Sjećate li se što ste radili 15. kolovoza, na Velu Gospu, kada je temperatura zraka bila viša od 30 stupnjeva Celzijusa? Da, mnogi su se hladili u moru, sjedili u kući pod klimom, ali ne i Domagoj Pauković.

On je tog dana završio svoj osmi Ironman, ovog puta liburnijsko izdanje ekstremno zahtjevne triatlon utrke koje je nosilo naziv »Liburniaman Extreme Triathlon«, a čiji je ujedno bio i organizator.

Kao jedini natjecatelj startao je na Preluku u 6 sati, preplivao 3,8 kilometra, potom 180 kilometara prešao na bicikli i uspeo se njome i do vrha Učke, i na kraju istrčao maraton (42,2 kilometra). Za sve to ovom »željeznom čovjeku« iz Rijeke, koji je član Triatlon kluba »Matulji« trebalo je 12 sati – prolaskom kroz cilj postao je prvi liburnijski »ironman«. Na utrci ga je pratila nevjerojatna ekipa ljudi, članovi kluba, prijatelji sportaši, triatlonci, biciklisti, trkači. Bili su mu potpora u svakom trenutku i zato se odmah po prolasku kroz cilj prije svega njima zahvalio. Tridesetogodišnji svestrani mladić, profesor gitare, izdržljivi sportaš ili za mnoge samo Domo (kako ga zovu njegove klupske kolege) kaže da je triatlon počeo trenirati tek pred pet godina.

– Od svoje devete godine sviram gitaru. Zapravo sam glazbenik cijeli svoj život. Završio sam glazbenu i građevinsku srednju školu te Muzičku akademiju, a tijekom svog odrastanja trenirao sam samo plivanje i to do trećeg razreda osnovne škole. Tada sam se morao opredijeliti – gitara ili plivanje – i gitara je odnijela pobjedu. Uslijedilo je 20 godina sviranja gitare, odlazaka po natjecanjima po cijeloj Europi, koncertiranja i na koncu posao profesora gitare u školi. Na početku, kao student, radio sam u školi »Jug Matić«, nakon toga pet sam godina radio u Pazinu, a onda jedno vrijeme u Delnicama i sada sam u Crikvenici. Kako su me leđa boljela prilikom sviranja gitare zbog puno sjedenja, odlučio sam krenuti u teretanu i vratio sam se plivanju. Kombinirao sam te dvije aktivnosti kada je na Facebooku osvanula vijest da će u Puli biti održan prvi hrvatski half-ironman, odnosno kada je najavljeno da taj brend dolazi u Hrvatsku. Do tada nisam imao pojma ni što je triatlon, niti od čega se sastoji, otkriva Domagoj razloge koji su ga naveli na trenažni proces i spojili ga s triatlonom i natjecanjima.
Utrka half-ironmana održana je u rujnu 2015. u Puli, a Domagoj četiri mjeseca prije te utrke nije imao bicikl niti ga je vozio posljednjih deset godina. Ipak, donio je odluku da će nastupiti i okušati se na jednoj dugoj triatlon utrci.

Ustao nakon pada

– Nabavio sam bicikl kako bih počeo trenirati. Uputio se na prvu vožnju i odmah sam se razbio na nizbrdici u zavoju iznad sadašnjeg hotela Navis. Letio sam preko volana, ali ni to me nije spriječilo da realiziram svoj zacrtani plan do Pule. Prije odlaska u Pulu otišao sam za probu istrčati jedan polumaraton u Fužine i to s gležnjem natečenim zbog pada s bicikla. Imao sam svoj plan i program, vodio dnevnik treninga 120 dana prije utrke, odbrojavao… Otišao sam tako na svoju prvu triatlon utrku u Pulu i uspio ju završiti. Uživao sam među 2.000 sportaša voziti bicikl, bio mi je to doživljaj i ogroman napor, a kada sam ušao u cilj osjećao sam se kao da sam postigao nešto posebno veliko – kao da sam se tamo ponovno rodio. To me osvojilo i krenuo sam s utrkama. Sada nakon pet godina mogu reći da sam nakupio veliki broj utrka, najviše tih dugih triatlona – do sada sam odradio 27 half-ironmana i osam ironmana.

