DOBITNA KOMBINACIJA – Sara Kolak i Andrej Hajnšek / snimio S. DRECHSLER
Treneri jednako kao i sportaši proživljavaju natjecanje. Super je biti trener sportaša koji je uspješan u tome što radi. To je potvrda da je sve dobro, da se isplati sve što svakodnevno radite i da sve ide u pravom smjeru. Ali, nije bilo lako kada sam se prvi put susreo sa Sarom – kaže Hajnšek
On joj je poput drugog oca. Prijatelj. Glava njezine druge obitelji. Čovjek s kojim svakodnevno provodi najviše vremena i koji najbolje poznaje sve njezine želje i strahove. On je Andrej Hajnšek, trener Sare Kolak, bacačice koplja »Kvarnera« i senzacionalne pobjednice Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, koje su im oboma okrenule život naglavačke.
– Život mi se jako promijenio, gotovo za sto posto. Olimpijsko zlato donijelo mi je puno lijepih stvari, dobio sam još jednu potvrdu da smo dobro radili i donijeli niz dobrih odluka tijekom svih ovih godina koliko surađujemo. Ali, u svakodnevnom životu i nije mi donijelo neke promjene. Jesam li sada poznatija osoba? Ma kakvi, i dalje sam onaj isti Andrej, i dalje radim, a sve je teže usklađivati posao s kopljem. Teško je za očekivati da ću osvajanjem zlata moći zanemarivati obaveze na poslu, sada me, primjerice, nije bilo 14 dana, a to je puno vremena i nije lako dobiti dopuštenje. A uz sav uspjeh koji smo Sara i ja ostvarili u Riju, ima i jedna stvar koja me dosta pogodila. Najbolja slovenska kopljašica Martina Ratej odlučila je otići od mene i počela je raditi s drugim trenerom. Zajedno smo bili od mojih početaka, trenirala je sa mnom 20 godina, ona je iz prve grupe atletičara s kojima sam počeo raditi. Jednostavno nije mogla prihvatiti da je Sara u Riju bila bolja od nje, a na treningu je situacija uvijek bila obrnuta. Svakodnevno se susrećemo jer i dalje treniramo na istom stadionu i to je baš jedna čudna situacija. Dvadeset smo godina proveli zajedno, ali očito joj je trebala promjena jer joj ove sezone rezultati imaju uzlaznu putanju.
Stresan posao
Uopće nije lako biti trener, to je jako stresan posao. Kad je natjecanje i ti moraš biti unutra, što znači da je adrenalin kod nas trenera velik kao i kod sportaša, ako ne i veći. Jednom riječju, stres. Kada se samo sjetim Bydgosczca… Na tom je mlađeseniorskom Europskom prvenstvu Sara ostvarila svoju najveću pobjedu. Najveću. Prvi je put bila u ulozi favoritkinje, trebala je pobijediti i pobijedila je. Došla je kao olimpijska pobjednica i vodeća ove sezone na svjetskoj listi nakon pobjede na Dijamantnoj ligi u Lausannei sa 68,43 metara i drugog mjesta na Dijamantnoj ligi u Londonu gdje je bacila treći rezultat sezone na svijetu od 67,83 metara. Nije joj bilo lako, nije niti meni. Sara je još jednom napravila ono što smo se dogovorili, u prva dva hica sve je riješila, pobijedila je sa 65,12 metara i povezala tri odlična natjecanja. Skidam joj kapu! Rezultati ostalih cura isto su bili odlični. Oboje smo odahnuli. Meni je ovo isto bilo najteže natjecanje, pritisak je bio ogroman, ali smo ga uspješno izdržali. Čak njih pet je bacilo preko 60 metara. Bolji rezultati nego na mitingu Dijamantne lige u Rabatu istoga dana.
