RIJEKA   U Veslačkom klubu Jadran na Delti vrlo je živo, a mladi trener Marko Ukropina priprema nove generacije riječkih veslača. Ukropina je u Rijeku došao iz Zagreba, gdje je i rođen 1999. godine, od malih je nogu aktivan sportaš. U veslanju je zadnjih 13 godina, a za svoju trenersku destinaciju, iako u Zagrebu postoji pet klubova, odabrao je Rijeku.

– Lopta me nikada nije previše zanimala i za sportove vezane uz nju sam smatrao da imam »dvije lijeve«. Više sam se pronalazio i ostvarivao u vodenim sportovima, jedrenju, plivanju te u konačnici u veslanju – kaže Ukropina. To sam uvijek pripisivao »dalmoškoj krvi«. Mogu reći da možda nikada ne bih odabrao veslanje da me nije nagovorio moj prijatelj Dominik kojemu sam zahvalan do kraja života što me uporno vukao za rukav. Većina bi rekla da sam izabrao veslanje, ali ja uporno tvrdim da je veslanje izabralo mene.

Mlade koji se odluče za taj sport, sigurno zanima kakva su bila prva iskustva s veslanjem?

– Svoj sportski put započeo sam u zagrebačkoj Mladosti, za koju tada nisam znao da je godinama najtrofejniji klub u Hrvatskoj i dom braće Sinković. Dugačak, najmršaviji među ekipom, dok su ostali bili i više nego razvijeni kao sportaši. Za dijete u toj dobi osjećaš se da kasniš za ostalima u generaciji, ali nisam se predavao. Znao sam da će moj trenutak jednoga dana doći zahvaljujući upornosti. Osim osvajanja zlata na državnim prvenstvima, značajnije rezultate nisam ostvarivao dok nisam prešao u seniore.

Kako je započela reprezentativna karijera?

– I kada sam bio državni prvak, nisam bio u reprezentaciji. No, prelaskom kod trenera seniora, Nikole Bralića, doživio sam velik uspon u vrlo kratko vrijeme. Te 2020. godine, sasvim slučajno »sklepana« posada od četvorice veslača, Ivana Pitona, braće Lončarić i mene, nastupila je na Europskom prvenstvu u Poznanu, čisto da nastupimo na zadnjem natjecanju sezone. Sa sveukupno dva tjedna treninga zajedno, što je za uveslavanje posade izuzetno kratko, zauzeli smo deveto mjesto, prestigavši nekoliko olimpijskih posada starijih od nas. Po prosjeku godina bili smo najmlađi na tom pa i ostalim natjecanjima. Iduće godine osvojili smo treće mjesto na prvom Svjetskom kupu održanom u Zagrebu, a nastupili smo i na za mene najvažnijoj regati u životu, o kojoj mnogi mogu samo sanjati, u Luzernu. Što je za vjernike Vatikan, za veslače je Luzern. To nam je bila jedina šansa za odlazak na Olimpijske igre te godine. Nažalost, nismo izborili odlazak, ali smo ostvarili rezultate za koje mnogi nisu vjerovali da smo uopće u stanju izboriti. Četverac je poslije te regate raspušten, ali međusobno prijateljstvo nikada.

Kako je došlo do odluke da se bavite trenerskim pozivom?

– Istovremeno sam završio Stručni studij na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu te sam gledao gdje bih mogao nastaviti trenerski put. Prilika mi se otvorila u Jadranu. Mnogi me pitaju zašto baš Rijeka, a u Zagrebu ima pet klubova i doma sam. Moj odgovor je uvijek da treba izaći izvan svoje komfort zone i probati sve što ti se nudi dok si mlad. Ukratko, htio sam probati nešto novo. Trenutno sam glavni trener u klubu i vodim otprilike 160 djece podijeljenih u četiri kategorije uz trenera Željka Ravlića i donedavnog trenera Dražena Škodu, koji su mi mentori bez obzira na to što sam titulom »iznad njih«.