ZAGREB U ekspediciji hrvatskih sportskih junaka koji su u Kataru zasjeli na svjetski vaterpolski tron je i riječki ponos na »dva metra« Josip Vrlić. Slavni »Vrli« je nanovo iskazivao vrline na svjetskoj sceni, udarna igla hrvatskog napada potvrdila se enigmom za najbolje svjetske bekove u iscrpljujućim rvanjima divova u vodi. On i prijatelji zadovoljni su se vratili u domovinu sa zlatom, ekspresno su profeštali prestižni naslov.

– I nismo baš imali nešto vremena za slavljenje naslova prvaka – kaže Josip Vrlić. – Poslije fantastične pobjede u finalu malo smo svi skupa otišli van, podružili se, a onda je ustajanje bilo već u pet sati ujutro da bismo krenuli na put za Hrvatsku. Trebalo je stići u zrakoplovnu luku, let je bio u devet sati da bismo nešto prije 14 sati sletjeli u Zagreb. Uglavnom, ne da nije bilo puno spavanja, nego spavanja nije bilo uopće. Tko bi i mogao spavati poslije tolikih uzbuđenja. Znači, odmora nije bilo, nakon svega se jednostavno osjećam mrtav umoran.

U ovom slučaju za njega i suigrače vrijedi ona »umorni, ali zadovoljni«, ostvarene pobjede vrijedne titule svjetskog prvaka su najbolji lijek protiv umora.

– Naravno da smo imali itekako dobar razlog za neprospavanu noć, poslije ovoga uzbudljivog finala i svega onoga što mu je prethodilo na Svjetskom prvenstvu u Dohi mi smo sve ono drugo vrlo lako izgurali.

Druga je priča ubitačan ritam teških utakmica, koje je navijačima zbog tolikih uzbuđenja teško bilo i gledati, može se samo zamisliti kako je to igračima u bazenu.

Jure Marelja i Josip Vrlić/Foto REUTERS

– Lako je prebroditi sve to nespavanje, ali ono drugo, sve te utakmice, to je ipak bilo malo teže. Samo činjenicu da smo u posljednje dvije utakmice do pobjede prošli na peterce, može se samo zamisliti koliko je tu utrošenih živaca, koliko je tu uložene energije. Nema se sada što dodati nego konstatirati kako smo jako umorni svi do jednoga. Sada smo mogu reći da svaka čest i ekipi i svakom pojedincu u njoj te našim trenerima, svima njima za sve ovo što su uopće doživjeli.

Malo izbačaja

S tribina se može samo djelomično naslutiti kakva se grčevita borba vodi na dva metra, kakvi su to dueli u kojima baš Vrlić često izlazi kao pobjednik, ostvarujući svojoj ekipi tolike akcije s igračem više. U tim je pričama sudački kriterij jako važan segment igre. Naravno da ni finale nije bilo izuzetak.

– Recimo, kada je riječ o finalnoj utakmici, mogu reći da sam se čak iznenadio jer je suđenje bilo jako čudno za nas centre, nije bilo puno izbačaja na centarskoj poziciji, igra je bila fizički dosta zahtjevnija i naravno da nas je to dodatno umaralo. No, sve smo to izdržali, održali smo tu dubinu napada i izborili ono koliko smo uspjeli izboriti, i peterce i isključenja te smatram da smo Luka Lončar i ja obavili jako dobar posao.

Spominjanje peteraca će u hrvatskom vaterpolu dugo buditi asocijacije na Dohu, na člinjenicu da su nakon četiri četvrtine izvođeni i u polufinalu i onda u finalu. Takvi su dramatični raspleti kidali živce trenerima, igračima, navijačima dok je tanka nit dijelila poreza od pobjede.

– Istina da je to raspucavanje bila jako teška epizoda. Ovo izvođenje penala nakon igre je nešto možda najteže u sportu, pobjeđivati na ovaj način, na peterce. Treba u tome biti jako snažan, pokazati karakter, koji smo mi i pokazali. Sigurno da nam je pomogla i ona kvalifikacijska utakmica za Olimpijske igre u Roterdamu s Rusijom kada smo prošli nakon što smo pucali čak petnaest peteraca i pobijedili nakon toga posljednjega. Tu smo naučili nešto, izvukli onu mentalnu čvrstinu. Sada smo na ovom Svjetskom prvenstvu uspjeli ostvariti pobjede.

Hrvatskoj je uspjela strahovito brza tansformacija, od devetog mjesta na Svjetskog prvenstva u Japanu uskoro je postala viceprvak Europe pa onda svjetski prvak.

– Mi smo znali da vrijedimo, to nije upitno, svaki od nas je znao da vijedi kao pojedinac i da vrijedi ekipa. Mi nismo nikad sumnjali u sebe. Recimo, dogodi se loš dan, kao ono u Japanu kada smo izgubili od Crne Gore u osmini finala i došli na deveto mjesto tim jednim porazom. Ali eto, kada posložimo sve kockice kako treba, osvajamo medalju za medaljom.

Naravno da je za ovakav uspjeh nužan usklađeni kolektivni rad, takva igra onda automatski promovira i pojedince.

– Kada pogledamo našu ekipu, nema se što reći nego da je golman Marko Bijač imao fantastična oba ova turnira, Europsko i Svjetsko prvenstvo. Svakako da nam je dao tu prednost i sigurnost u obrani. Istaknuo bih njega, a tu je niz igrača koji su se iskazali u napadu, ali ne treba nekoga pojedinačno isticati. Svi su se iskazali, svatko je dao sto posto od sebe i to je najvažnije u našem sportu. Kada se to ostvari, onda ispadne ovakav rezultat.

Ruleti peteraca

Hrvatska se na tron provlačila kroz ušicu igle, za te pobjede u polufinalu i finalu na ruletu peteraca potrebna je itekako i mirna ruka i velika hladnokrvnost.

– Na kraju treće četvrtine s Francuzima smo vodili s tri gola razlike, no uspjeli su nas stići, a onda nas je praktički u dva navrata kod izvođenja tih peteraca golman Mate Anić doveo do pobjede, to moramo reći.

U životu velikih vaterpolista kakav je Josip Vrlić odmor je vrlo apstraktan pojam. Netom nakon Europskog prvenstva u Hrvatskoj počele su pripreme za podvig u Dohi, nakon iskrcavanja sa zlatom iz Katara mora već razmišljati o udovoljavanju klupskim obavezama u splitskom Jadranu.

– Nema odmora, nastavlja se odmah klupska sezona. Kreće se odmah, mi igramo Ligu prvaka, brzo nam stiže ta prva utakmica s Novim Beogradom koja nam je možda i najvažnija i u kojoj idemo izboriti prolaz dalje. Znači, nitko se od nas neće moći previše opustiti, treba se odmah okrenuti novim obavezama.

Živimo posljednje tjedne zime isčekujući proljeće, misli će sve više letjeti k Olimpijskim igrama u Parizu.

– Znamo da očekuju teške utakmice u skupini, ali treba ići utakmicu po utakmicu kao što smo išli i do sada i mislim da će biti dobro.