Uvijek je slijedio svoj sportski put - Bruno Bošnjak / Foto REUTERS
Sa jedanaest godina se zaljubio u snowboard. Tu ljubav nisu mogle ubiti niti dvije teške nesreće. Nevjerojatna upornost odvela ga je do toliko željene medalje na najvećoj pozornici
Bruno Bošnjak prvi je Hrvata koji je osvojio medalju na Zimskim paraolimpijskim igrama. Ni njega sudbina nije mazila, no i on se uspio izdići iznad svih problema i ostvariti snove, u obliku brončanog odličja u snowboard disciplini banked slalom. Život tog 34-godišnjaka također bi bio vrijedan filma. Naime, prije trinaest godina Bošnjak je bio nadareni sportaš koji je lovio plasman vrijedan nastupa na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu 2006. Međutim, stravičan pad na jednom međunarodnom natjecanju gurnuo ga je u puno težu borbu, onu za život. Zbog loma kralježnice završio je u bolničkoj sobi. Imao je 23. godine, a liječničke prognoze nisu nudile previše.
– Mislim da su moji roditelji nakon te prve nesreće prolazili kroz puno veće muke od mene. Ja sam od početka bio siguran da će sve biti u redu, a oni su znali da to ne izgleda pretjerano dobro jer su im liječnici sve govorili. Nakon nesreće sam mogao samo klimati ramenima, a mamu i tatu je bilo strah da ću ostatak života provesti u invalidskim kolicima. Znali su kakav sam bio do tada i bilo im je teško gledati me u tom stanju – objašnjava Bošnjak, koji je rođen 9. srpnja 1983. godine u Zagrebu.
Neuništivi duh
Tako strašna nesreća mnoge bi odvela na put samosažaljenja. Međutim, rođeni sportaš nije ni pomišljao na predaju i prepuštanje sudbini.
Dino Sokolović, Eva Goluža i Bruno Bošnjak / Foto Davor KOVAČEVIĆ
– Zapravo, u to vrijeme svima iz moje okoline bilo je teže nego meni. Ja sam znao da neke stvari neće biti kao prije, ali u potpunosti sam se fokusirao na rehabilitaciju. To je bilo jedino što me zanimalo u tom trenutku – dodaje Bošnjak.
Sama činjenica da je nakon stravičnog pada mogao samo klimati ramenima dovoljno govori o težini ozljeda. Rehabilitacija je bila iznimno teška i naporna, no nakon četiri godine Bošnjak je uspio prohodati.
Naravno, njegovi sportski interesi ne staju na snowboardu.
– Kada nema snijega, bavim se ragbijem u kolicima. Prije nego što sam saznao da postoji snowboard za osobe s invaliditetom, to mi je bio sport broj jedan. Počeo sam igrati u Austriji, a tamo liga nije toliko kvalitetna. Budući da cijeloga života želim nešto više, prešao sam u jedan klub iz Praga s kojim sam osvojio dva naslova prvaka Češke. Kada sam osjetio da mogu više, otišao sam u jedan klub iz Münchena.
Tamo sam osvojio još dva naslova državnog prvaka, nakon čega su me iz njemačkog kluba koji se zove »Rebels« pozvali da ih pojačam za Ligu prvaka. To mi je bila najveća čast jer »Rebelsi« su u tom sportu ono što su »Bayern« ili »Real Madrid« u nogometu. Na kraju smo bili drugi u Ligi prvaka – ističe Bošnjak, uz napomenu da ga sada očekuje nova sezona ragbija u kolicima.
– Praktički sam odustao od snowboarda. Godinama nisam razmišljao odlasku na snijeg, a onda sam slučajno saznao da postoji varijanta snowboarda za ljude s invaliditetom. Otišao sam u Zagreb, javio se Hrvatskom paraolimpijskom odboru i počeo s pripremama za Soči – prisjeća se osvajač prve hrvatske medalje na Zimskim paraolimpijskim igrama.
Tada je sudbina još jednom pokušala zgaziti njegov neuništivi duh. Naime, dogodila se još jedna nesreća s teškim posljedicama.
– Otišao sam na vožnju brdskim biciklom po šumi. U jednom trenutku sam izgubio kontrolu, pao i udario glavom u kamen. Tu sam slomio drugi i treći vratni kralježak. Međutim, uvijek sam bio sportaš i nikada se nisam predavao. Znao sam da moram ostati pozitivan i ići naprijed jer to je jedini ispravan put – tumači Bošnjak.
Podrška roditelja
Njegov uspjeh u Pjongčangu jasno govori da je i ova rehabilitacija bila uspješna. Unatoč lošim prognozama, Bošnjak se još jednom podigao i nastavio slijediti svoj sportski put.
