ovog svijeta, zadužili su nas, ali, ili ih nismo znali cijeniti ili se »nisu znali i htjeli plasirati«.

U ovoj situaciji treba nastojati sačuvati objektivnost, biti »između dvije vatre, a ne opeći se«, sudeći zdravim razumom. Osobno, prijedlog Marijana Kustića smatram pretjeranim, bez obzira na činjenicu što Orlanda vjerojatno poznajem duže od njega i što sam s njim desetljećima prijateljevao i dijelio radno mjesto. Kvaka je, naime, u poimanju sporta i isto tako u shvaćanju našeg, novinarskog posla. Smatram da je novinar, bez obzira na to kako vrstan bio, samo kroničar onoga što se događa na sportskom polju, protagonisti su sportaši. Karikirano rečeno, kao da je iz ere Divljeg zapada u prvom planu novinar koji je izvješćivao o glasovitom obračunu kod O. K. korala, a ne glasoviti Wyatt Earp i Doc Holliday te njihovi suparnici Clantoni. Preneseno na sportsko polje, u Rijeci imamo »tone« međunarodno zaslužnih sportašica i sportaša, stali bi u nekadašnji telefonski imenik, a danas su zaboravljeni. Koliko ih je samo u nogometu, spomenimo samo jednog Peru Radakovića, dečka s Bulevarda, nacionalnog junaka u elitnoj reprezentaciji one Jugoslavije 1962. godine, strijelca epskog gola za pobjedu nad Njemačkom, do danas prepričavanog. Peri je doslovno stalo srce od puta s treninga na Kantridi do bolnice nakon što mu je pozlilo na treningu. Igra mu se u spomen juniorski turnir i to je sve. Prijedlog da se neka riječka ulica ili trg nazove imenom tog slavnog, omiljenog Riječanina ne čuje se, tko mu je kriv, kako stvari stoje, ispada kako je on bio i ostao u zapećku. Barem do nekih drugih vremena, onih malo normalnijih, nadajmo im se. Ovako, umjesto da pustimo pokojnike počivati u miru, svaka se strana sa svog položaja i dalje u vječnoj polemici »bori za bolju prošlost«.