Azuz Simcich nakratko se vratio u Rijeku poslije uspješnog otvaranja teniske sezone. Kazahstanka Jelena Ribakina, prošlogodišnja pobjednica Wimbledona, na Australian Openu stigla je do finala na riječki pogon.

Njezin glavni trener je rođeni Riječanin Stefano Vukov, dok se o njezinoj fizičkoj spremi od kraja prošle godine brine Simcich, nekadašnji atletičar i nekadašnji direktor Kvarnera.

Iz australskog ljeta trebalo se prebaciti u primorsku zimu s burom…

– Nije prvi put, ali stvarno je razlika velika, nije lako podnijeti promjenu – kaže Azuz Simcich. – Jedan dan su čak zaustavili igru u Melbourneu zbog pravila, u hladu je bilo 38 Celzijevih stupnjeva. Iz toga doći na minus i buru… Nije lako.

Fantastična kombinacija

Njegova suradnja s tenisačima i tenisačima krenula je 2014. godine.

– Prvi posao imao sam u srpnju 2014. s Polonom Herzog. Surađivali smo nekoliko mjeseci, tada je bila 70. na svijetu. Krajem 2014. krenuo sam raditi s Tomašom Berychom.

Pune četiri godine bili smo zajedno. Nakon toga surađivao sam kratko sa Sebastianom Kordom, nakon toga uslijedili su Karolina Pliškova, Garbine Muguruza i sada Jelena Ribakina.

S obzirom na to da tenisači na Grand Slam turnirima igraju na tri dobivena seta, puno je veća važnost dobre spreme kod igrača.

– Razlika je u tome što kada imaš igrača na razini na kojoj sam, srećom, imao, tada ga spremaš za Grand Slam turnire.

Kod muškaraca je ta fizička priprema izričito važna i s njima moraš raditi aerobne sposobnosti, koje su bitne da može izdražati pet setova na visokoj temperaturi.

Znalo je biti mečeva i na 50-60 Celzijevih stupnjeva na suncu i tu moraš fizički biti apsolutno spreman. Jedan set ili dva nisu problem, ali ako meč otiđe u pet setova, tada fizička sprema dolazi do izražaja.

Kod Berdycha se baš to i dogodilo. Imao je nekoliko mečeva u pet setova, recimo protiv Bautiste Aguta, fantastičnog igrača.

Mislim da je ta fizička priprema napravila razliku kako bi Berdych ostao na visokoj teniskoj razini u petom setu.

Oko najboljih tenisačica i tenisača svijeta uvijek je jedna cijela ekipa. U igračkoj loži znaju zajedno biti trener, njegov pomoćnik ili savjetnik, kondicijski trener, fizioterapeut, ponekad čak i sparing partner… Oni niže rangirani štede na tome.

– Djevojke su shvatile da im fizička priprema daje kontinuitet. Njima talent može donijeti naslov ili dva, ovako ih možeš tri, četiri, na ostalima igrati polufinala, četvrtfinala kako bi bile top 5 ili broj jedan.

Jelena je lani uspjela osvojiti Wimbledon, na neki način, pomoću sustava rada sa Stefanom još iz juniorskih dana. Vidjela je, međutim, da mora napraviti promjenu i uložila je s tim novcima u ekipu oko sebe.

Tako sada imamo Vukova, koji je ostao glavni trener, te Lovru Zovka, pomoćnog trenera, koji je dao treninzima jednu dodatnu dimenziju.

Mislim da su Stefano i Lovro fantastična kombinacija jednog tehničkog i taktičkog rada. Uzela je Stefana Dülla, vrhunskog fizioterapeuta, koji je 15 godina na Touru i slovi za jednog od najboljih.

Dijeli ga zajedno s Stanislasom Wawrinkom. Uložila je i u mene.

Dogovor

Posao je došao po preporuci. Tako to ide u teniskom svijetu.