Završiti ironman u tim počecima mi je djelovao pomalo neizvedivim, te brojke su mi bile prilično zastrašujuće. Godine 2017. u lipnju, u Veneciji otišao sam na svoj prvi ironman. Plivanje po zagađenom venecijanskom kanalu mnogima je donijelo velike želučane probleme, trčanje po parku San Giovanni po suncu, gdje nema niti jednog stabla nije bilo nimalo lako – ali kada sam prošao nakon svega kroz cilj emocije su me preplavile. Mama mi je bila u pratnji, po završetku utrke smo se zagrlili, bila je to još jedna utrka nakon one 2015. godine kada su me emocije obuzele, prisjeća se Pauković dva važna trenutka u njegovoj karijeri triatlonca.

Brz oporavak

Liburnijska ironman utrka bila je izuzetno zahtjevna, Domagoj se borio sa strujama u Preluku, bilo je i zahtjevno pedalirati prema Vojaku, no kaže da se tijelo već naviklo na velike fizičke napore te da je sam sebe iznenadio koliko se brzo uspio oporaviti od utrke odrađene na Velu Gospu.

– Četiri dana nakon utrke odradio sam vožnju od 200 kilometara, a iduću subotu već sam sudjelovao na utrci sprint triatlona u Splitu. Inače tijelu nakon ironmana treba bar tri tjedna oporavka. Utrka je bila izuzetno naporna, bilo je borbe sa strujom u povratku kod plivanja u Preluku. Tu sam se dosta potrošio. Nekog slabijeg plivača u takvim bi okolnostima, kada te struje bacaju od obale, prilična panika uhvatila. Na bicikli mi je sve super prošlo, ali kako imam elektronički mjenjač, iako sam to jutro napunio bateriju, ispraznila se kod Brestove te više nisam mogao mijenjati brzine. Imao sam na sreću rezervni bicikl na kombiju te sam samo promijenio bicikl i nastavio. Pridružili su mi se brojni triatlonci, trkači, biciklisti… Cijeli tjedan prije sam zvao tko bi mogao doći, a neki su se i samoinicijativno javili. Večer prije utrke saznalo se da je zbog korone otkazano i »100 milja Istre« te mi se javio i Pavle Kruljac. Skupa s njim te s Leonom Kamenskim i Miroslavom Marićem sam u travnju radio Everesting na Trsatskim stubama. Imati istu ekipu uz sebe na maratonu mi je puno značilo, savjetovali se me, bodrili…

Bio je to nekakav »deja vu« osjećaj. Bili su tu još i Ingrid Nikolesić, Damjan Dabović, Dean Sošić, Michael Ban, Roland Lukić, Dražen Marelja, Luka Koncurat te mnogi drugi sportaši. Konfiguracija staze ovog liburnijskog ironmana bila je daleko teža nego na ostalim utrkama tog tipa. Zbog samog uspona na Učku biciklom, ali i kasnije trčanje do Brseča po velikoj vrućini. Kako sam fizički veće građe – 190 centimetara i 80 kilograma – utrka koju sam organizirao nije bila stvorena za mene, već više za brdske triatlonce koji su puno lakši, ali uspio sam je završiti, prepričava još svježe doživljaje matuljski triatlonac.

Bez sponzora

Pauković u prosjeku dnevno trenira 3-4 sata i uz to uspješno usklađuje poslovne obaveze u glazbenoj školi. Kaže da za treniranja ne izbjegava sunce, često trenira i u podne, jer zna da ga takvi uvjeti čekaju na utrci.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

– Prve tri godine trenirao sam sam. Nisam imao ni trenera niti sam bio u klubu. Kada dođeš na utrku većinom moraš platiti jednodnevnu licencu jer nisi licencirani triatlonac što stvara nepotrebne dodatne troškove. Na jednoj utrci u Austriji 2016. godine vidio sam riječku registraciju u selu gdje smo bili smješteni. Rekoh idem pozdraviti ljude, kada odjednom netko otvori prozor i vikne: »Domagoje, jesi li to ti?«. Ispalo je da smo trenirali na bazenu skupa, zajedno bili u Puli na utrci, da se još nismo upoznali, a sretnemo se u Austriji.

Bio je to Marin Babin i njegov brat Neven koji su već bili članovi TK »Matulji« te su me pozvali da im se pridružim. Tako sam u listopadu 2017. godine postao član matuljskog triatlon kluba. Tada sam počeo dolaziti na zajedničke treninge plivanja koje je vodio naš sadašnji glavni trener Gregor Stadaas, koji sada piše cijeli program triatlona za početnike, kadete, juniore i seniore. U veljači 2019. upoznao sam Ivu Tomić Smojver, riječku triatlonku i višestruku državnu prvakinja.