– Nakon druge nesreće bojao sam se da mama i tata više neće toliko podržavati moju želju za bavljenjem sportom. Zapravo, kod njih je uvijek prisutan strah da ću opet nastradati, ali oni su to zbog mene potiskivali u drugi plan. Stalno su me podržavali i trudili se da mi ne pokažu koliko ih je strah. S vremenom im je postalo lakše jer su shvatili koliko me sport veseli. Vidjeli su da sam za to spreman dati sve, čak i život. Mama mi je rekla da je sada prvi put gledala prijenos mog nastupa bez bojazni. Jako sam sretan zbog toga jer ne želim da cijeli život budu u strahu zbog mene. Podrška roditelja znači mi neizmjerno puno – kaže Bošnjak koji je veći dio života proveo u Austriji.
Preciznije, do sedme godine je s roditeljima živio u zagrebačkoj Dubravi, a tada je cijela obitelj preselila u Klagenfurt. Tamo se Bošnjak prvi put u životu susreo sa snowboardom.
– Dok smo živjeli u Zagrebu, bavio sam se skijanjem, a jedan od trenera bio mi je Ante Kostelić. Sa jedanaest godina sam probao snowboard i zaljubio sam se u taj sport – govori Bošnjak.
Tu ljubav nisu mogle ubiti niti dvije teške nesreće. Nevjerojatna upornost odvela ga je do toliko željene medalje na najvećoj pozornici.
– U prvi mah nisam ni shvatio da sam osvojio treće mjesto. Kada sam vidio poredak na semaforu bio sam presretan i osjetio sam nevjerojatno olakšanje. Uopće nisam razmišljao o tome da je to prva medalja za Hrvatsku na Zimskim paraolimpijskim igrama. Tek kasnije sam shvatio da sam ušao u legendu našeg sporta – objašnjava Bošnjak, dodajući da se radi o spletu okolnosti.
Samo dan kasnije Dino Sokolović osvojio je zlatnu medalju.
– Njegova utrka mogla je biti i dan prije moje. Jako sam sretan zbog njega, jer mi Dinina medalja znači koliko i moja. Znam što mu se dogodilo u Sočiju i uopće mi ne pada na pamet gurati se u prvi plan. Drago mi je da smo obojica ostvarili san i nadam se da će naše medalje donijeti nešto pozitivno sportu za osobe s invaliditetom – tumači Bošnjak.
Gas na fakultetu
Njegov uspjeh dobiva dodatnu dimenziju kada se u obzir uzmu teške posljedice njegovih ozljeda, zbog kojih mu se mišići grče kod svakog velikog napora. Osim toga, Bošnjak u lijevoj ruci nema nekoliko mišića, zbog čega je dodatno hendikepiran u svakoj utrci. Naime, u njegovim disciplinama natjecatelji se na startu odguruju rukama. Međutim, sve to ga ne spriječava da bude među najboljima.
– Ove godine sam prvi put trenirao profesionalno. Četiri dana tjedno provodio sam na snijegu, a ostatak vremena sam imao suhi trening. Bilo je jako teško jer zbog svog invaliditeta moram imati dane odmora da se oporave mišići i zglobovi. Puno mi je pomogao fizioterapeut kojeg sam sada također prvi put imao uz sebe – kaže Bošnjak koji je zbog nastupa u Pjongčangu morao dodati gas i na fakultetu.
Suvišno je isticati da je i tu bio uspješan. Do početka priprema za svoj debitantski nastup na Zimskim paraolimpijskim igrama položio je sve ispite i započeo pisanje diplomskog rada na Sveučilištu u Linzu.
– Nekako sam uspio sve uskladiti. No, zbog Pjongčanga sam malo zapostavio obaveze na fakultetu. Studiram mehatroniku, i to je ono što me jako veseli. Oduvijek me zanimala fizika, odnosno način na koji stvari funkcioniraju i zbog čega tako funkcioniraju. Ta struka je vrlo kreativna, a to je ono što volim. Slobodan sam duh i ne mogu se zamisliti da cijeli život radim jedno te isto, bez ikakve kreativnosti – kaže Bošnjak.
Premda mu je sudbina pripremila grozne stvari, prvi Hrvat koji je osvojio medalju na Zimskim paraolimpijskim igrama hrabro juri u nove izazove i, kako se popularno kaže, živi život punim plućima. Doduše, ima i jedan problem.
– Dani su mi daleko prekratki za sve ono što želim napraviti. Možda bih stigao napraviti sve što želim kada bi tjedan imao deset dana, a svaki dan barem četrdeset sati – zaključuje.
