RIJEKA Luciano Sušanj, dvije riječi dovoljne da se može napisati knjiga. Vijest o odlasku kojim se nakon izgubljene bitke s bolešću ugasila najsjajnija zvijezda u povijesti riječke atletike i jedna od najsjajnijih otkad je riječkog sporta, pokreće bujicu ugodnih sjećanja koji kao valovi samo prelaze jedni preko drugih. Gušt je listati ovu nenapisanu »knjigu sjećanja » koju je gazela s Kantride ispisivala svojim elegantnim, atraktivnim trkom okončavanim često ulascima u cilj visoko uzdignutih ruku i na onim najvećim natjecanjima.

Teško je na tom atletskom »švedskom stolu« izabrati posebne poslastice, o ukusima se ne raspravlja, ali će svaki sportski gurman kao najveću deliciju istaknuti Sušnjev trijumf u utrci na 800 metara na Europskom prvenstvu u Rimu 1974. godine. Sa Sušnjem uz televizijske prijamnike kao da je trčala cijela Rijeka, a kako je već po izlasku iz zavoja bilo jasno da juri prema zlatu, mnogi su poskakivali i slavili velik uspjeh i prije nego što je prošao ciljem. U školi su mnogi teško pamtili matematičke ili kemijske formule, ali i danas neki od onih klinaca lako ponove Sušnjevih rimskih 1:44.07 minuta. Naravno, bio je to doseg najveće svjetske vrijednosti, koji na SP-u 2022. godine nije ostvario ni viceprvak.

Doček u Rijeci

Luciano, za tolike prijatelje i prijateljice samo »Luči«, u to je doba toliko dominirao da je bio svjetski gazda ove discipline. Iz utrke u utrku, iz mitinga u miting, deklasirao je konkurenciju, tako je bilo i u Rimu gdje je svjetski rekorder Marcello Fiasconaro nemoćno kaskao za njim zauzevši tek šesto mjesto. Da je Talijan rođen u Južnoj Africi bio adekvatan konkurent i prisilio Riječanina na »gas do daske«, Luciano bi vrlo vjerojatno srušio onaj njegov svjetski rekord (1:43.07). »Kraljica sportova« je u sjeni loptačkih sportova, Sušnjev rimski podvig izvukao ju je pod svjetla reflektora, toliko da su tisuće i tisuće Riječanki i Riječana došli na velikom dočeku pozdraviti svog sportskog heroja, koji je tada osvanuo i na naslovnici našeg lista.

Prije Rima Sušanj je bio hit, a u Vječnom gradu postao je mit, jedan od najvećih u povijesti hrvatskog sporta. U svaku cipelu uleti kamenčić, u njegovu su slučaju to Olimpijske igre 1976. godine u Montrealu. Umjesto da se sprema za Igre morao je na odsluženje vojnog roka u mornarici u Puli, naravno da na Igrama to nije bio onaj »top Luciano«. I takav je bio u finalu, na kraju je osvojio šesto mjesto, dok je novi prvak, Kubanac Alberto Juantorena, zadivio svijet.

Uspomene

Na te »ćikule i ćakule« obavezno se dodaje ime Željka »Zoze« Leskovca, Sušnjeva trenera koji je brusio taj dragulj na Kantridi toliko dobro da može sjati i na najvećim svjetskim sportskim izložbama. Bilo je to zlatno »Kvarnerovo« doba u dane kada je dobri barba Mario, Lucianov otac, bio domar kluba, jednog od najboljih u Jugoslaviji i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.

Od uspomena se ne živi, ali znaju biti jako ugodne, kao u slučaju Luciana Sušnja, sjajnog trkača na 400 metara i u štafeti 4×400 metara, još većeg prvaka na 800 metara. U kvartetu je međunarodnih asova riječkog sporta tih »sedamdesetih« godina uz nogometaša Joška Skoblara, košarkaša Nikolu Plećaša i vaterpolista Dejana Dabovića. Nakon trkačkih podviga poslovično skroman, tih i samozatajan Luciano Sušanj bio je od 2000. do 2014. godine čelnik Hrvatskog atletskog saveza i Kvarnera, zapaženi dopredsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, a 2002. godine proglašen je najboljim hrvatskim atletičarem u povijesti. U dvama navratima bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (1990. do1992., 2001.), a obnašao je i dužnost riječkog dogradonačelnika od 1997. do 2005. godine. Sad je utrčao u dugačku »Aleju lijepih sjećanja«.