Kliknuli smo na prvu, shvatio sam da govorimo istim jezikom i ona je ponudila da me trenira. Tako da smo započeli suradnju prošle godine i ona je sada moja trenerica. Zaljubio sam se u taj sport, ali i puno financijsku uložio u njega. Bilo bi lijepo kada bi se pojavio neki sponzor, nadamo se da će klub ostvariti suradnju s novim hotelom Hilton kada se otvori jer takav oblik suradnje u Hrvatskoj već postoji. Kako Triatlon klub Matulji održava utrku na Preluku u srpnju, onda bi to njima moglo biti zanimljivo. Triatlon predstavlja veliki financijski izdatak. U početku kada sam se počeo baviti triatlonom bio sam podstanar. Radio sam u dvije škole istovremeno da bih si mogao sve to priuštiti. Obično bi se desilo da mi je frižider dva tjedna do plaće ostao prazan jer bih uplatio startninu za utrku i kupio što mi treba od opreme, a onda tek mislio što mi treba za jesti. Tako da su prve dvije godine bavljenja triatlonom bile zapravo najteže, a kada s vremenom sakupiš što ti treba od opreme, onda si malo mirniji iako su neprestano potrebna ulaganja, priča Domagoj.

Željeni Havaji

Planovi za ovako ambicioznog mladog čovjeka uvijek postoje. Ne želi si nametati fizički jače i zahtjevnije izazove, ali svakako želi popraviti svoje vrijeme u ironman utrci.

– Osobno ne želim si postavljati teže izazove od primjerice jednog ironmana iako takve utrke postoje – dupli, trostruki, deseterostruki ironman. Mene takve utrke ne zanimaju previše, više težim rezultatu. Ovaj liburnijski sam završio u 12 sati, a najbržu ironman utrku koju sam odradio završio sam za 10 sati i 17 minuta u Kopenhagenu 2018. godine. To mi je bio jedan dosta jak period dobrih rezultata, tu sam postigao i najbolji rezultat u half-ironmanu (4 sata i 23 minute). Trenutni svjetski rekord drži Nijemac Jan Frodeno, a Nijemci zapravo vladaju triatlonskim svijetom zadnjih nekoliko godina. Rekord postavljen 2016. u njemačkom gradu Roth iznosi 7 sati i 35 minuta za prijeđenih 3,8 km plivanja, 180 kilometara bicikliranja i 42,2 kilometra trčanja. Kada trkači vide da triatlonac na kraju utrke trči maraton u vremenu 2 sata 40 minuta oni ostanu zapanjeni. Pravi triatlonac mora u sve tri discipline biti savršeno usklađen, to su nevjerojatno utrenirani sportaši.

Najveća moja želja i želja mojih klupskih kolega je plasman na Svjetsko prvenstvo na Havajima. To su rijetki Hrvati do sada uspjeli. Dejan Patrčević je naš ironman rekorder (8:12:18 Kopenhagen 2011.) koji je dva puta izborio nastup na SP-u te ostvario najbolji plasman do sada sa 23. mjestom. Nema naznaka da će se uskoro netko približiti njegovim rezultatima. Trenutno je Andrej Vištica naš najbolji triatlonac, ali svima teško pada ova godina bez utrka, a posebno profesionalcima koji imaju svoje sponzore i obveze. Treniraju, a nemaju gdje to pokazati. U mojoj kategoriji od 30 do 35 godina za plasman na SP trebao bih se pozicionirati u prvih pet u svojoj kategoriji što bi značilo da na nekom ironmanu postignem vrijeme od oko 9 sati – to bi mi garantiralo kvalifikacijsko mjesto – govori Domagoj koji će ovu godinu, u kojoj je većina triatlon događanja i putovanja odgođena, prija svega pamtiti po siječanjskom posjetu otoku Gran Canaria gdje je otišao s Dejanom Patrčevićem na njegov triatlonski kamp.

– To mi je bilo najljepših šest dana u životu – uživao sam, trenirao, jeo njihovu hranu, voće, probao papaju prvi puta u životu. U ovoj godini u kojoj se ništa ne događa to putovanje me drži i drago mi je da sam si to priuštio, prisjeća se Pauković koji je svoju top formu planirao za utrku koja je u lipnju trebala biti održana u Frankfurtu, utrku koja je ujedno i Europsko prvenstvo u ironmanu. Međutim, također je zbog korone odgođena. Trebala je to biti njegova kvalifikacijska utrka za toliko željeno SP na Havajima.