I sada se vraćamo onome s početka priče da i treneri, jednako kao i sportaši koje treniraju, proživljavaju natjecanje. Super je biti trener sportaša koji je uspješan u tome što radi. To je potvrda da je sve dobro, da se isplati sve što svakodnevno radite i da sve ide u pravom smjeru. Ali, nije bilo lako kada sam se prvi put susreo sa Sarom. Bilo je to u svibnju 2014. godine, dva mjeseca prije juniorskog svjetskog prvenstva u Eugeneu. Kod mene je došla s ozlijeđenim ramenom, trebao sam nastaviti nečiji rad, a nisam točno znao što su radili, kako je izgledao njihov trening. Tada sam osjećao strah. Trebalo je uloviti formu da se u Eugeneu može natjecati na najvišoj razini, a to nije lako. Sara mi je objasnila kako je radila s bivšim trenerom, sve smo pokušali smisleno nastaviti i jednostavno nam se poklopilo. Sara je osvojila broncu sa 55,74 metara, bila je to njezina prva medalja, i ispalo je super. Poslije natjecanja još smo imali Europsko prvenstvo u Zürichu na kojem je zauzela 21. mjesto, nakon čega sam joj dao odmor. Tada su mi svi govorili da može raditi stabilizacijske vježbe i da će rame biti dobro. Ali, kada se Sara vratila s odmora nije mogla dići ruku. Nije bilo druge nego potražiti stručnjaka da nam kaže što nam je činiti. Jedino rješenje bila je operacija, a doktor Čičak nas je naručio odmah za drugi dan u 7 sati. Tu su nam puno pomogli klub i HOO. Potom je slijedila rehabilitacija, ali i nakon pola godine Saru je rame i dalje boljelo. Bili smo tada kod tri različita stručnjaka koja su rekla da je s ramenom sve u redu, ali bol nikako nije prestajala. Odlučili smo da nećemo bacati dok bol ne prestane, a to je trajalo godinu i pol dana.
Ostaje mi i jako malo vremena za obitelj, svaki moj uspjeh je i uspjeh moje obitelji. Svaka čast mojoj supruzi Mateji nije lako imati toliko razumijevanja i njoj je sigurno puno teže nego meni kada izbivam od kuće. Bez takve supruge bilo bi nemoguće ovako se posvetiti koplju i ostvarivati ovakve rezultate. Imamo osmogodišnju kći Ninu kojoj također nedostaje tata. A tek ona meni… Jako voli konje, fascinirana je njima i stalno je vodimo da ih gleda. Jako voli Saru, razumije čime se bavimo, ali atletika joj zasad nije u planu. Ja je neću forsirati, ako bude htjela trenirati može, ako ne želi, ne mora.
Brojke
Bio sam najsretniji kada je Sara na treningu bacila 50 metara i drugi dan nije imala bolova. To mi je bilo najvažnije. Odmah smo roštiljali! Poslije je krenula zimska sezona, nadao sam se da će na prvom natjecanju krajem veljače 2016. godine u Ptuju baciti normu za Europsko prvenstvo od 57 metara, a ona odmah baci hrvatski rekord od 60,24 metara. Tada sam joj rekao da može baciti i normu za Olimpijske igre, tjedan dana kasnije u Splitu je pobijedila sa 62,75 metara. Na Europskom prvenstvu u Amsterdamu cilj nam je bio plasman u finale, a Sara je u finalu opet pomakla svoje granice i osvojila broncu s rekordom od 63,50 metara.
Onda sam joj prije Rija rekao da možemo malo podići snagu i da mislim da može baciti 65 metara, a s tom dužinom, ako ima sreću, može osvojiti medalju. I opet sam bio u pravu. Sara je bacila 66,18 metara. Oboje uvijek vjerujemo u sve što radimo. Sve što joj kažem, Sara realizira.
