RIJEKA  Oni Kozalčani koji vole pogledati u daljinu jutro počinju pozdravom dragom im moru, a onda im pogled automatski pođe još dalje, sve do Cresa. Oni stanovnici ovoga drevnog idiličnog riječkog brijega koji su imali čast i zadovoljstvo poznavati Florija Burburana, omiljenog Riječanina i legendarnog plivačkog maratonca, u tim jutarnjim, pomalo romantičnim ritualima, suočavaju se sa saznanjem da ovaj već desetljećima popularni riječki Cresanin nije među živima, s činjenicom da je preminuvši nakon teške bolesti nezaboravni »Kvarnerski delfin« napravio posljednji zaveslaj u svom bogatom i plodnom životu.

Životni putevi su ga vodili daleko, stigao je na tolike meridijane i paralele krenuvši daleko, ali uvijek noseći u srcu njegove Dragozetiće na našem dragom Cresu, plažu Pragajenu i sve ostalo, jer poznato je da dječja ljubav ostaje do kraja života. Florio Burburan ga je započeo 1952. godine i to kao dijete s cerebralnom paralizom, ali je potom, kao i u svojim brojnim maratonima, prihvatio izazov i zaplivao protiv struje, sve po onoj »šuti i plivaj dalje, obala je daleko«. Doplivao je do zaista dalekih obala, a prvi njegovi zaveslaji bude draga sjećanja jer su vezani uz iznimne ljude, zlatnim slovima upisane u stoljetnu povijest Primorja, trenere kao što su dobroćudni, temperamentni »partizan s megafonom na Gradskom kupalištu« Tomba Mohorić i nenadmašni pedagog, pravi gospodin, profesor Ivo Rendić Miočević.

La Manche

Florio, koji je nakon gimnazijskih dana završio Institut za teološku kulturu laika na Visokoj bogoslovnoj školi te položio i trenerski tečaj za osobe s invaliditetom, imao se na što osvrnuti, a isto tako prenijeti bogato plivačko znanje i iskustvo. Za njim je ostalo više od pedeset isplivanih maratona, prvi još 1977. godine na međunardnom mitingu u Poljskoj, a iste je godine nastupio i na plivačkom maratonu na Hvaru. U sportskim almanasima ostaje upisano da je najveće uspjehe u karijeri ostvario osvajanjem naslova svjetskoga prvaka na natjecanju Šest dana plivanja u Messini 1988., 1989., 1990. i 1991. godine.

Noa Burburan/V. KARUZA

Vezan desetljećima za dragu riječku, sportski jedinstvenu obitelj Burburan, zauvijek ću pamtiti kako je 1985. godine pokušao preplivati La Manche, ali je morao odustati 3,5 nautičkih milja prije kraja. Velikog emotivca, kakav je već bio, gostujući u studiju Radio Rijeke itekako je dirnulo prepričavanje tog događaja, jednostavno ga je izdao glas, pustio je suzu. Tko u tom trenutku ne bi prijateljski stisnuo ruku ovom čovjeku velikog srca.

Ono o dobrom srcu nije nikakva floskula, riječ je o vječitom optimistu, šaljivčini, veseljaku od ondašnje Riječke banke pa do kraja Korza, vječnom mladiću koji je uvijek imao spreman neki štos. Bio je dijete svog vremena, u doba kada su se ljudi družili i rado susretali na ćakuli, a nisu kao danas bili u okovima globalnog kapitalizma prilazeći jedni drugima zabrinuti i užurbani, u vječitom grču ne primjećujući druge, »idući đunglom na asfaltu, a ne videći stabla«.

Vaterpolo

Florio ostaje upamćen kao potpuna suprotnost tome, toliko da smo na vijest o njegovom odlasku kod davanja saučešća obitelji automatski počeli spominjati njegove štoseve.

Nije samo plivao, još 1997. godine je prohodao njujorški maraton u čast svih hrvatskih iseljenika koji su bili prinuđeni napustiti domovinu. U našem je gradu 1985. godine nagrađen za sportski pothvat godine, a 1995. godine odlikovan je Redom hrvatskog trolista za sportske uspjehe i prezentiranje Hrvatske u svijetu. Koliko ju je volio i osjećao, svjedoči epozoda iz 1990. godine u Messini. Dok su nad nama već puhali »Vjetrovi rata«, Florio se nakon što obranio naslov svjetskoga prvaka izborio da uz njegovo ime kao zemlja iz koje dolazi stoji Hrvatska, čime je ostao zabilježen kao prvi sportaš koji je pod hrvatskom zastavom, godinu i pol dana prije njezine neovisnosti, ostvario velik međunarodni uspjeh. Toliko je toga po ćemu će biti upamćen, a tko zna, možda se ipak netko sjeti izraditi mu lijepu bistu i postaviti je na neko dolično mjesto u našem gradu koji je toliko volio i zadužio.

U dugoj, slavnoj, više od stoljeća dugoj povijesti Primorja, prezime Burburan srećom odzvanja desetljećima. Itekako su bili zapaženi nastupi Florijevih sinova Davida i Viktora s kapicom vaterpolista Primorja, vaterpolisti su i njegovi unuci, Noa, koji je je jedan od najboljih mladih hrvatskih igrača, tu su također Gabrijel i Vito.