Inspirativna utrka

Iskustvo, strpljivost, »doziranje« na utrkama – raspodjela snage i imati na umu da te na kraju uvijek čeka još 42,2 kilometra trčanja, sve to Domagoj navodi kao ključeve uspjeha u ovom ekstremno napornom sportu. Kaže da se u godini dana ne bi smjelo odraditi više od tri ironman triatlona, kako tijelo mora potpuno zaboraviti na to što se desilo da bi mogao započeti novi trenažni ciklus. Uz sve valja voditi računa i o nutricionizmu. Na hrani nikad ne treba štedjeti, nije da jedem namirnice tipa škampi ili jastog, ali jedan avokado ću si uvijek priuštiti, ponekad ću kupiti i lososa, ali uglavnom se prehrana u sportu izdržljivosti zasniva na ugljikohidratima i kvalitetnim mastima, objašnjava Domagoj koji je u klubu poznat i po svojoj Ruži.

– Postao sam prepoznatljiv po tome jer sam jedan od rijetkih koji vozi brend bicikle Rose. Tako je nastao i nadimak Ruža, a moja boja otpočetka, a sada se spojila i sa klupskom, je crvena. Zapravo ja sam svoj bicikl krenuo zvati Ruža, a na kraju gdje god bih se pojavio ljudi bi me počeli dozivati tim imenom, govori ovaj svestrani mladić koji ne samo da je završio, već je i organizirao liburnijskog ironmana.

– Nakon utrke mnogi su izrazili želju da ona postane tradicionalna i prihvatili naziv Liburniaman Extreme Triathlon. Vjerujem da će zaživjeti jer do sada u Hrvatskoj nije postojala tradicionalna utrka dugog triatlona. Dugo se pokušava, do sada su održana dva ironmana: 2005. godine na Jarunu i 2008. godine u Poreču, ali ni jedna utrka nije nastavljena. Ovo je bila treća takva utrka. Zapravo za mene je bila privilegija završiti ironman triatlon u godini u kojoj uopće zbog korone nema utrka. To je ogromna želja svih triatlonaca, prijatelj mi je poslao poruku nakon utrke da ga je toliko inspirirala cijela priča te se odmah otišao javiti mojoj trenerici da ga počne trenirati, da krene s triatlonom i da u roku dvije godine završi svoj prvi ironman. Prijateljica iz kluba, koja iza sebe ima mnogo nastupa na dugim utrkama, rekla mi je da već duže vrijeme nije doživjela emocije vezano uz neku dugu utrku, ali te subote na Preluku je, i zato želim vjerovati da ćemo i dogodine organizirati ovo natjecanje te da će na njega stići i drugi triatlonci, zaključuje Pauković.

Bezrezervna mamina podrška

Najveća podrška Domagoju je majka Branka.

– Mama je najveća podrška kroz cijeli život i dok sam svirao gitaru i sada kada treniram triatlon. Bila je na svim utrkama sa mnom, i gdje se išlo s autom i gdje se avionom letilo. Nakon nje tu je i ekipa iz kluba, neprocjenjiv je značaj ekipe što se na kraju vidjelo i na liburnijskom ironmanu. Koliko su se i u organizacijskom smislu odlično snašli, a i evo potajno su mi pripremili medalju. To mi puno znači. Ali naravno tu je i moja trenerica Iva, moj maser Marin Katava – jer je i to jedan bitan dio procesa priprema.

Najbrže rastući sport

Triatlon se rapidno razvija i u Hrvatskoj, Domagoj kaže da je razlog tome što se tim sportom možeš baviti i sa 80 godina.

– Prošle godine je u Hrvatskoj bilo 1.000 licenciranih sportaša, tako da stvarno raste broj iz godine u godinu i kažu da je to trenutno najbrže rastući sport u svijetu. Ljudi iz drugih sportova često kasnije dođu u triatlon jer se možeš s time baviti do svoje 80 godine. Ima stvarno dosta takvih primjera – recimo Japanac od 85 godina završava u Havajima SP, Istrijanka Đurđica Orepić triatlonom se počela baviti sa 50 godina i plasirala na SP te osvajala odličja u svojoj kategoriji…