OPATIJA Ivan Ljubičić se na putu s Lošinja prema Monte Carlu jedan dan zadržao u Opatiji. S razlogom. Pogledao je jedan susret na Istarskoj rivijeri, gdje je i sam osvojio prve ATP bodove u karijeri. Ljubičiću je to uspjelo u Ičićima, a 17-godišnjem Mateju Dodigu, o kojem vodi brigu u posljednje vrijeme, u Poreču. No, Dodig je samo tjedan dana kasnije bez izgubljenog seta osvojio rovinjski turnir, dok je u Opatiji izborio četvrtfinale.

– Provjerio sam, 1996. godine osvojio sam prve ATP bodove u Ičićima, dobio sam Slovaka Branislava Galika, koji je bio oko 300. mjesta na ATP ljestvici. Bila je to moja prva pobjeda i prvi bodovi – kaže Ivan Ljubičić, koji je 19. ožujka proslavio 44. rođendan. – Istarska rivijera, to su kultni turniri, početak zemljane sezone u Europi mnogih generacija, pa tako i moje. Drago mi je vidjeti da se tradicija nastavlja i Rivijera ide dalje.

Dvoboje je pratio s terase iznad tribine opatijskoga kluba, gdje je bio i prije 31 godine. Puno se toga dogodilo u međuvremenu, osvojio je Davis Cup, Indian Wells i još devet ATP turnira, bio je treći igrač svijeta, trener Rogera Federera…

– Sjećam se 1992. godine, kada sam kao izbjeglica na tim klupicama čekao da me netko pozove da bismo malo igrali parove. Sada je sve to lijepo gledati unazad. Meni to tada kao klincu nije bila trauma, mislio sam da će sve biti kratko i da će sve biti u redu. Ovaj klub mi je definitivno drag.

Legenda

Isto vrijedi za Nikolu Pilića, koji ni s 83 godine ne miruje.

– Nikola je apsolutna legenda. Razumijemo se. Često on krene pričati, a ja znam što želi reći i kako razmišlja, kako vidi stvari. Uvijek sam ga cijenio, fasciniran sam tom njegovom direktnošću i kako rješava određene situacije. Lijepo je vidjeti da je u dobroj formi. Još uvijek igra, što je fascinantno.

S obzirom na to koliko ima obaveza, nepoznanica je u kakvoj je formi Ivan…

– Morao bih igrati da bih znao u kakvoj sam formi. S obzirom na to da ne igram već više godina… Imam neke ideje, želje i planove pa ću se morati malo dovesti u red. No, dobro sam, zdrav, sve je kako treba.

Nakon otvaranja Akademije Ivan Ljubičić u Velom Lošinju nova priča suradnja je s Francuskim teniskim savezom u projektu »Ambicija 2024«, vezanim za Olimpijske igre u Parizu.

– To je nova priča. Još sam u fazi upoznavanja s čime imam posla jer je to ogromna struktura. Francuzi imaju više od sedam tisuća klubova i milijun licenciranih igrača. Moja ingerencija će biti visoka razina i Olimpijske igre. Još uvijek mi je sve novo i stalno me iznenađuju strukturama, regionalnim predsjednicima, nacionalnim centrima. Moram shvatiti kako to sve funkcionira da bih shvatio kako im pomoći.

Francuzi se rijetko odlučuju za stranca na poziciji direktora u Savezu, čime je Ljubičiću ukazana velika čast.

– Koliko sam čuo, prvi sam kojeg su uzeli. Možda je i bio netko prije mene, ali koliko znaju oni s kojima sam kontaktirao u Savezu, ja sam prvi. I ja sam iznenađen jer imaju ogromnu tenisku kulturu. Mislim da je cijeli teniski svijet iznenadilo što im je uopće palo na pamet uzeti nekog stranca. Meni je to velika čast i fasciniran sam sa svime što rade, ali činjenica je da na najvišoj razini nemaju dovoljno dobrih rezultata i izazov je velik. Imam vremena i za Akademiju. Ona ide dalje po starom. Ništa neće patiti, jedino ću se morati voziti. Prošle godine bio sam dvadesetak tjedana na Lošinju, toliko mora biti i ove godine.

Sin Leonardo kroči očevim teniskim stopama. Trebao je ovoga tjedna igrati na ETA turniru do 16 godina na Velom Lošinju, ali mora pauzirati.

– U fazi je velikog rasta i – oporavka. Ima problema s kičmom. Nažalost, genetski je to naslijedio od mene. Lijepo raste, lijepo se razvija. U školi je briljantan, u tenisu vrlo dobar i ugodno mi je provoditi vrijeme s njim.

Matej Dodig novo je otkriće hrvatskog tenisa, 17-godišnjak koji je u drugom nastupu na profesionalnim turnirima osvojio titulu, a sada je u seriji od sedam pobjeda. Prvu stepenicu, za mnoge mlade najtežu, ponekad i nepremostivu, Dodig je odmah preskočio. Ne jednu, već dvije.

– Dodig može igrati na vrhunskoj razini. Dobro se razvija i mislim da je lijepa budućnost pred njim. Ali gdje će stići, to je nemoguće prognozirati. Ima dana kad igra kao da je u prvih sto na ATP ljestvici, a ima i dana kad ne može dobiti klinca od 15 godina jer ne može ubaciti loptu u teren. Njegova karijera ovisit će o tome koliko će biti onih dobrih dana. Morat će se pripaziti i na ozljede, njegovo tijelo traži puno pažnje. Njega se baš ne može staviti u teretanu…

Mentor

Mentoriram i Dina Prižmića, bio je na Lošinju i trenirao zajedno s Dodigom prije Istarske rivijere. Drago mi je da se odmah vide rezultati, na terenu i u mečevima, jer su me impresionirali svojom igrom. Dino se sjajno razvija. Mene ne bi iznenadilo da bude u prvih sto igrača svijeta ove godine, no puno je tu faktora na koje treba misliti. Imam u Akademiji još nekoliko mlađih stranih igrača i igračica, Lunu Vujović iz Srbije, 2009. godište, godinu dana starijeg Rumunja Mateija Todorana, za koje smatram da su svjetska klasa, ali donose i pritisak. Od takvih talenata, dobrih igrača i radnika, dobrih osoba, napraviti ono što žele.

Francuzi imaju sistem, nacionalne kampove, gdje dolaze najbolji i kvaliteta mora isplivati. U Hrvatskoj se sve svodi na talente koji uspiju zahvaljujući obitelji.

– Mi imamo kulturu sporta. Još uvijek imamo školski sustav koji nam dozvoljava da se svako dijete bavi nekim sportom, što u inozemstvu nije normalno. Naime, već 25 godina živim u Monte Carlu i mogu reći da djeca, koja su u školi od 8 do 17 sati svaki dan, nemaju vremena za bavljenje sportom. Imamo veliki broj djece koja se bave sportom i postoji kultura sporta, neka očekivanja. Zato imamo malo ljudi, a velike sportske uspjehe.

Za Ivana nema predaha, idući tjedan je u San Remu na challengeru, gdje dolazi nekoliko mladih francuskih igrača. Nakon toga je na Masters 1000 turniru u Monte Carlu.

– Komentirat ću turnir za talijanski Sky. Leteće, ali sve oko tenisa. Ali brzo se vraćam. Doći ću na nekoliko dana, otac Marko će na Lošinju proslaviti 70. rođendan…