RIJEKA Hrvatski vaterpolo nas je već navikao na velike uspjehe, pritom je na radost riječkih ljubitelja sporta ugodna činjenica da već desetljećima nema hrvatskih podviga i velikih pobjeda bez značajnog udjela starog dobrog Primorja Erste Bank. U nastavku sportskog serijala »Hrvatska na vrhu«, u osvajanju europskog U-19 zlata na netom okončanom prvenstvu u bugarskom Burgosu, slavni riječki klub je izložio svoje blago, vratara Maura Ivana Čubranića, proglašenog i najboljim golmanom na prvenstvu, centra Viktora Tončinića te napadača s lijeve strane Gabrijela Burburana, velike vaterpolske nade koje su plivale do ovog zapaženog međunarodnog ostvarenja pod vodstvom izbornika Zorana Bajića.

Prvo bugarsko jutro nije nagovještavalo ovako vedre hrvatske dane, mađarska je vaterpolska budućnost nadmašila hrvatsku vodenu sutrašnjicu 10:9. Snažan je i dobro usmjeren bio hrvatski vjetar koji je otjerao ovaj prijeteći oblak i poslije krivog prvog zavesjala potopljene su Crna Gora i Španjolska, kasnije hrvatske prepreke do zlata, supanici u polufinalu i u posljednjoj utakmici prije penjanja na tron.

– U skupini smo odradili jako dobru utakmicu, osim u posljednje tri, četiri minute. Tada se zbio pad koncentracije i primili smo odlučujući pogodak – kaže Mauro Ivan Čubranić. – Dobili smo potonje dvije utakmice. U tim smo susretima bili jako dobri u obrani, isto tako i u napadu s igračem više. Turnir je takav da su skupine jake te je svaka utakmica na prvenstvu bila dosta naporna. Na kraju EP-a se taj umor i nakupio. Sve u svemu ovo je bilo jedno dosta naporno natjecanje. Mi smo se rekli da ćemo taj umor staviti sa strane. Htjeli smo ostvariti naš puni potencijal i u tome smo uspjeli.

Trofejna brazda

U nokaut natjecanju poslije »rasplivavanja« s Turcima mladi hrvatski trofejni delfini su plividbu trofejnom brazdom, kojom idu njihovi stariji kolege već godinama, nastavili krupnim ulovima. Nakon Grčke, u polufinalu su nanovo potopili Španjolsku, omogućivši si borbu za zlato.

– U polufinalu je Španjolska izgledala dosta nadjačana, ali tih 14:10 je posljedica dobre pripreme, videoanalize i taktike te na kraju naše mentalne spreme. Znamo, naime, koliko je teško na turniru dva puta dobiti neku momčad. S obzirom na to da je u skupini bilo dva razlike za nas, očekivali smo da će biti teško, ali dali smo sve od sebe pa je rezultat uvjerljiv.

To je sve bio uvod u dramatični posljednji čin u kojem je Hrvatska odmakla za tri zaveslaja, sustignuta je i odluka je pala tek na ruletu peteraca.

– Poveli smo 3:0, a Crna Gora je slična nama kada je riječ o obrani, prima jako malo golova. Nakon vodstva smo ušli u njihov mlin, a u napadu nismo dobijali kvalitetne šanse za šut. No, branili smo se jako dobro te je na »poluvremenu« bilo jako malo golova. Izvukli smo se na izvođenje peteraaca, a zanimljivo, oni su do finala dobili samo jednu utakmicu bez peteraca. U skupini su tako izgubili dvije, dobili su ih u osmini finala i u četvrtfinalu na taj način, jedino su polufinale dobili s golom razlike. Mentalno smo se spremili i za peterce, tu iznenađenja za nas nije bilo.

Čubranić je zablistao u trenucima odluke, pritom ispravlja službenu statistiku o dva obranjena peterca.

– Obranio sam ih tri. Kod prvog je izgledalo da je lopta pogodila prečku, ali dirao sam je glavom, moram ispraviti statistiku. Spremajući se za peterce, kao i za utakmicu, gledali smo gdje tko šutira, sve se isplatilo.

I ova generacija hrvatskih vaterpolista ima velika očekivanja, kao i stariji joj kolege.