– Relativno je mali krug ljudi koji ostaje u tenisu dugi niz godina. Preporučili su me Jez Green i Daniel Vallverdu, s kojima sam prije radio. Počeli smo kontaktirati Jelena i ja, dogovorili se i od studenog prošle godine krenuli smo raditi.

Na Instagramu je i jedna fotografija s Preluka, gdje Ribakina zamišljeno gleda prema moru…

– Došla je tjedan dana, radili smo u Rijeci tjedan dana samo fizičku pripremu. Zamolio sam je da dođe jer bi u protivnom bio dugo odsutan od kuće.

Naime, tri tjedna radili smo u Dubaiju, vratio sam se kući samo na nekoliko dana za Božić, a zatim sam pet tjedana proveo u Australiji.

Bilo bi to više od dva mjeseca van kuće. Zamolio sam je da dođe na tjedan dana jer bi to meni pomoglo, što se i dogodilo. Imali smo vrhunske uvjete, ususret nam je izašao Hilton Rijeka sa smještajem, s teretanom.

Radili smo pripremu u Atletskoj dvorani Kantrida. Na kraju je odradila i dva teniska treninga u dvorani u Rukavcu po sat vremena.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Elena Rybakina 🐠 (@lenarybakina)

Nije čak tražila ni grijanje u dvorani SC-a Damar u Rukavcu.

– Ona je jako jednostavna cura, s dvije noge na zemlji. Jako je ugodno raditi s njom, nema još odlike neke zvijezde. Lijepo je vidjeti jednu dobro odgojenu osobu.

Wimbledon je nije promijenio, nije ni svjesna što je učinila. Da, pobjednica je Wimbledona, ali u njezinom životu i poimanju života ništa se nije promijenilo.

Finale Australian Opena mladoj, 23-godišnjoj Kazahstanki, rođenoj u Moskvi, donijelo je prvi plasman među 10 najboljih igračica svijeta. WTA bodovi za Wimbledon lani, naime, nisu se upisali. S tim bodovima Ribakina bi danas bila druga.

– Kada kreneš raditi s nekim, uvijek držiš fige jer rezultat govori radiš li dobro. Uvijek se nadaš nekom dobrom rezultatu u nekim početnim fazama suradnje. To se i ostvarilo.

No, vidio sam kako trenira i uz ono malo što znam o tenisu, mogu reći da ima puno veći teniski talent i potencijal od cura za koje sam radio.

Znao sam da će taj potencijal doći do izražaja. Sabalenka je u finalu Australian Opena odigrala fantastično, nije puno toga darovala.

Postojala je šansa na početku drugog seta, 15:40 na njezinom servisu. Da je tu možda napravila »break«, a bila je malo pasivna, meč bi otišao u drugom smjeru.

Sabalenki bi u tom slučaju bilo teško mentalno se vratiti jer kada ode mentalno – ode. Nije se dogodilo. To je sport, bila je to prilika osvojiti još jedan Grand Slam naslov i dodatno potvrditi naš rad.

Potraćen talent

S Ribakinom je oduševljen i Mats Wilander, legendarni švedski tenisač proriče joj blistavu budućnost i deset Grand Slam finala.

– Što se tiče Jelene, volim biti realan. Ono što u sportu ne volim je potraćen talent, a ona ima talent za napraviti velike stvari. Ragovarao sam sa Stefanom, vjerujem da me nisu uzeli da bi bili zadovoljni s ulaskom u top 10.

Ona godinu može završiti u prvih pet igračica svijeta, a iduće godine možemo napasti broj jedan budemo li radili na način na koji sad radimo.

I to treba jasno i glasno reći. Ne treba se skrivati od visokih ciljeva. Hoćemo li to ostvariti, ne znam, ali vjerujem da će do toga doći nastavimo li ovako raditi.

Stvarno je posvećena sto posto, i fizičkom i teniskom procesu. Nadam se da s tom »fizikom« mogu malo poboljšati njezin tenis.

Radili smo na specifičnim stvarima, koje su joj nedostajale. To se stvarno vidi jer dobivam informaciju od kolega i drugih trenera da se bolje kreće, da bolje fizički izgleda.

