RIJEKA  St. Vulbas i tamošnji boćodrom bili su sretna stanica za Marina Milićevića, koji se sa Svjetskoga prvenstva iz Francuske vratio s dva srebra i broncom. Ostaje žal što nije osvojeno barem jedno zlato iz dvaju finala, ali »kralj joga« iz crikveničkog Gornjeg kraja može biti ponosan na ostvarenja prošlog mjeseca u gradu udaljenom četrdesetak kilometara od Lyona. Ria Vojković i Marino osvojili su srebro u mješovitim štafetama, Darijan Živolić i Marino srebro u muškim štafetama, dok je 32-godišnji Milićević sam ugrabio broncu u brzinskom izbijanju.

– Kada izgubiš finale, uvijek ostaje žal. Ali da mi je uoči Svjetskoga prvenstva netko rekao da ću osvojiti tri medalje, makar i tri brončane, odmah bih potpisao. Ostvaren je vrhunski uspjeh – kaže Marino Milićević.

Puno je tu odličja s velikih natjecanja, klupskih uspjeha, među kojima je posljednja i titula prvaka Hrvatske s Vrgorcem. Treba to negdje i spremiti.

– Imam punu vikendicu pehara i medalja, nešto je i kod bake i djeda, nešto je doma. Ne znam više gdje ću ih spremati. Medalje držim u kutiji, ali ove sa svjetskih prvenstava imaju svoju policu. Naravno, te tri zlatne medalje sa svjetskih prvenstava su mi najdraže.

Za nastupe u brzinskim disciplinama treba biti trkački izuzetno spreman. Uostalom, izbornik Vjekoslav Matetić ističe da je na Svjetskom prvenstvu Marino bio uspješniji nego u Super ligi za prvaka i po broju izbačaja i po broju pogodaka.

– Pripreme za Svjetsko prvenstvo trajale su dva i pol mjeseca, ali nemaš pravo na predah, trenira se cijelu godinu. U tih dva i pol mjeseca uglavnom se radilo dva treninga dnevno, s puno trčanja, puno boćanja. Puno svega. Trčao sam na stadionu, po atletskoj stazi u Crikvenici, ali najviše se trčalo na boćarskom terenu. Imam neki svoj sistem treninga koji se pokazuje uspješnim.

Francuzi maksimalno

Francuzi su dobili sva četiri finala koja su igrali, Talijani imaju polovičan učinak (2:2). S druge strane, Hrvatska i Slovenija poražene su u oba finala…

– Ono za čime mogu žaliti je to što sam igrao – predobro. Možda je to bilo moje najveće Svjetsko prvenstvo. Znao sam biti i svjetski prvak, a nisam igrao tako kvalitetno. Partija previše? Vjerovao sam da mogu izdržati nastupe u sve tri discipline. Imao sam ukupno 11 trka po pet minuta plus četiri raspucavanja po minutu.

U mješovitoj štafeti imali su prednost od tri pogotka nakon dvije i pol minute igre, ali nisu izdržali. Marino je znao da je prokockano vodstvo protiv Talijana Nathalie Gamba i Ivana Soligona (53/59:50/57).

– Koliko god si koncentriran na svoju trku, sve vidiš. Nevjerojatno je što sve vidim i sve čujem. Imam kontrolu nad svojim jogom i jogom suparnika. No, Talijani su u finalu miksa odigrali fenomenalno.

Francuska, Italija, Slovenija i Hrvatska boćarske su velesile. Ali, St. Vulbas je pokazao da ni one više ne mogu računati žetvu odličja.

– Boćarska karta se promijenila. Imamo Australca koji pogodi 44 boće u brzinskom izbijanju. Svi su se dignuli, napredovali su boćari iz Monaka, Alžira, Tunisa, Turske, o Argentini nećemo ni govoriti.

Boćodrom u St. Vulbasu, velebno zdanje, bio je sretna stanica.

– To je najljepša boćarska dvorana na svijetu. Ima 12 staza. Nalazi se praktički u selu, St. Vulbas je malo mjesto. Barem pet puta godišnje smo u Francuskoj… I barem jednom godišnje u Monaku. Stazu Formule 1 prošao sam pješice pedeset puta. U Monte Carlu sam prvi put bio s 14-15 godina.ž

Još kao dijete Marino je s prijateljima završio na boćalištu.

– Imao sam sedam, osam godina. Probao sam s društvom i zarazio se s boćanjem. Počela su prva natjecanja, županijsko, državno… S 12 godina završio sam u Vargonu, sa 17 u Zagrebu.

Čedo Vukelić je na Podvežici izbrusio dijamant do savršenstva. Dvanaest godina radili su zajedno.

– Čedo je uvijek tu. I sada je bio uz blizu kada se treniralo na »Benčiću«.

Klupska kruna

Prošao je Marino i Italiju, a sada je s Vrgorcem (bivši Biston) osvojio još jednu klupsku titulu prvaka Hrvatske. No, Vrgorac je odustao od Lige prvaka, a problemi su se odrazili i na ekipu pa će Marino opet promijeniti sredinu.

– Mi igrači smo slobodni. Bio sam već u Italiji, u Noventi di Piave i Bellunu. No, to je druga priča. Tamo dođeš, odigraš, nema tu druženja. Navikao sam na naš sistem… Mi smo na cijeni, nema puno brzinaca. Meni je ta dinamika draža od klasičnih disciplina. U klasičnim disciplinama moraš igrati sat i pol… I može te dobiti gotovo svatko. U brzinskim disciplinama to nije slučaj. Možda su mi i zbog toga te discipline draže. Nova sredina? To je normalno u sportu. Ne brinem se, ima i previše zainteresiranih. Sada mi je jasno zašto nogometaši imaju menadžere.

Crikveničanin iz Gornjeg kraja često trenira na Podvežici, gdje je Vargon još jednom ispao iz Super lige.

– Žao mi je zbog toga, ali to je jedna dublja tema.

Zato je Čavle ŠB prvak Hrvatske u ženskoj konkurenciji, boćari Sv. Jakova su četvrti u državi s mladom ekipom.

– Tajna dobrih rezultata boćara naše županije je valjda dobar rad.

Budućnost je zagarantirana, Marino ima diplomu trenera boćanja.

– Iskreno, doći će i to, ali ima još vremena. Dok još ovako igram…