Enciklopedijskim rječnikom, capoeira je afrobrazilska borilačka vještina koja uključuje elemente borilačkih vještina, igre, glazbe i plesa.

Nastala je u Brazilu, a razvili su je robovi iz Afrike. No, naš sugovornik Damir Kovačiček ne voli isticati ovu definiciju jer za njega i njegove učenike u riječkoj Capoeira Akademiji, ona je mnogo više od vještine. Također, Damir će nam ubrzo objasniti kako se capoeiristi ne oslovljavaju svojim imenima koje su dobili pri rođenju, već portugalskim imenima, odnosno nadimcima koje su im dali treneri grupe ili mestre, što je majstor ili vrhunski stručnjak ove vještine. Tako je Damiru capoeira ime Abadá te će upravo on u lipnju u Rijeci dobiti baš tu značajnu titulu – mestre.

DUG PUT DO TITULE

Za capoeiriste, ta je titula najvažniji dio dugačkog puta. Damir će biti prvi Hrvat koji je došao do promocije u mestrea, a u cijeloj Europi ima ih tek nekoliko.

– Od ukupnog broja Europljana u capoeira svijetu koje ja poznajem, postoje samo tri da su mestrei. To je jako rijetko jer je ova vještina nastala u Brazilu, a potrebno je odlično znati i njihovu kulturu. To nije kao da dobiješ crni pojas u karateu, već ovdje moraš imati godine iskustva, svoje učenike u svojim grupama, a ja da bih došao do te titule sada sam već treći put otputovao u Brazil. Bit ću ondje mjesec dana, proći ću njihove četiri savezne države, igrati capoeiru s najvećim majstorima i onda se vraćam ovdje. Tako da sama promocija neće trajati samo taj jedan dan u Rijeci, nego to traje i u Brazilu. Titulu dobivaš nakon dugog niza godina – govori Damir Kovačiček, odnosno Abadá.

Sa svojom Akademijom 7. lipnja u prostoru Exportdrva održat će event naziva Formatura, a na kojemu će se održati svečana promocija njegove nove titule prepuna akrobacije, plesa i glazbe. Naravno, svi zainteresirani su pozvani jer kako Abadá naglašava, bit će to pravi party!

– Event će trajati tijekom cijelog tjedna, bit će puno radionica i dolaze nam ljudi iz raznih europskih država i iz Brazila. Promocija će biti 7. lipnja u devet sati, bit će brazilske plesačice, afrobrazilska glazba, a ja ću igrati sa svim tim majstorima. Imat ćemo šank s pićem i cijeli taj party trajat će do dva, tri ujutro – dodaje Damir Abadá.

Foto Ana Križanec

Vrativši se na capoeiru i njezine početke, u Brazilu su je osmislili robovi kao metodu oslobađanja iz zarobljeništva. Upravo zbog toga su je jedno vrijeme brazilske vlasti i zabranjivale te bi osobe koje su je prakticirale dobivale zatvorsku kaznu. U Europu je, pak, capoeira stigla krajem 1980-ih godina… Što se Damirovih početaka tiče, njegova je sportska priča krenula s jednom drugom borilačkom vještinom – karateom.

– Kao klinac sam puno skakao i bio nemiran pa su me roditelji upisali na karate. To mi je bilo sve novo, imao sam šest godina i nisam bio dobar u početku. Cijela obitelj je kasnije bila uključena, zapravo sam i taj segment organizacije naučio pomoću karatea jer sam još kao klinac naučio pomagati treneru. Prestao sam s karateom negdje u srednjoj školi. Kad kreneš s capoeirom malo je teže jer moraš malo izbaciti taj dio karatea u sebi, iako ti kasnije definitivno može pomoći. Ima puno sličnosti, capoeira ima velik broj udaraca, puno više nego što se koristi danas u karateu. Nema toliko udaraca rukama, ali ima nogama i bilo koji udarac koji sam naučio u karateu, postoji u capoeiri.

GLAZBA I PLES

Jedna od ipak najvećih razlika između karatea i capoeire je što su u afrobrazilskoj vještini prisutni glazba i ples.

– U glazbi sam bio totalni antitalent, nisam imao nikakav doticaj s njome i kada bi trebalo pljeskati ili pjevati, nikako nisam mogao ući u ritam. To je bio kaos, ha, ha. Onda su se pridružili neki ljudi u Rijeci koji su nadareni za glazbu, danas su i u bendovima, pa smo se svi zajedno uklopili.

Foto Ana Križanec

Najzaslužniji što je Damir uopće ušao u svijet capoeire je njegov prijatelj Marin Kapetanović, a sve je počelo u fakultetskim danima.

– Marin i ja bili smo prijatelji s fakulteta i jednog ljetnog dana, dok sam bio kod njega prije nego što smo planirali otići na more, pokazao mi je video capoeire na YouTubeu. Već neko vrijeme tražili smo sport kojim bismo se zajedno bavili, planirajući krenuti na nešto ozbiljnije u rujnu kada počinju aktivnosti u gradu. Taj video nas je obojicu potpuno zaintrigirao. Spoj akrobatike, udaraca i energije djelovao je fascinantno. Sjećam se da sam odmah rekao: »Vidi, ovo je za tebe«, jer je Marin izrazito spretan na rukama te je često radio zvijezde. On se nasmijao i uzvratio: »A vidi kako lamataju nogama, to je za tebe!« Pogledali smo se i gotovo istovremeno rekli: »Idemo to trenirati, idemo probati.« Tako smo krenuli sami isprobavati pokrete. On me učio zvijezde i akrobacije, dok sam ja njemu pokazivao udarce budući da sam imao iskustva iz karatea. Nalazili smo se na livadi, improvizirali i istraživali što je moguće s onim što smo vidjeli u videu.