Amerikanka Lindsay Davenport je napravila mali milijun sprinteva kako bi bila brža. To joj je donijelo tri Grand Slam naslova, olimpijsko zlato, poziciju broj jedan…

– Svaki igrač je individualan i drukčiji. Moja cijela filozofija je da ako najsporijeg igrača učiniš malo bržim, ili da se kvalitetno kreće i zna odabrati obrasce kretanja na terenu, što treba znati, on će biti bolji igrač.

Dokaz je Karolina Pliškova, koja nikad neće biti brza kao Caroline Garcia illi Coco Gauff, koje se fantastično kreću.

No, Pliškova je teniski ekstremno talentirana i ako uspiješ da postane malo stabilnija i brža na terenu, onda dobiješ konstantu uz četiri osvojena turnira, finale Grand Slam turnira i drugo mjesto na kraju sezone.

To je poanta i cilj također s Jelenom, koja je jako reaktivna. Ima tu sposobnost pa sada trebamo napraviti da kada se otvori teren, kada treba napraviti tri četiri koraka, iz defenzive krene u ofenzivu i postane opasna. Neke naznake su već postojale u Australiji.

London, Pariz

Melbourne, Pariz, London, New York. Četiri Grand Slam turnira i četiri prekrasne destinacije. Tu su još Indian Wells, Miami…

– Australija je jako lijepa. U Melbourneu se svi jako ugodno osjećamo. Teško je doći do Melbournea i natrag, od vrata hotela do doma treba od 30 do 36 sati.

Crown Melbourne? Svi otiđemo u kasino, odigramo koju ruku »blackjacka« i ruleta, popijemo pivicu za opuštanje na kraju dana.

To je dio tenisa, moraš imati »off switch«, maknuti se od svega, jer u danu meča se skupi sve, pritisak, pripreme za meč i oporavak.

Na stranici Svjetske atletske federacije piše da je Azuz Simcich prije 20 godina stotku trčao za 10.76 sekundi, udalj skočio 7.41, a u troskoku imao najbolji rezultat 15.22 metra.

– Skok udalj i troskok bile su moje osnovne discipline. Zbog ozljede u stopalu prebacio sam se na sprint, trčao na 60 i 100 metara, štafetu 4×100 metara.

Trebalo se iz atletike prebaciti u tenis, u kojem ima puno trke, ali je kretanje drukčije.

– Trebalo mi je godinu, godinu i pol dana da upoznam cijeli sustav tenisa, od turnira do strukture priprema, lateralnih kretnji, koje su 70 posto tenisa.

Trebalo je vremena jer došao sam iz sporta koji ima samo linerne kretnje. Trebalo je vremena kako bih uvidio koje se stvari moraju razvijati. Upoznaš sport i guraš dalje, usavršavaš svoj neki sustav.

No, atletika mi je stvarno puno dala, temelj, razvoj sposobnosti, kvalifikaciju sposobnosti, što kojem igraču nedostaje… Atletika je fantastičan sport iz kojeg možeš krenuti u bilo koji drugi.

U teniskom svijetu cijenjen je još jedan riječki stručnjak za fizičku spremu. Dalibor Širola već je godinama uz Riccarda Piattija. Krenuo je 2009. s teniske vode s Ivanom Ljubičićem. Radio je s Marijom Šarapovom, Bornom Ćorićem, Jannikom Sinnerom, Andreasom Seppijem, Milošom Raonićem…

– Dalibor mi je jako puno pomogao u tim počecima. I dan-danas smo u kontaktu. Rekao sam i Ivanu Ljubičiću da kao odgovor na pitanje tko mi je uzor to ne bi bio neki svjetski poznati autor, već Dalibor Širola.

Vrhunski je profesionalac, vrhunski stručnjak i na kraju dana, vrhunski prijatelj. Poštujemo se. Za njega imam samo riječi hvale, što je uspio napraviti iz jedne male Rijeke kao prvi, a kasnije povući i ljude sa sobom.

