RIJEKA Rijeka bi dobila domaćinstvo jedne skupine 29. Svjetskog prvenstva rukometaša, što će se od 14. siječnja do 2. veljače iduće godine održati u Hrvatskoj, Noveškoj i Danskoj, poručili su vodeći ljudi iz Hrvatskog rukometnog saveza, samo da za to ima adekvatnu dvoranu, što za suvremene sportske standardne znači arenu u koju stane barem osam do deset tisuća ili više gledatelja. Budući da u Rijeci takve dvorane nema, ostaje samo i dalje se sjećati takvih sve davnijih događanja uz bolno saznanje da će velike manifestacije pod Učkom biti tema za ćakulu onima sve starijim ljubiteljima sporta, svjesnima da vjerojatno neće više doživjeti nešto slično u Rijeci.

One 1987. godine stara, dobra Dvorana mladosti, u kojoj još nisu bile postavljene stolice te su se brojni navijači natiskali po klupama, jednostavno je nosila Zamećane Alvara Načinovića i Željka Hornjaka i ostale izbranike izbornika tadašnje Jugoslavije Kasima Kamenice, među kojima je bila i zvijezda poput Iztoka Puca, prema tituli svjetskih juniorskih prvaka. Repriza je viđena u neovisnoj mladoj hrvatskoj državi na Europskom seniorskom prvenstvu rukometaša, domaćini kojeg su bili Rijeka i Zagreb, na Trsatu je opet grmjelo dok se pratio nastup hrvatskih rukometaša, a onda je grmljavina utihnula, muk traje već desetljećima i očito će trajati još dugo vremena.

Igra na sigurno

U gradu koji itekako voli rukomet i koji se kroz silne godine može hvaliti igračima najvišeg međunarodnog ranga, dovoljno je spomenuti samo Alvara Načinovića, Valtera Matoševića, Mirzu Džombu ili pak Renata Sulića, idole i uzore tolikim mladim igračima, do daljnjega nema i vjerojatno neće biti gostovanja europske i svjetske rukometne kreme u okviru nekog od velikih natjecanja.

Ništa ne nastaje preko noći, kao i svaka bolest i ova ima svoju povijest, primjerice, u konstataciji da Grad i gradski sport na čelu nemaju vizionare i ambiciozne ljude koji bi hrabro iz sivila prosjeka težili nečemu višem. Radije se igra na sigurno, čemu svjedoči i ćakula s tadašnjim pročelnikom Odjela gradske uprave za sport i tehničku kulturu Veljkom Karabaićem dok se čekalo nicanje nove dvorane na Zametu. Nakon informacije o broju gledatelja koje će moći primiti i našoj konstataciji čemu još jedna Dvorana mladosti, odnosno velika dvorana s malim gledalištem, odgovor od nekoliko riječi: »A ća će nan vela dvorana«, rekao je jako puno. Opredjeljenje je to za ovu osrednjost u kojoj vladaju mir i tišina, sve dok će buke biti od hrvatskoj juga do sjevera, od Zadra i Splita, preko Zagreba, te od Osijeka do Varaždina.

Nostalgija

Zametska je dvorana, istina, prava ljepotica s brojnim popratnim sadržajima, ali i s Ahilovom petom, kapacitetom tribina nemjerljivo manjim nego u ostalim velikim gradovima, čime su oni centri, a Rijeka je u odnosu na njih obična provincija. Ono »nekad bilo, sad se spominjalo« nije utjeha, naprotiv, spominjanje dana kada Rijeka nije bila provincija, naprotiv, bila je i ispred nekih, prepričavanje tih pradavnih velikih sportskih priredbi samo izaziva nostalgiju, koja u ovom slučaju neugodno djeluje. Sadašnja gola činjenica govori o Rijeci kao gradu s malim dvoranama za male priredbe, koje su s obzirom na kvalitetu ovdašnjih klubova i liga u kojima igraju, skoro pa sportske »kućne zabave«.

Istina, prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u rukometu za mlađe juniore na kojem su sudjelovale 32 reprezentacije, osim u Varaždinu i Koprivnici, igralo se u Rijeci i Opatiji, ali prošlo bi ispod radara da iznenada s natjecanja nije pobjeglo deset igrača Burundija. Svaka čast tom natjecanju, ali za riječku publiku to su tek »čips i kikiriki« u odnosu na ona velika natjecanja kojih ovdje dugo nema i tko zna dokad ih neće biti. Može se tek tješiti pripremama reprezentativaca koji Opatiju ne mogu nahvaliti uz saznanje da ih može gledati samo na televiziji.