RIJEKA Ludwigshafen (2019.), Otočac (2021.), München (2022.), Apatin (2023.) i Zalaegerszeg protekle subote pet je uzastopnih stanica Svjetskoga kupa na kojima su se kuglačice Mlake okitile zlatom. Ukupno je to sedmi međunarodni trofej Mlake, Riječanke imaju i dvije titule pobjednica Lige prvakinja, a svih sedam imaju potpis Milane Pavlic. Pavlic je u Zalaegerszegu imala najbolji rezultat finala (593) u sastavu Tigrica nakon što je izgubila prvi set uz srušenih skromnih 125 čunjeva. Ostatak meča bio je rapsodija vrijedna preokreta kada je sve izgledalo izgubljeno u dvoboju protiv Čehinja iz Slovan Rosica.

Uragan

– Nije bilo jednostavno, nimalo, ali nismo prvi put napravile preokret. Već se dogodilo da smo tako nešto napravile protiv istog suparnika, čak je zaostatak bio veći, preko 100 čunjeva, protiv Slovan Rosica 2021. godine u finalu u Otočcu. Tada smo u prva tri para izgubili sva tri dvoboja. I tada sam igrala zadnja. No, kako naš trener Tonči Mikac kaže, to je u našem DNK-u, stekle smo već iskustvo. S te strane bilo je lakše jer sam to već prošla. Znala sam da ne smijem odustati i da mi to možemo jer smo – čudo jedno. Sve dajemo maksimum u tom trenutku i na kraju to ispadne dobro – kaže Milana Pavlic.

Nije počelo dobro ni na otvaranju drugog bloka od tri igračice jer su Milana i Slovenka Brigitte Strelec izgubile prvi set, a 19-godišnja Paula Polanšćak remizirala. Tada je krenuo uragan Tigrica… Dvije pobjede i još dva boda za bolji ukupni zbroj, za pet čunjeva, značio je pobjedu 5:3.

– Rekla sam samoj sebi: »Sada je bilo dosta, ajmo sada početi kuglati«. Čula sam navijanje naših cura, uspjela sam pogledati i ostale staze i vidjela sam da Paula super igra, da je krenula i Brigitte. Sve je išlo kako treba… Paula je srušila devetku u 27. hicu i to nam je puno olakšalo. Ja sam pokušala odigrati pametno, gledala sam da mi ostane što ljepša pozicija. Gledala sam i da mojoj suparnici ne padne devetka. Malo je nedostajalo… Osmica se jako tresla, ali nije pala. Posljednja dva hica bacila sam radi reda, već sam bila puna pozitivnih emocija, krenule su suze… Bilo ih je i prije dodjele medalja i pehara.

Mijenjale su se neke igračice, Tonči Mikac je uvijek tražio dobitnu kombinaciju, ali tri reprezentativke su konstanta.

– Valentina Gal, Venesa Bogdanović i ja sudjelovale smo u svih sedam međunarodnih trofeja Mlake, s time da je Venesa u Ludwigshafenu bila s nama, ali nije ulazila u igru. I uvijek je tako da Valentina počinje, a ja završavam.

Milana Pavlic je ljevoruka, ali za razliku od tenisa, u kuglanju to nije prednost.

– Samo smo posebni jer nas nema toliko.

A što je posebno u sastavu Mlake kada osvoji elitnu europsku krunu rekordnih pet puta u nizu? To je deset pobjeda u susretima s direktnim suparnicama u nizu, pet prolaza kroz filter kvalifikacija na kuglanama na kojima se ne igra baš svaki dan.

– Poseban je pristup, od trenera do svih cura. Kako smo vođeni, kako se borimo unutar ekipe, kako se ponašamo unutar ekipe i izvan kuglanja, na stazi i izvan nje, sve to dovodi do ovakvih uspjeha.

Ne samo to, Tigrice su skupljene sa svih strana, a opet sve dišu kao jedna. Valentina radi u Križevcima, a živi u Koprivnici. Venesa Bogdanović se školuje u Gospiću, Milana Pavlic je u Osijeku…

– Paula Polanšćak je u Zagrebu, Iren Nemes je u Mađarskoj, Brigitte Strelec je u Sloveniji, ali povremeno je u Šibeniku. Sara Pejak je došla u Rijeku na studij… Odasvud smo, ali kada se okupimo, nadoknadimo to što nismo bile zajedno preko tjedna. Uvijek se rado družimo i poslije kuglanja, a ovih pet zajedničkih dana nas je još više zbližilo, posebno s novim igračicama Paolom i Brigitte. One kao da su tu već nekoliko godina, jako su se lako prilagodile. To je i do trenera, koji uvijek dobro procijeni koga treba dovesti u klub.

Mlaka 2.0

»Ovo je Mlaka 2.0«, rekao je svojedobno Tonči Mikac, koji je u trenerskom dijelu nastavio tamo gdje je stala njegova desna ruka Lores Agotić.

– I jedan i drugi su važni, ali Tonči uvijek preuzme svu muku na sebe. Nikada ne bih mogla voditi ženski klub, previše je to cura, nije tako lako s nama. Svaka njemu čast što se bori s nama, a nas ima od 16 do 50 godina. Treba se svakoj prilagoditi i posvetiti na poseban način, za svaku imati savjet. Nikad nije ni priprema za utakmicu ista, uvijek nas nauči nešto novo. Istina, on je davno bio u klubu, još dok se nisam ni rodila. Ja sam došla 2013. godine u Mlaku, a on se vratio 2014. godine, a 2015. se potpuno uključio. Uvijek je super slagao ekipu, znao je što u tom trenutku treba. Ogromna je njegova zasluga za sve ove uspjehe, ali i naša jer smo se svemu tome prilagodile, vrijedno radimo i treniramo.

Slavlje? Kratko je trajalo. Kao i uvijek kada je u pitanju Mlaka.

– Zajednički ručak i – čašica »jegera«. Nažalost, krenule smo svojim kućama s obzirom na to da smo s raznih strana, a čeka nas radni tjedan. Možda proslavimo u subotu u Zagrebu poslije utakmice s Kustošijom. Samo, trener Mikac se već na proglašenju okrenuo prema nama i rekao: »Ovo smo osvojili, svaka čast, a sada moramo početi razmišljati o Kustošiji.« Nema kod njega odmora.

Jedan od četiri trofeja sezone je u riznici. Slijede novi izazovi.

– Naši idući koraci su Liga prvaka, naša liga i Kup Hrvatske. Uvijek idemo po sve. Prošle sezone smo nesretno izgubile u Kupu, nismo mislima došle na utakmicu i dopustile smo da nam uzmu trofej. Ove sezone se to, mislim, ne može dogoditi. Više se ništa ne prepušta slučaju.