Dva čovjeka iz jedne Rijeke rade kondiciju s vrhunskim tenisačima i tenisačicama. To je stvarno jedna lijepa priča. Tu je još Dejan Vojnović, sprinter i nekadašnji olimpijac.

Suradnja Širole i Simcicha je obostrana. Velika nada hrvatskog tenisa Petra Marčinko lani je radila sa Simcichem.

– Dva tjedna smo radili u Rijeci, još tjedan dana u Zagrebu, na Daliborovu preporuku. Naime, ona je odlučila prihvatiti Piattijev sustav u Bordigheri, sa Širolom kao kondicijskim trenerom. Tamo razvija svoju karijeru, što mislim da je savršen pogodak. Ima cijeli tim oko sebe.

Rijeka trenera

I dok oni rade s vrhunskim igračima i igračicama, riječki sport tone, pogotovo u ekipnim sportovima.

– Ljudi nisu shvatili da sport i sportske rezultate rade ljudi, rade treneri, stručnjaci. Prema svim informacijama koje imam, struka je u Rijeci, ali i u cijeloj Hrvatskoj – podcijenjena.

Svi misle da će za 700-800 eura ljudi stvarati olimpijske pobjednike. Ta vremena su prošla. Živimo u surovom kapitalizmu, i treneri moraju platiti račune koji im dolaze na kućnu adresu.

Trener s dvije, tri kondicije dnevno s klincima može zaraditi te novce i ljudi su krenuli lakšim putem. Klubovi su se strukturirali na način da rade škole sportove, što je fantastično za široku bazu, ali nedostaje šlag na torti.

Iz tih škola moraju postojati neki seniorski rezultati. Uvjete imamo. Dobili smo prokletstvo dvorana, sportskih objekata. Ljudi mogu trenirati na toplom, ali okrenuli su se školama sportova.

Računica je jasna, broj članova puta članarina daje određeni iznos. Klubovi mogu opstati, ali platiti stručnjaka, koji će pratiti tu djecu u juniorskoj ili seniorskoj dobi i raditi rezultat…

Na platnoj listi Riječkog sportskog saveza je 35 trenera, još sedam, osam na listi PGŽ-a. Visina plaće – 750 eura.

– To još uvijek nije dovoljno. Uostalom, za iznjedriti stručnjaka potrebne su godine rada, iskustva i edukacije. Prije 13-14 godina u Kvarner sam doveo Ukrajinca Valerija Čeredinčenka za 1.200 eura.

On je tu ostao, imao je plaćen stan i hranu. Ne znam je li neki trener za rad s vrhunskim sportašima danas plaćen toliko, a otišli smo dalje, a 1.200 sada je 2.000 eura.

Ispod toga više nitko neće raditi. Otići će van i zaraditi te novce. Dvorane postoje, ali treneri rade honorarno svoj posao. Honorarni posao je honorarni rezultat.

A da se može napraviti posao u hrvatskoj atletici – može. Pogledajmo Zagreb, Varaždin… Jana Koščak, kći Patrika Koščaka, skače bolje rezultate od Blanke Vlašić u toj dobi.

Skače 190 vis, 6.35 dalj, trči prepone 8.20, to su svjetski rezultati već u mlađejuniorskoj dobi. Može se, ali to su projekti poput Kostelića, Cro Copa, ali sve je to van sustava.

Simcich već danas kreće dalje. Putuje u Aziju, a zatim na drugi kraj svijeta, u Kaliforniju.

– Krećem za Dubai, gdje ćemo odraditi kratke pripreme uoči turnira. Nakon toga dolazim kratko doma, a zatim slijede pripreme za Indian Wells i Miami.

Imamo dobra dva tjedna za pripremu u Kaliforniji. Nakon toga slijede pripreme za zemljani dio sezone.

Na velikim turnirima trag bi trebali ostaviti i hrvatski tenisači i tenisačice.

– Drago mi je zbog Donne Vekić, ostvarila je odličan rezultat u Melbourneu, došavši do četvrtfinala. Petra Martić je uvijek opasna, pogotovo na zemlji.