U listopadu 2006. godine održan je prvi pokazni trening capoeire u Rijeci te je ubrzo osnovana i Udruga. U međuvremenu je Damir na velikom capoeirističkom događaju u Puli dobio svoju prvu špagicu i svoje capoeirističko ime.

– Taj trenutak bio je posebno značajan jer je označio moj službeni početak capoeirističkog puta. Na tom događaju upoznali smo mestrea Pitbulla, vođu naše grupe Jacobina Arte. Susret s njim bio je nezaboravan, kao Brazilac, egzotičnog izgleda i nevjerojatne energije, ostavio je snažan dojam na sve nas. Tada je saznao da postoji ogranak njegove grupe i u Rijeci te je izrazio želju da posjeti naš grad. Mestre Pitbull prvi je put došao u Rijeku u listopadu 2007. godine, gdje je održao radionicu i još više nas povezao s capoeirom. Njegova posjeta bila je ključna za razvoj grupe jer su njegov autoritet i znanje dodatno motivirali sve nas. Kasnije je postao velik dio mog života.

FILOZOFIJA I TRADICIJA

Kada su špagice u pitanju, one se mogu usporediti s pojasima u karateu, a postoje i rangovi, koji su malo specifičniji.

– U capoeiri nemamo jedan savez, a rangovi predstavljaju važan dio ove umjetnosti jer nisu samo simbol napretka u tehničkim vještinama, već i odraz osobnog razvoja, doprinosa zajednici i razumijevanja kulture capoeire. Svaka grupa ima svoje specifičnosti u sustavu rangiranja, a u našoj grupi Jacobina Arte, rangovi su duboko povezani s filozofijom i tradicijom capoeire.

Da bi došao do titule mestrea, Damir je morao podrediti velik dio života capoeiri jer tu je ipak uključeno i nekoliko dužih putovanja u Brazil, kao i po Europi. Upravo zbog toga mnogo ljudi odustaje u jednome trenutku, odnosno ne dođe do razine na kojoj je sada Damir.

– Bilo je dobrih capoeirista u Hrvatskoj koji su odustali zbog posla, obitelji, drugih obveza. Bio je i za mene to težak dio. Inače sam informatičar, odnosno programer, ali ja toliko volim capoeiru da sam uspio i posao iskombinirati. To je srećom došlo u fazi kada sam već naučio druge ljude u Akademiji da preuzmu dio odgovornosti te su mi oni puno pomogli na treninzima. Kada sam dobio i dijete 2018. godine, oni su me često mijenjali na treninzima, a ja bih barem tri dana u tjednu dolazio na par sati.

Akademija u Rijeci sada zapravo djeluje na tri lokacije. Glavni dio nalazi se na Brajdi, točnije malo iznad Indexa, dok je jedna grupa na Svilnom, a treća se odnosi na djecu u Waldorfskoj školi.

– Sada nas je tridesetak u Akademiji, ali smo raspodijeljeni. Grupa na Svilnom je volonterski projekt, gdje smo od mjesnog odbora dobili prostor uz pravilo da ne smijemo naplaćivati. Zvali su nas potom iz Waldorfske škole te tamo jedan trener radi s desetak djece, dok u samoj Akademiji imamo dvije grupe. Kad sve zbrojiš, skupi nas se dosta. Zašto bih preporučio capoeiru djeci? Capoeira je interesantna jer je toliko egzotična i ljudi koji nisu za sport i koji ga odbijaju, navuku se baš na nju. Možda zbog glazbe, akrobacija… Znaju nam doći ljudi koji fizički nisu u nekoj spremi za capoeiru, ali na kraju budu odlični. Super mi je kada od takve djece napravimo nekoga tko radi zvijezdu bez ruku, skače, razmišlja hoće li upisati Kineziološki fakultet… Ta transformacija je jako zanimljiva.

EMOTIVNA CEREMONIJA

Damir se trenutačno nalazi u Brazilu, portugalski jezik već odlično govori, ali o životu ondje ni ne razmišlja.

Foto Ana Križanec

– U Brazilu je prvo nogomet pa onda capoeira. Na početku je ondje bilo negativnih konotacija, ona je bila zabranjena, pa je trebalo puno raditi da se razvije. Nakon nekog vremena je vlastima mestre Bimba prezentirao dobre učenike i opisao capoeiru kao jedan folklor, sistematizirao je učenje, akademije… On je osnovao prvu školu capoeire s blagoslovom Vlade te je počela s radom 1937. godine. Moji ciljevi u Hrvatskoj? Cilj mi je pomoći u capoeiri, da pomognem svakome tko želi napredovati, i to ne samo u Hrvatskoj. Ja već i sada odlazim i u Poljsku gdje pomažem tamošnjim učiteljima. A najveći mi je gušt vidjeti svoje učenike kako vode i uče drugu djecu.

Sada mu je ipak prvi cilj organizirati što bolju zabavu za svoju važnu promociju.

– Od grada smo dobili na korištenje prostor Exportdrva i sada nam je izazov pronaći financijska sredstva. To će biti ukupno nekih 17 tisuća eura. Tražimo trenutno sponzore, ima tu dosta troškova, od pozornice, rasvjete, majstora tona, avionskih karata, smještaja, hrane… Ceremonije poput Formature uvijek su duboko emotivne. Kad sam postao contramestre, energija je bila gotovo opipljiva – mješavina intenziteta, ponosa i ljubavi. Postati mestre donosi još veću odgovornost, ali i još dublje priznanje unutar capoeirističke zajednice. Ovaj događaj neće biti samo moj osobni trenutak, već proslava capoeire kao umjetnosti, kulture i filozofije.