RIJEKA  Godine 2003. hrvatske su kadetkinje postale europske prvakinje u odbojci te se čekalo punih 20 godina za novu medalju, ovoga puta brončanu. Iste te godine juniorke su osvojile povijesno peto mjesto na Svjetskom prvenstvu, nakon što su u borbi za polufinale poražene od Italije 2:3. Istim rezultatom i protiv istog protivnika hrvatske su juniorke ove godine ostale bez borbe za medalju, ali uspjele su ponoviti uspjeh od prije 20 godina i dogurati do odličnog petog mjesta na svijetu.

I s posebnim su se zanimanjem ipak ovoga ljeta utakmice kadetske i juniorske vrste pratile u redovima HAOK-a Rijeka jer ključne igračice u obje reprezentacije bile su upravo Riječanke i aktualne igračice superligašica s Trsata.

Lana Francetić ujedno je i kapetanica hrvatske kadetske vrste, a sjajnu je ulogu odigrala na parketu u borbi prema brončanom odličju, dok je Mara Štiglić bila jedna od liderica juniorske ekipe. Ne smije se tu izostaviti niti uloga Lorene Smojver u mlađoj konkurenciji, odnosno Šibenčanke i igračice Rijeke Petre Brkičić u starijoj ekipi, pa se tako može reći kako je Rijeka ovoga ljeta iznjedrila četiri mlade reprezentativke, dok je njihova donedavna igračica Viktoria Ana Trcol trenutno sa seniorskom vrstom na Europskom prvenstvu u Italiji.

Budućnost hrvatske odbojke se, stoga, dobrim dijelom razvija i na Kvarneru, unatoč teškim godinama za klub tijekom kojih sve manje novaca dolazi, dok sve više talenata odlazi…

Set do polufinala

Kada su ovogodišnji uspjesi Hrvatske u pitanju, ipak se poseban naglasak treba staviti na to da su juniorke prvi put nakon 18 godina nastupile na jednom Svjetskom prvenstvu, i to samo zbog toga što su u Osijeku bile domaćini. Nitko ih zbog toga nije ni smatrao favoritkinjama, a na kraju su igračice izbornika Saše Ivaniševića stigle do četvrtfinala gdje su i vodile 2:0 u setovima. Italija je u velikoj drami ipak uspjela preokrenuti.

– Svi su mislili da će Talijanke to lako riješiti, ali mi smo bile pod najvećom euforijom ikada. Otvorile smo puno bolje i krenule s 2:0, i onda se to na kraju odužilo na pet setova, a taj peti je uvijek igra sreće… Na kraju je bilo 15:13, jednako kao i 2003. godine. Isti rezultat… I to nas je potreslo jer smo vidjele da smo mogle biti u prvih četiri i jako je malo nedostajalo. Rekle smo si: »Dobro, ako nismo u prvih četiri, onda moramo biti pete« – govori 17-godišnja Mara Štiglić.

Motivacije u daljnjoj borbi ipak nije nedostajalo, djevojke su u Osijeku imale odličnu podršku s tribina.

– Bile smo dosta tužne nakon što smo propustile tih 2:0, ali i trener nam je rekao da je vidio da smo dale sve od sebe. Uspjele smo zadržati motivaciju. Svatko ima neke svoje rituale, a nama je pomagala muzika. Zajedno smo je slušale u svlačionici. Navijačke pjesme? One su bile na terenu, ali mi smo više puštale latino glazbu za nabrijavanje. Što se navijača tiče, nismo ni mislile da će nas toliko ljudi doći gledati. Bilo je i roditelja i ostalih gledatelja, i kada se lomio rezultat puno je značilo što smo imali i bubnjeve i trube, općenito veliku podršku s tribina. Mene su došli podržati roditelji i brat – kaže Štiglić, dodavši kako su slobodne vrijeme u Osijeku uglavnom provodile u šetnjama i druženjima uz kavu.

Nakon dugog i napornog ljeta, na početku kojeg je bila i na širem popisu seniorske reprezentacije, Mara se sada vratila u Rijeku i krenula s pripremama za novu sezonu.

– Došle su ponude nekoliko hrvatskih klubova, ali već ranije sam odlučila kako želim završiti srednju školu u Rijeci, tako da ću još jednu sezonu biti tu. A onda ćemo vidjeti. Seniorska reprezentacija? Mislim da mi je taj širi popis čak bila i još veća motivacija da ovo ljeto odradim što bolje. Nadam se da ću u budućnosti biti i na užem popisu. To je prvi cilj i prvi korak – kaže Mara Štiglić.

Jedan poraz

Kadetska ekipa je, pak, na EP-u izgubila tek jednu utakmicu – polufinalni dvoboj protiv Turske.

– Emocije su definitivno još uvijek velike, a mislim da je ovaj rezultat ostvaren zbog toga što smo bile jako dobra klapa, odlično smo se slagale međusobno, kao i s trenerima. Sve smo i dalje u kontaktu i još uvijek ne možemo shvatiti što smo napravile nakon dugih 20 godina čekanja na medalju. A onda opet, kada pogledamo drugu stranu, bude nam jako žao zbog te jedne izgubljene utakmice koju je Turska odigrala bez grešaka, a mi kao da smo se prepale i bile u nekom grču. Svima je žao jer mislim da smo mogle i bolje, pogotovo zbog toga što smo jedine na prvenstvu pobijedile Talijanke, koje su se kasnije okitile titulom prvakinja. Trebale smo biti u finalu. Htjele smo što više i nekako smo u nekim trenucima izgorjele u toj želji – kaže Lana Francetić.

Iskusni trener Miodrag Stojaković već je osvojio jednu medalju s kadetskim uzrastom odbojkašica. U stožeru je bio 1997. godine, kada se Hrvatska okitila povijesnim srebrom.

– Suradnja s trenerom? Ma, obožavamo cijeli naš stožer, jednostavno smo toliko dobra klapa da sve nekako funkcionira samo od sebe. U Srbiji je bilo odlično, uvjeti su bili na visokoj razini, a u slobodno vrijeme smo dosta šetale gradom i družile se po sobama. I kod nas je bilo dosta nabrijavanja uz muziku, mislim da je cijeli kat hotela odjekivao od naših pjesama, ha, ha. Dugo smo se i spremale, svaka soba je imala svoje rituale i kako smo nanizale par pobjeda smo rekle: »Ne mijenjaj ništa!«. Ja osobno se toliko ne držim toga i nisam praznovjerna, ali imam neke rituale čisto zbog toga da mi bude lakše. Na primjer, slagale smo dresove na određeni način, ali ne toliko iz straha da ćemo izgubiti ako nešto promijenimo.

Već sljedeće ljeto istu ovu generaciju čeka Europsko prvenstvo do 18 godina.

– I same smo rekle da nam je ova medalja motivacija za dalje, želimo i hoćemo još bolje sljedeće godine – zaključuje Lana Francetić.