RIJEKA – Naš stari dobri Stari grad ima se čime dičiti, uz ostalo, kroz one nikad zaboravlje uske kale i kalete na veliku svjetsku pozornicu izašao je Samir Barać, sudionik čak četiriju Olimpijskih igara. Najtrofejnije ime riječkog sporta, svjetska vaterpolska veličina, ima kolekciju medalja za prepričavanje, uzdah mogu samo izazvati olimpijsko, svjetsko i europsko zlato, titula klupskoga prvaka Europe, uz njih sjaje i dvije svjetske bronce i dva europska srebra.

Barać, kao i sva slavna vaterpolska imena, ističe da je usko sito i rešeto najboljih na olimpijskom turniru da bi se probili do postolja i medalja.

– Zanimljivo je već to što je vaterpolski turnir na Igrama na startu podijeljen u dvije skupine sa po šest momčadi. U ovoj novijoj povijesti, od 2000. godine do sada, broj sudionika je strahovito smanjen. Kako je porastao broj sportova na Igrama, mi u loptačkim sportovima smo, nažalost, žrtve, smanjuje se broj ekipa – kaže Samir Barać, aktualni predsjednik Primorja Erste bank. – Vaterpolski turnir je izrazito težak, iz četvrtfinala idu četiri najbolja u nokaut fazu. Bit će važna ne samo svaka utakmica, već i svaki gol, svaki napad, svaka obrana jer će možda odlučivati gol razlika, možda i broj postignutih golova.

Iz vlastitog iskustva može pričati o velikim zahtjevima da bi se postigao uspjeh na Olimpijskim igrama.

Pozitivan pritisak

– Olimpijski turnir je jedan od najtežih vidova vaterpolskih natjecanja u vrhunskoj sportskoj piramidi. Olimpijske igre donose jedan poseban pritisak, ali pozitivan. Održavaju se svake četiri godine te je mnogima veliki cilj već sam dolazak na Igre. Biti pak među favoritima još je veća stvar, a Hrvatska spada u taj krug. No, pogledamo li imena 12 ekipa sudionica, ne znam što reći, koga izdvojiti. Start je uvijek težak, prilagodba na uvjete i različite termine igranja imaju značajan utjecaj. No, uvjeti su svima isti. Odlučivat će mali detalji, ali i optimalna forma te momčadska igra koja krasi vaterpolski sport, uz epizode s igračem manje i više. Treba i što više brze igre. Ekipe se međusobno jako dobro poznaju, a itekako su važni forma ekipe, priprema za utakmice i proboj psiholoških barijera koje će biti pred ekipama.

Hrvatska otvara turnir u nedjelju utakmicom protiv Crne Gore u 16.35 sati. Dva dana kasnije igra s Italijom, potom s Rumunjskom, Grčkom i SAD-om.

– Naravno, najvažnije je proći skupinu, bio prvi ili četvrti, u četvrtfinalu ideš na jaku ekipu i igraš odlučujući susret. Bit će vrlo teško jer su u drugoj skupini Australija, Francuska, Srbija, Mađarska, Japan i Španjolska. Može biti svega, očekujemo vrlo dobre domaćine, Japanci su pak na pretprošlim Igrama skoro iznenadili Srbiju. Nastupi su još izazovniji jer je način analize suparnika doveden do savršenstva, prate se sve igre, forma konkurenata, svi mogući detalji. U ovakvom sustavu igranja nema se pravo na pogrešku te se strahovite stvari događaju na psihološkom planu s puno uspona i padova. Sjetim se Sydneya 2000. godine, kada je Mađarska s nama i Srbijom u skupini bila treća, a postala je olimpijski prvak.

Barać i prijatelji imali su slavne, trofejne prethodnike i uzore, imaju i dostojne nasljednike. Hrvatska nastupa na Igrama kao aktualni prvak svijeta i europski viceprvak. Puna je aduta, praktički na svim pozicijama, tako i na dva metra.