Čak je pobijedila Ribakinu u Roland Garrosu. Petra M arčinko se sa 17 godina još stvara kao igračica. Hrvatski ženski tenis ima lijepu perspektivu. Dečki su nam bili u gradu, pogledao sam prvi dan dvoboja.

Mečevi su bili fantastični. Ćorić je bio odličan, a njegov dvoboj s Thiemom može se očekivati u četvrtfinalu Grand Slam turnira. Žao mi je samo što tribine nisu bile pune, što vrijedi i za Billie Jean King Cup susret protiv Njemačke.

Gestikulacija izvučena iz konteksta

Dosta je bilo napisa oko odnosa trenera Stefana Vukova i Jelene Ribakine zbog njegove gestikulacije kada je prstom lupao po svojoj sljepoočnici.

– Sve je izvučeno iz konteksta. Sjedio sam u loži i točno znam što je govorio. Poručio je Jeleni da mora misliti što ti suparnica radi.

Poruke su bile pozitivne i uvijek idu od Vukova prema njoj. Ne znam zašto je to izvučeno iz konteksta. Da je 50. ili 60. na svijetu, nitko to ne bi gledao.

Stefano i Jelena imaju odnos brata i sestre. Mislim da je on pravi trener, trener na mjestu. Kaže stvari i kada nešto ne valja, što u tenisu nije čest slučaj.

Igrač te plaća i treneri ih maze. Kada se u nekoj emociji napravi neka gestikulacija, onda se to izvuče iz konteksta. Za to nije bilo potrebe.

Mi smo tamo igrali i željeli smo osvojiti turnir. Znam biti emotivan, povikati, ali to je sve dio posla. Kada radiš sa srcem, takve su reakcije normalne – kaže Simcich.

Vukov je rođen u Rijeci 1987. godine.

– Otišao je s obitelji još dok je bio u osnovnoj školi. Kasnije je išao po teniskim akademijama. Prve poslove imao je u SAD-u, s prijateljem je osnovao akademiju.

Tamo je počeo razvijati posao i radio s puno dobrih juniora, koji su sada na Touru. Jelena je njegov prvi veliki projekt, uzeo ju je kada je bila tristota, a doveo ju je do Grand Slam naslova.

S njim je ugodno raditi, imam maksimalnu slobodu u radu. Za sada sve funkcionira odlično.

Životna borba

U životu nije sve uvijek divno i krasno. Iza Simcicha je jedno teško razdoblje puno neizvjesnosti.

– Godine 2012. dijagnoza je bila gadna, non-Hodgkinov limfom. Borio sam se s time dvije godine, a nakon toga sam krenuo u tenis.

Za sada je sve pod kontrolom, a kontrole su svakih šest mjeseci kod dr. Hosta i sestre Silve, koji me prate 10-12 godina i stvarno su mi velika potpora.

Moram pohvaliti riječki KBC i cijelu hematologiju, jako su mi puno pomogli. Pomažu mi i danas, mogu na kontrolu s kratkom najavom.

Veliki su profesionalci, veliki stručnjaci. Zato im se ovom prilikom zahvaljujem – kaže Simcich.

Vrijeme za obitelj

Putovanja i turniri znače i manje vremena za obitelj.

– Privatni život pati i koji put stvarno nije lako. Trebaš imati doma jako dobru podršku. Srećom, imam tjedne kada mogu balansirati između privatnog i poslovnog života.

Možda u nekoj budućnosti i supruga i 12-godišnji sin Ivan, također sportaš, dođu sa mnom na neke bliže destinacije. To bi olakšalo meni svu tu priču, a oni bi vidjeli svijeta.

Najveći problem koji se meni događa je što nisam s njima koliko bih želio biti. Posao kao posao je fantastičan. Volim ga i uživam raditi, radim s osobom koja pruža maksimalno poštovanje prema svima iz ekipe. Jako je ugodno i lijepo raditi.