
Mirjana Medić/V. KARUZA
Danas u šahu ima malo više djevojaka, ali problem je što treba raditi. Kada djevojčice uđu u pubertet, uvijek dođe do pada. Šahu se, kao i svakome sportu, moraš posvetiti - rekla je Mirjana Medić
povezane vijesti
RIJEKA Mirjana Medić i 25. je godinu stigla na Cvijet Mediterana, međunarodni ženski šahovski turnir, koji isto toliko godina organizira Ivan Mandekić s ciljem afirmacije žena u šahu i sportu općenito. A u tih 25 godina nije se puno toga promijenilo. Mirjana Medić i dalje je jedina žena u Hrvatskoj koja nosi najvišu šahovsku titulu, onu velemajstorice, a u dosad zaključena 24 izdanja Cvijeta Mediterana, jedina je Hrvatica koja je osvojila titulu pobjednice. Bilo je to 2009. i 2012. godine.
– Tužno je što dosad nijedna Hrvatica nije uspjela doći do titule velemajstorice. Prije je bilo puno teže doći do toga. Potrebne su tri norme na turnirima da biste postali velemajstor. Kada sam ja bila mlada, dvije norme »trajale« bi dvije godine, odnosno nakon toga perioda one bi propale. U tri godine morali smo osvojiti sve tri norme. Bilo je strogo, nisi imao prilike i tako je meni to dva puta propalo. A sada, kada osvojiš norme, one vrijede doživotno te po svijetu ima velemajstora koliko hoćeš – započela je Mirjana Medić, 60-godišnjakinja koja je 1997. godine došla do titule velemajstorice, a danas je i međunarodna šahovska sutkinja te izbornica hrvatske ženske reprezentacije. Dolazi iz Krapine, ali već tridesetak godina živi u Zagrebu.
Što se ženskog šaha tiče, situacija je jednaka kao i u ostalim sportovima. Uz onaj čuveni razlog »popularnosti«, žene su na šahovskim turnirima manje plaćene od muškaraca.
Muški turniri
– Norme za titulu velemajstora su takve da na jakim turnirima moraš igrati s najmanje tri velemajstora pa s međunarodnim majstorima i moraš imati dobar rezultat. Ja sam jednu normu osvojila na ženskoj Olimpijadi, a druge dvije norme na muškim turnirima. Žene su jednostavno prisiljene igrati na muškim turnirima. Razlike? Najveća je razlika u nagradnim fondovima. Nagrada na muškim turnirima bude tri tisuće eura, a na ženskim tristo eura… Općenito je u cijelom svijetu katastrofa što se tiče nagrada. Legendarna Judit Polgár igrala je samo u muškoj konkurenciji. Znači da se može, ali moraš se tome posvetiti. Je li se šah nekada smatrao muškim sportom? Ne bih rekla, ali oni nas definitivno podcjenjuju. To je jasno. U šahu ima puno više muškaraca nego žena, ali žene se, kao i u drugim sportovima, bore za ravnopravnost.
A upravo je cilj Ivana Mandekića bio da se kroz Cvijet Mediterana afirmiraju te promoviraju žene u šahu.
– Ovaj je turnir jedini takav u regiji i to što ja dolazim ovdje već 25 godina pokazuje što mislim o njemu. U Srbiji je također turnir za Dan žena, ali ne znam ima li ovakvu tradiciju. Sigurno da treba raditi na promociji žena u šahu, danas se i radi na tome, ali nije lako. Na svjetskom natjecanju nagradni fond za žene povećan je 40 posto. I to je nešto… Premda, muški nagradni fond je 625 tisuća dolara, a ženski je 240 tisuća dolara s tim povećanjem od 40 posto. To vam dovoljno govori. Žene, nažalost, ne mogu toliko zaraditi u šahu, ali tako je i u ostalim sportovima. Ipak, šah se sigurno popularizirao kod djevojaka i žena u odnosu na vrijeme kada sam ja počela igrati, 1970-ih godina. Danas u šahu ima malo više djevojaka, ali problem je što treba raditi. Kada djevojčice uđu u pubertet, uvijek dođe do pada. Šahu se, kao i svakome sportu, moraš posvetiti. Moraš trenirati. Kada gledaš što se događa u svijetu, to su ekipe koji rade. Na kadetskim prvenstvima Hrvatske, od tristo kadeta, 50 do 60 je djevojaka. Ne može se nikako postići ta masovnost kao kod muškog dijela.
Knjige
Rad i trening su obavezni u šahu, iako mnogi, koji se nisu bavili ovim sportom, ne vide važnost fizičke spreme.
– Ljudi krivo misle, ali kada odigraš turnir, ti si slomljen, izgubiš dva do tri kilograma. Umni rad je naporan. Moraš biti i fizički spreman te svi šahisti treniraju da bi imali energiju. Kod šaha je zanimljivo što je ekspanziju doživio za vrijeme koronavirusa. Otvorilo se nekoliko internetskih portala i svi smo tamo igrali. Ne samo mi šahisti, nego su se javili i novi ljudi. Milijuni ljudi sada igraju šah.
