RIJEKA  U Jadranovu kao gljive poslije kiše počeli su rasti – svjetski boćarski prvaci. Filip Klarić i Lovro Šipek, članovi Svetog Jakova, svjetski su boćarski prvaci u paru u U-23 konkurenciji, dok je mlađi Lovrin brat Adrian, zajedno s Ivanom Načinovićem, članom Rijeke, svjetski prvak u štafetnom izbijanju u konkurenciji U-18. U Jadranovo je stiglo pet odličja, a u obitelj Šipek – dva zlata i bronca. Naime, Adrian Šipek penjao se na postolje i poslije osvojene bronce u brzinskom izbijanju U-18 konkurencije, dok je Filip Klarić osvojio brončano odličje u brzinskom izbijanju u mlađeseniorskoj konkurenciji.

Svjetske medalje iskovane su u Rio Grandeu u Portoriku, u teškim uvjetima, po velikoj vrućini, na terenima koji su samo dijelom biti natkriveni. Jadranovo sada ima šest svjetskih prvaka u mlađim kategorijama, krenulo je s Leom Brnićem, nastavilo se s Karlom Šabanom i Žarkom Jerčinovićem, a sada braća Šipek i Filip Klarić mogu objesiti na božićna drvca posebne ukrase.

– Moj je dar došao nekoliko tjedana ranije prije božićno-novogodišnjih blagdana. Više nemam nikakvih želja, najveća želja mi se ostvarila – kaže Lovro Šipek.

Direktor reprezentacije Vjekoslav Matetić i izbornik Tomislav Kolobarić pogodili su kada su u disciplini par klasično postavili Lovru i Filipa. Priprema je trajala dugo, još kroz klupske nastupe u Sv. Jakovu, da bi u finalu Svjetskog prvenstva ovaj dvojac uvjerljivo nadmašio Francuze Chemarina i Dumarchera sa 7:2.

– Kroz cijelu godinu smo igrali zajedno, u klubu i s reprezentacijom na svim mogućim natjecanjima. Vjeko je vidio da to funkcionira i stalno nas je forsirao. Preponosan sam na to zlato. Polufinale i finale odigrali smo vrhunski, gotovo bez greške. Nikad nismo odigrali tako dobro kao u finalu. Na početku prvenstva smo se malo mučili, imali smo problema s Australijom, u četvrtfinalu s Crnom Gorom bilo je neizvjesno do zadnje boće. U polufinalu nas je Monako iznenadio vrhunskom igrom i uspjeli smo se provući.

Portoriko će im ostati u lijepom sjećaju. Europske boćarske destinacije već su im poznate, ovo je bio nešto novo.

– Meni je bilo lijepo, jedino smo imali malo problema s kišom jer tereni nisu natkriveni. Bilo je vruće, pogotovo meni i Filipu, mi smo konstantno bili na terenu jer smo igrali tri discipline. Bilo je borbe, ali uspjeli smo sve izvući kako treba. Imalo smo pripreme, no svatko je uoči prvenstva dodatno radio na sebi. Trčali smo, vježbali, spremali se… Sam sam sebi stvarao plan treninga, što sprinteve, što duže dionice. Brzinska izbijanja su zahtjevna, moraš biti koncentriran na pogodak, a moraš držati trkački ritam. Trenirao sam kad god bih mogao. Dvaput tjedno trenirao sam s klubom, dvaput bih trenirao sam ako bi mi uvjeti dozvolili jer u Jadranovu nemamo dvoranu. Ako nije bilo kiše i bure, ja sam bio na jogu, trenirao dva ili tri sata, bacao, trčao…

Ostale su dvije mogućnosti. Gornji Kraj i Podvežica.

– Nije zahtjevno doći iz Jadranova, ali na Podvežici trenira jako puno klubova. Osuđeni smo na dva termina tjedno, za ostalo se moramo sami snalaziti. Trenutno u klubu imamo pet svjetskih prvaka i nadam se da postoji šansa za izgradnju boćarske dvorane. Nadam se da će se naš rad i trud prepoznati, te da će se dvorana izgraditi. Bili bismo presretni da dobijemo dvoranu sa četiri joga.

Obljetnica

Iduće godine Sv. Jakov slavi 30. rođendan. Ivan Šipek, djed Lovre i Adriana, osnivač je kluba…

– Djed je preponosan. Četiri dana nas je gledao neprestano u klubu, tražio rezultate, zvao nas. On je čak bio najsretniji. Dobio sam i puno poruka, kolegice s fakulteta došle su i na doček kada smo sletjeli u zagrebačku zračku luku. Ovaj uspjeh mi je i veliki poticaj. Meni je možda bilo i najteže u Portoriku. Igram najduže i najduže čekam, četvrti put sam nastupio na svjetskim prvenstvima i uvijek sam ostao korak kratak. Zato sam najviše i želio to zlato. Taj korak naprijed značio je veliko olakšanje.