– Najbitnije je što smo mi svi skupa vjerovali u sebe. Znali smo kakav potencijal imamo. Bilo je tu i ozljeda, bolesti, odustajanja, To nas je još više potaknulo, dalo nam snage i motivacije da nadomjestimo one kojih nema. Došli smo tako do našeg cilja, zlatne medalje koja se dugo čekala u mlađim kategorijama. Prekinuli smo taj post, nadam se da ćemo tako i nastaviti.

Livio Tončinić, alfa i omega Rijeke iz zlatnih dana riječke ženske odbojke, zadovoljno se smješkao na tribinama Kantride po nastupima unuka Viktora. Ovaj je pak i na EP-u dokazao da nije samo visok, već i da je veliki centar. Ugodno mu je bilo nedjeljno bugarsko jutro sa zlatnom medaljom dok se čekao zrakoplov za Zagreb.

– Ovo je nevjerojatan osjećaj, to mi je prvi put da sam išta osvojio s ovom reprezentacijom. Ujutro su se dojmovi i osjećaji malo slegli te možemo doma sretni, s osmijehom na licu, tako ćemo radosni sa svojim obiteljima proslaviti ovu titulu.

Kao i brojni reprezentativci u ovoj ekipi, i on je očekivao veliki rezultat na EP-u.

– Od prvih priprema vjerovao sam da ova generacija ima velike šanse. Kvaliteta je tu, od igrača, vratara do trenera. Znao sam da će ovo biti jedna dobra priča,a to se pokazalo na turniru. Bili smo stvarno nevjerojatni od prve do posljednje utakmice. Zbilja sam ponosan na to.

Među strijelcima u finalu bio je i on efektnom »šraubom«.

– Bilo je to vrtuljak emocija, prvo povedemo pa se oni vrate, onda i dođu u prednost pa se mi vratimo i na koncu pobijedimo. Stvarno sam na utakmici skoro dobio srčani udar. Dogodio se ipak sretan završetak, glas sam izgubio koliko sam se derao. Ovo mi je jedan od najsretnijih trenutaka u životu.

Nastavak tradicije

Od slavnog mu učitelja Igora Hinića, preko isto tako trofejnih Ivana Krapića i Josipa Vrlića, Viktor nastavlja tradiciju sjajnih primorjaških »sidruna«.

– Moj san je doći u seniorsku reprezentaciju, osvojiti olimpijsko zlato i biti zapamćen kao jedan od boljih centara u svijetu. Riječka tradicija u reprezentaciji? Rijeka tu mora uvijek biti, eto sada je na pripremama A reprezenacije bio Čubra, sada se i na nadam biti tu, već je pisalo da sam na širem popisu kandidata kod izbornika Ivice Tucka. Nadam se za koju godinu biti tu, tu je i Burburan, ovo je lijepa riječka priča.

Spominjanje Gabrijela Burburana potvrđuje kako jabuke ne padaju daleko od stabla. Mi stariji ne zaboravljamo podvige dobročudnog i duhovitog plivačkog maratonca Florija Burburana, isto tako i nastupe Viktora, bivšeg prvaka svijeta u mlađim kategorijama iz ere Benića i Đogaša, sjajne partije Davida Burburana. Red jer došao na Davidove sinove, Noa je upravo iz Šibenika otišao u Valjevo, Gabrijel nastavlja tradiciju Burburana u Primorju. Nedjelju je dočekao s mučninom u želucu, valjda od tamošnje hrane, mogao se ipak tješiti europskim zlatom.

– Na ovom smo prvenstvu pokazali ekipnu igru stvarno više nego ikada. Igrali smo momčadski i to nam se na kraju isplatilo, kao i taj trud i rad, sve nakon godina bez medalje.

Kada je riječ o nastavku karijere, i on si postavlja visoke ciljeve. U klubu ga čeka skroz obnovljena prva postava, koja će silom prilika biti podmlađena, ali i on se u Primorju EB nada najboljemu.

– U karijeri bih se jednog dana volio vidjeti u A reprezentaciji. Kada u U-19 reprezentaciji vidite nas trojicu iz Rijeke, a od EP-a su odustali Babić i Dujmić, to nešto govori. Primorje EB nije toliko kvalitetno kao prošle sezone, ali je puno mladosti, volje, želje za dokazivanjem i zapaženim rezultatima.