Kako to da sam dobar prognostičar? Zato što mi je to posao već 20 godina. Radim u drugom najvećem slovenskom poduzeću za proizvodnju struje, tvrtki poput vašega HEP-a, i svakoga dana moram prognozirati koliko će se u određenom satu potrošiti energije. Kupujem ili prodajem struju i plin da dođem na to što mislim da treba. Tako da mi brojke idu. Tako je i s treningom. Sve su to brojke. Kada skeniraš atletičara, točno znaš u kakvom je stanju i možeš napraviti prognozu. Imam svoj sistem koji funkcionira.
Tradicija
Teško je uskladiti posao, bilo bi lakše da imam fokus isključivo na koplju, ali to je ipak zasad nemoguće. Trener sam 23 godine, počeo sam sasvim slučajno. Bio sam ozlijeđen 1992. godine, nisam uopće razmišljao da bih mogao završiti kao trener, ali je moj trener Jože Kopitar imao moždani udar, imali smo napisane planove i ja sam svima počeo pokazivati tehniku. Tu sam se pronašao, bilo mi je super, trener se vratio, a ja sam kao 17-godišnjak završio karijeru bacača. I dalje smo u kontaktu, trener sada ima 83 godine, ali mi uvijek čestita na rezultatima. Zvao me i sada nakon Bydgosczca. U Celju smo uvijek imali dobro koplje i tu tradiciju smo nastavili.
Kako izgleda jedan moj dan? Ujutro idem na posao, onda slijedi jutarnji trening sa Sarom, nakon kojega se vraćam na posao, dok se Sara odmara i polako priprema za drugi trening. Uz sve obaveze, ostaje mi jako malo slobodnog vremena. Nekada sam se bavio ribolovom, to me opušta, ali zadnje dvije godine i nisam imao baš vremena za to. A nekada sam bio dobar u ribolovu, 1990. godine bio sam na Svjetskom prvenstvu u Mariboru i bio sam vodeći nakon prvoga dana. Ulovio sam četiri majušne ribe, drugi dan su oni iskusniji ipak bili bolji od mene, hahaha. Opušta me i trap, baš volim gađanje glinenih golubova, ali nisam već dugo pucao.
Dobar »fajt«
Sada je Sara ipak u prvom planu. Izuzetan je čovjek, fokusirana je na to što radimo da to nije normalno, nitko od atletičara u našoj blizini se tako ne ponaša, a to je jedan od razloga zašto je tako uspješna. Gimnastički je vrhunska, stalno pomičemo granice, svake godine dodajemo nešto novo i rezultati su tu. Nadam se da ćemo tako nastaviti i da ćemo još dugo pomicati granice. Od prvoga dana se odlično slažemo, da nema toga ne bi bilo niti rezultata. Ove je sezone koplje super zanimljiva disciplina, baš mi je drago što imamo dobre rezultate da se možemo natjecati sa svima u vrhu. I što sada svi iščekuju tko će biti bolji, Sara ili Špotakova. Dobro je da niti jedna nije skroz dominantna, to daje draž ovoj disciplini. To je velika stvar. Sarinim se rezultatima sve promijenilo, ponekad ima zavisti, ponekad vlada prijateljska atmosfera. Iako, nama je svejedno kako nas tko gleda. Fokusirani smo samo na sebe.
I na London. Bit će to super zanimljivo natjecanje. Prognoza? Naravno da je imam! Neću o brojkama, o tome pričam samo sa Sarom. Ali, mislim da će za zlato trebati baciti preko 68 metara. Bit će to dobar »fajt«, u konkurenciji će biti nekoliko cura, Sara, svjetska rekorderka Barbora Špotakova, europska prvakinja Tatjana Haladovič, ali mislim i Turkinja Tugsuz, koja je podbacila na mlađeseniorskom europskom prvenstvu, a sigurno će iskočiti i još neka od cura Uglavno, jako zanimljivo. Sara će sama sebi biti najveća prijetnja. Mora odraditi tehnički dobar hitac pa ćemo vidjeti što će joj to donijeti.