Šipeki su obitelj s četiri boćara. Otac Kristijan je trener prve momčadi. Tko je najbolji u obitelji?

– Uf, teško pitanje. Brat i ja se borimo, a pred malo smo prestigli tatu. S djedom baš nismo puno igrali, ali bio je dobar boćar i puno smo toga pokupili od njega. Oni nas nisu gurali u boćanje, mi smo ga sami zavoljeli. Svakodnevno smo dolazili na jog ljeti, još dok smo bili u vrtiću. Dolazili smo gledati utakmice kada je djed igrao. Kada je u pitanju brat Adrian, meni je bilo teže njega gledati na Svjetskom prvebstvu nego kada sam ja igrao. On je nastupao u brzinskim disciplinama, koje kratko traju, ali nema prostora za grešku. Namještao sam mu boće na gumi kada je trčao i bilo mi je jako stresno. Kada je bacio zadnju boću u finalu ja sam trčao s njim uz teren. Pao mi je kamen sa srca kada je uspio. On je emotivniji od mene i sve prima k srcu i to pokazuje. Ima potencijal, jednu prirodnu snagu za trčanje. Samo neka nastavi raditi…

Lovro je student prve godine na Stručnom prijediplomskom studiju Sigurnost na radu, ali sport obožava.

– Dosta sam ispita propustio, nadam se da ću sve uspjeti nadoknaditi. Nešto, nažalost, mora patiti. Inače sam sportski tip, sve pratim. Volim nogomet, a HNK Rijeku obožavam. Znam otići na padel, u posljednje vrijeme je postao popularan. Mi iz kluba bismo znali otići u Crikvenicu i tamo iznajmiti teren na dva sata. Podijelimo se u parove… S obzirom na to da smo svi počeli igrati u isto vrijeme, podjednaki smo pa je zanimljivo i neizvjesno, kako god se podijelili. Kada je u pitanju boćanje, najviše volim pojedinačno klasično. Što se tiče disciplina, mogu igrati sve, podjednako sam dobar u svemu.

M. GRACIN

Uz zlato u paru, Filip Klarić penjao se na postolje u u brzinskom izbijanju.

– Svjesni smo što smo napravili, iako još uvijek djeluje malo nestvarno. Treniram deset godina, Lovro čak i više i naravno da je cilj bio postati svjetskim prvakom. Nekoliko puta smo bili blizu, dogodilo se sada u Rio Grandeu. Obojica smo već bili viceprvaci svijeta, svaki u svojoj disciplini. Nikad nismo igrali zajedno na prvenstvima, znali smo jedino trčati štafetno izbijanje. Sada smo prvi put zaigrali par klasično i – odmah zlato. Mislio sam da će me uoči finala uhvatiti neka nervoza, ali bio sam toliko smiren, igrao sam kao da je to neka obična utakmica. I Lovro i ja odigrali smo možda i najbolju partiju na prvenstvu. Kada je u pitanju bronca u brzinskom izbijanju, tu nisam očekivao medalju. Više sam očekivao od štafetnog izbijanja, posljednjih mjeseci imali smo odlične rezultate. No, nismo to najbolje odradili i ostali smo bez odličja.

Spavanje na podu

Za boćanje, za razliku od nekog uvriježenog mišljenja, treba zaista biti fizički spreman.

– U boćanju treba puno više kondicije nego što ljudi misle. U brzinskom izbijanju trči se pet minuta, boća je teška kilogram. Treba je bacati i biti precizan. To uzme jako puno energije. Jedno je rekreacija za starije ljude, ovo je viša razina.

Portoriko će im ostati u lijepom sjećanju, iako nije bilo sve idealno.

– Egzotična destinacija. Na početku je bilo kaotično. U jedan predivan resort došli smo u dva sata iza ponoći, ali sobe smo dobili tek u 15 sati. Praktički smo spavali na podu. U toku natjecanja morali smo promijeniti hotel, gotovo su nas izbacili. Samo natjecanje je bilo na otvorenom, ali mazali smo se kremom za sunce. Da nismo, sigurno bismo izgorili.

Filip Klarić je student druge godine Pomorskog fakulteta u Rijeci, na prijediplomskom studiju Elektroničke i informatičke tehnologije u pomorstvu.

– Brod nije u planu, ali sve je bilo vezano za srednju školu, završio sam Srednju školu za elektrotehniku i računalstvo u Rijeci. Uostalom, to je smjer na fakultetu u kojem možeš naći posao na kopnu – kaže Filip Klarić, koji je, baš kao i Šipeki, krenuo na jog zbog boćara u obitelji.

– Otac je boćao u Driveniku. Krenuo sam i ja, a onda je Vjeko Matetić povukao mene i Žarka Jerčinovića u Jadranovo. Praktički sam počeo u Sv. Jakovu jer smo se brzo prebacili.