Želja i motiv

– U ovoj reprezentaciji najviše me se dojmilo kako se igrači dobro prilagođavaju na razliku igranja u klubu i reprezentaciji. Uz to, definitivno su prisutni velika želja i motiv. Oduševljava me prihvaćanje izazova da budu među najboljima, to je bez dvojbe snaga, jasno je i da imaju veliku kvalitetu. Po centrima smo jedna od najjačih reprezentacija, Vrlić i Lončar su itekako provjerena imena, svakako dva igrača koja su obilježila proteklih deset godina u reprezentaciji i klubovima. Na drugoj strani, vratar Marko Bijač je vođa obrane. Prikazanim u protekle tri, četiri godine svakako je među tri najbolja vratara svijeta. Kod njega me i najviše raduje što ima kontinuitet dobrih igara. To je velik oslonac jer u vaterpolu jako puno ovisimo o vratarima. S Bijačem na golu sve je neka druga priča. Kada je riječ o svemu drugome, o obrani, bekovima i ostalima, jako je bitno što dolazimo nakon klupske sezone u kojoj su većina reprezentativaca nositelji igre u svojim klubovima. To je jako važno jer imamo spoj kvalitetnih igrača za izdržati ovakav turnir i prevladati psihološke barijere. Siguran sam pritom i vjerujem da je ovo reprezentacija koja najviše vjeruje u svoju kvalitetu. To je naša velika snaga, naravno, i povratak u reprezentaciju Mare Jokovića.

Kao što i iz škrte zemlje mogu niknuti slasni plodovi, tako i iz financijski stalno siromašnog riječkog sporta, mogu sazreti poslastice. Dokaz je Josip Vrlić, riječki centar svjetskoga glasa, godinama među najboljima na svijetu, koji nastavlja višedesetljetnu tradiciju Primorjaša na Olimpijskim igrama.

– O Josipu mogu govoriti samo u superlativima. Kao prvo, pričamo o centru koji ima kontinuitet kvalitetnih igara. U vaterpolu, naravno, jako puno ovisimo o centru. Sidrun, koji je jak, moćan, povlači obrane u zone i što bliže golu te su i naši pucači odmah bliže vratima. Toliko je jak da naša vanjska linija nikad ne stoji daleko, to je isključivo zbog njegove moći jer stoji na dva metra i izgura beka gotovo pa »vrataru u krilo«. Po sudačkom kriteriju u posljednje tri, četiri godine jako je puno izbačaja bez lopte. U tom segmentu Josip je daleko najbolji centar na svijetu. Ima strahovitu intuiciju za »pokazati« sucima kada ga bekovi drže. Kada je riječ o njegovim tehničkim sposobnostima, njegova kvaliteta nije samo u igri centra, nego je stahovito važan i s igračem više. Tu stvara prostor, radi za druge, na stativi je i oslobađa prostor drugima. Veže na sebe puno igrača svojom korpulentnošću, visinom, fizičkim gabaritima. Uza sve nabrojeno, jako je bitno i što je dobar u obrani. No, pored tolikih spomenutih detalja, jako je važno, zapravo najvažnije, to što je on igrač za momčad. Dat će sve za ekipu, zato je u reprezentaciji. Uglavnom, spoj svih njegovih odlika svakako ga stavlja u krug najboljih centara na svijetu.

Otvaranje Igara u Londonu pratili na televiziji

Samir Barać, olimpijski pobjednik iz Londona 2012. godine, kao i ostatak hrvatske vaterpolske reprezentacije, nije bio sudionik spektakularnog otvaranja Igara.

– Nažalost, u Londonu nismo bili na otvaranju Igara, bili smo umorni, čuvali smo se ne želeći se dodatno umarati prije turnira. Ratko Rudić je na otvaranje poslao samo mlađe igrače, mi stariji smo odlučili da nećemo ići da ne bismo gubili energiju, stajali sedam, osam sati. Sva ta ceremonija jako dugo traje, fizički je vrlo naporna. Gledali smo otvaranje na televiziji, bilo je super, fenomenalno. Na svim prethodnim Igrama, od Sydneya pa Atene i Pekinga, bili smo na otvaranju – rekao je Barać.

Ivanu Krapiću kapa dolje

– Svaka čast našem Ivanu Krapiću, stalno se potvrđuje kao veliki sportaš i isto tako veliki čovjek. Dugogodišnji reprezentativac i kapetan reprezentacije je stalno uz nju, nije u ekipi za Olimpijske igre, ali je stalna podrška momčadi. Naš Riječanin bio je i ostao dobri duh hrvatske reprezentacije – poručio je Barać.