Šahovska priča Mirjane Medić počela je kada je ušla u tinejdžerske godine, a velika je razlika bila u učenju šaha tada i danas. Velemajstorica je dio stare šahovske škole te smatra da bi mladi šahisti i danas trebali fokus staviti na učenje iz knjiga.
– Šah sam počela igrati kada sam vidjela tatu da igra s prijateljima, ali tada su bile i knjige, bilježnice… Kada smo išli na turnir, imali bismo torbu punu knjiga. Bilo je drugačije nego danas. I danas bi trebali učiti iz knjiga, postoje teorijske pozicije, neke stvari koje ne možeš izmisliti nego ih moraš naučiti. Kada dođeš u završnicu i imaš dodatak od 30 sekundi, ako ne znaš, ne možeš pobijediti. Nisu svi mladi isti, ali postoje neki koji ne žele raditi iz knjiga, učiti od svojih trenera, nego preko interneta. Njima je draže platiti 30 eura i slušati američkog velemajstora koji govori što treba igrati, nego slušati našeg trenera. U moje vrijeme također nije bilo toliko turnira, nije bilo svjetskih i europskih prvenstava za mlađe kategorije. Danas su stoga puno bolji uvjeti što se natjecanja tiče. Moj prvi turnir bio je 1977. godine, kada sam imala 13 godina. Kako je prošlo? Bila sam prva, ha, ha. Odmah sam osvojila turnir. Tata me potaknuo, ali ja sam sama uzela njegove knjige i počela igrati šah. Ozbiljnije sam ga shvatila kada sam 1979. godine postala prvakinja bivše Jugoslavije. Puno »kopanja«, puno rada bilo je potrebno da dođem do titule velemajstorice. Proučila sam puno knjiga jer nekada nije bilo računala. Kada su se devedesetih godina pojavila računala, odmah sam skočila na rejting listi.
U ovih gotovo pa 50 godina otkako se bavi šahom, Mirjana Medić imala je puno lijepih sportskih trenutaka. Ali onaj najljepši je vezan baš za Cvijet Mediterana.
Pobjede i porazi
– Teško je izdvojiti, ali baš na ovome turniru ostvarila sam jednu veliku pobjedu. Bilo je to 2009. godine kada sam u zadnjem kolu, u borbi za prvo mjesto, pobijedila bugarsku velemajstoricu Adrianu Nikolovu, nakon čega je ona plakala od tuge, ljutnje… Ne znam zašto, ali eto, dogodilo se. Bila je situacija i u Dresdenu u zadnjem kolu protiv reprezentacije Irana. U trenutku kada je dolazila moja protivnica, iza nje su bili kamermani, svi su je snimali. Ona je bila poznata kao mlada nada. Partija je krenula, a ja sam je »prebila«. Pa su se okolo počeli smijati i govoriti: »Gdje ste sada, sada snimajte«. Tužnih trenutaka nisam imala, možda ću u sobi zaplakati, ali inače nisam takva. Moraš dobro podnositi poraz i šah je stoga i dobar. Uči te i pobjedama i porazima. Uvijek se pozdravimo prije i nakon partije, odnosno rukujemo se. Bugarka mi nije ni čestitala niti smo se rukovale nakon te partije Cvijeta Mediterana 2009. godine, ali to su rijetki slučajevi u šahu.
Danas će biti zaključeno i 25. izdanje međunarodnog turnira u Rijeci. Samo ga je dva puta dosad osvojila Hrvatica. Oba puta bila je to Mirjana Medić.
– Nije lako biti prvi na ovom turniru. Uvijek dođe nekoliko jakih inozemnih imena. Zašto dolazim sve ove godine? Ovo je jedini takav turnir u regiji i želim pomoći i organizatorima jer ja kao velemajstorica nosim kvotu. To je jedan od razloga. Turnir se zove velemajstorski kada su tri velemajstora na njemu. A drugi razlog je taj što volim ovdje doći igrati. Ipak je poseban turnir jer služi promociji žena u šahu. Lijepo je to i za Rijeku.
A zbog čega bi jedina hrvatska velemajstorica i danas izbornica ženske reprezentacije preporučila šah kao sport mladim djevojkama, ženama, ali i muškoj populaciji?
– Šah ima jednu posebnost, kada ga naučiš igrati, nikada ga ne zaboraviš. Možeš napraviti pauzu, bilo je žena koje su, primjerice, uzele pauzu zbog rođenja djeteta, ali onda se opet vratiš šahu. Nikad ti nije dosadno, zabavljaš se, a smatram da je šah i svojevrsna teretana za mozak. Meni je zanimljivije igrati šah, nego gledati neke serije na televiziji. Šah također možeš igrati cijeli život, dok većinu sportova ne možeš. Ja sad odigram nekoliko turnira godišnje, koliko mogu jer je to naporno. Odlučila sam da više neću igrati za reprezentaciju jer imam 60 godina. Ne forsiram se, ipak se bavim i suđenjem te sam sada izbornica ženske reprezentacije. Onaj tko se bavi šahom, uvijek ostaje povezan s njime… – zaključila je Mirjana Medić.