RIJEKA  U razdoblju dugotrajne žege i suše, u Rijeci i dalje osim, naravno, nogometa, vaterpolo ostaje dio svakodnevice u raznoraznim sportskim ćakulama, još odjekuje eho s Olimpijskih igara u Parizu, zaslužni su za to i Riječani, kako u samom bazenu, tako i oni uz rub plivališta. Među njima je i Andrej Franulović, međunarodno itekako istaknuto sudačko vaterpolsko ime. Tih i samozatajnog karaktera, iz Rijeke redovito na najveća međunarodna natjecanja odlazi bez ikakve pompe i bombastičnih najava, tako je i sada nakon Olimpijskih igara. »Izuzetak od pravila« po kojima se Franulović malo ili nikako prezentira u javnosti, nedavna je fešta Primorja na kojoj se našao u uskom krugu onih kojima je njihov voljeni klub dočekom i druženjem rekao veliko hvala za prezentaciju Rijeke i Hrvatske u Parizu u kojem se hrvatska vaterpolska reprezentacija okitila srebrom.

Franulović je pak na Igrama ugradio novu blistavu kockicu u godinama stvarani mozaik uspješne međunarodne sudačke karijere. Riječanin iza sebe, naime, ima dijeljenja pravde na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2017. i Dohi ove godine, kao i na Europskom prvenstvu u Zagrebu 2010. godine. Po onoj o dobroj i lošoj vijesti, sjajna je činjenica da je na sva tri velika natjecanja Hrvatska osvojila zlato, no to automatski znači da joj riječki sudac nije mogao suditi, kao, uostalom, ni sada na Olimpijskim igrama na kojima su igrači Ivice Tucka igrali u finalu. Naravno, navijači žele da što duže Andrej Franulović, koji uživa svakako velik ugled u sudačkom svijetu i Međunarodnoj organizaciji vodenih sportova (FINA), nastavi sjajnu međunarodnu karijeru, a da hrvatski vaterpolisti produže svoju berbu medalja s velikih natjecanja. Po onoj »tiha voda, brege valja« odlično, ali i gotovo pa neprimjetno, dijeli pravdu, što je najbolji kompliment, pa ga se poslije utakmice ne spominje. Bilo je tako i poslije njegovih pariških nastupa, vodio je čak deset utakmica, sudio je skoro pa svaki dan, okrunjeno je to ženskim finalom, susretom Australija – Španjolska (9:11).

Nova epizoda

– Moja međunarodna karijera traje od 2006. godine, a suditi sam počeo 1996. godine – kaže Franulović. Brojni mlađi posjetitelji vaterpolskih priredbi na Kantridi ne pamte ga u drugoj ulozi, s kapicom u vodi kao istaknutog igrača Primorja. Ispada da je od onih dječjih dana u voljenom sportu gotovo pa cijeli život, u sve je utkano i oko 280 odsuđenih međunarodnih utakmica. – U vaterpolu sam pak od svoje sedme godine, skoro pa pola stoljeća jer sad imam 55 godina, od čega sam 48 godina u vaterpolu. Prije u vodi, a onda ovako dugo uz rub bazena.

Umjesto pozdrava sa sportom, u njegovom slučaju je definitivno skidanje kapice bilo samo kraj jedne epizode iza koje je uslijedila nova, međunarodno zapažena. U toj priči ne zaboravlja prijatelja, istaknutog igrača i međunarodnog riječkog suca Alberta Bralu, popularnog Kubu, koji ga je skrenuo na ovu dugotrajnu sudačku putanju.

– Jednostavno, kada sam prestao igrati 1996. godine, nešto mi je nedostajalo. U prvim trenucima sam čak počeo biti trener. Međutim, obaveze vezane uz radno mjesto i one trenerske, uz činjenicu da imam obitelj, ne može se baš uskladiti. To jednostavno nije išlo, a tu su bili ljudi koji su tada sudili i pozvali su me da probam. Mislim na Alberta Bralu. Pokušao sam, onako za zabavu, položio sam sudački ispit i sudim od 1996. godine. Počelo je s Trećom ligom, uslijedilo je suđenje u Drugoj, a onda i u Prvoj ligi, a međunarodni sudac sam od 2007. godine.

Na početku svakog poglavlja u životu čovjek ima neka očekivanja, ona Franulovićeva su daleko nadmašena suđenjima na europskim i svjetskim prvenstvima te sada na Olimpijskim igrama.

Finala

– Apsolutno nisam očekivao sve ovo. Čak i kada sam postao međunarodni sudac, nisam mislio da ću suditi na velikim natjecanjima. Tek kada sam počeo suditi dosta domaćih finala, vidio sam da bih mogao ići na europska i svjetska prvenstva. Sad iza sebe imam i suđenje na Olimpijskim igrama.

I na ovim Igrama vidjela se već poslovična nervoza sudionika, pogotovo raznih trenera, kojima primjedbi na suce izgleda nikad ne manjka, a suci u toj atmosferi trebaju sačuvati hladnu glavu. Kada je pak riječ o ozračju, ono je na Igrama bilo priča za sebe. Gledatelja je bilo i više od deset tisuća, kao da se igraju nogometne, a ne vaterpolske utakmice.

Andrej Franulović i dogradonačelnica Rijeke Sandra Krpan/V. KARUZA

– Meni je bilo izvanredno suditi u takvoj atmosferi. Ne volim kada su tribine prazne, gušt mi je kada je bazen pun, bez obzira na galamu i sve ostalo. Okruženje poput onoga na Olimpijskim igrama u Parizu pridonosi jednom lijepom događaju. Primjerice, prije finala sam kolegici, Mađarici Nori Debreceni, koja je sa mnom sudila, rekao da postojimo samo nas dvoje, ekipe i ništa drugo. Ona je to prihvatila kako treba i odsudili smo, kako kažu, bez greške. Inače, što se gledatelja tiče, padali su rekordi, na kraju ih je mislim bilo i 15 tisuća. U prvom kolu sudio sam utakmicu vaterpolista između Francuske i Mađarske, bila je takva galama da sam u prvoj četvrtini imao osjećaj kao da me se ne čuje. Bilo je to upravo zbog te buke i onda sam shvatio da moram puno jače zviždati. Na utakmici je bilo sedam tisuća gledatelja, atmosfera je bila lijepa, sve skupa bilo je predivno.

Franulović je napisao još jednu stranicu zapaženog opusa, vratio se u Rijeku nakon uzbudljivih dana, život teče dalje do novih sportskih uzbuđenja.

– U vaterpolu je svake godine jedno veliko natjecanje, ja sam jedan od sudaca koji na listi COP-a. Vidjet ćemo što će Hrvatski vaterpolski savez i FINA odlučiti i tko će ići na koje natjecanje – zaključio je Franulović.