U utakmici boćara iz Drivenika i Jadranova pobjeda bi pripala Jakovarima.

– Malo ih je više boljih… I jača je liga. To nije rivalstvo, već prijateljstvo. Dijeli nas samo brdo.

M. GRACIN

Medalje iz Portorika za Filipa veliki su motiv za daljnju karijeru.

– Uživam boćati, stvarno igram iz gušta. Kao mlađi sam krenuo s nogometom u Crikvenici, kasnije sam bio u Turbini. Shvatio sam da to nije za mene. Prebacio sam se na plivanje u Crikvenici. Kada su svi odustali, a ja ostao bez društva, krenuo sam u boćanje. Tereni su mi 200 metara od kuće, gledao sam oca Damira kako igra i tako je krenulo… Tata je ponosan, nazvao sam ga poslije finala, bez obzira na troškove. Ništa nisam razumio što je govorio, samo sam čuo buku od slavlja. Pratili su prvenstvo u Jadranovu, u klupskim prostorijama. Mi smo završili iza ponoći po srednjoeuropskom vremenu. Moji pet dana nisu bili kući, svakog dana pratili su prvenstvo u klubu…

Sv. Jakov ima mladu postavu, a želja je izboriti doigravanje u Super ligi.

– Prošle sezone bili smo četvrti u prvenstvu pa je i sada želja to ponoviti. Igrali smo protiv Pule, favorita za osvajanje titule, koji nije lako došao do bodova. Bilo je napeto do kraja.

Boćanje je njegov život, ono mu je donijelo i velika prijateljstva.

– Mi iz kluba izlazimo zajedno, stvarno smo dobri prijatelji. Omiljeno mjesto nam je »Knez« u Crikvenici, ali najviše se družimo u klupskim prostorijama.

Adrian Šipek je 9. prosinca proslavio 16. rođendan, a već je na svjetskom vrhu u konkurenciji do 18 godina u dvjema brzinskim disciplinama.

– Odradio sam sedam utrka u četiri dana prvenstva. U brzincu tri do polufinala, u štafeti četiri. Bilo je naporno. Posljednjeg dana, u finalu, bilo je pritiska, stigao je umor, ali zlato i bronca znače ponos. Nisam očekivao takav uspjeh. Želio sam jednu medalju, to je bio prvi cilj. Znao sam da ću ići na Svjetsko prvebstvo od početka ljeta. Pripremao sam se koliko sam god mogao. Očekivanja su bila velika, pogotovo od trenera.

Zlato u štafeti iskovano je s Ivanom Načinovićem, dečkom iz Čepića.

– Poznajemo se pet, šest godina. Stalno igramo u reprezentaciji, a posljednje dvije godine nastupamo u štafeti. Tu su pripreme, prvenstva, turniri… Nađemo se i u slobodno vrijeme, izađemo zajedno. On zna doći i u Jadranovo kada su neke fešte, proslave rođendana u klupskim prostorijama, koje su sada uređene i svima se sviđaju. Ono što nam nedostaje je krov nad jogom, nadamo se da će se jednog dana to ostvariti, ali ne znamo kada.

Milićević

Bez obzira na godine, Adrian igra Super ligu za Sv. Jakov.

– Meni su puno pomogli ligaški nastupi, mogu vidjeti što rade suparnici, pamtim i primjenjujem kad igram. Tjedan dana prije Svjetskog prvenstva trčao sam protiv Marina Milićevića u brzincu. On je trčao pet minuta i bio je bez promašaja. Kad sam došao doma pogledao sam snimak, usporedio njegovo i svoje trčanje.

Direktor reprezentacije Vjekoslav Matetić usporedio je Adriana baš s Marinom Milićevićem, koji je možda dobio nasljednika.

– Marino je vrhunski boćar. Od malena, od 15. godine, kad je osvojio prvo zlato do sad, vlada terenom, u Hrvatskoj i šire. Imam cilj, biti kao on, probat biti čak i bolji. Pokušavam se držati toga. Eto, prvo zlato je stiglo.

Za brata će reći da je bolji boćar, ne samo zato što je stariji.

– Po igri i mentalno jači je od mene. Možda sam ja nijasnu fizički jači, ali od njega učim, od ponašanja na terenu do igre. U Portoriku je bio moj najveći navijač. Ponosan sam na njega, taj njegov finale gotovo nisam mogao gledati od stresa. Više mi je bilo da on osvoji to zlato nego ja, jer tijekom godina imao je puno nesreće. Zato sam presretan što su on i Filip svjetski prvaci.

Adrian je učenik Elektroindustrijske i obrtničke škole Rijeka.

– Kada imam smjenu poslijepodne, ponekad odem sam ili s bratom na Podvežicu pa treniramo. Znamo otići zajedno i na jog u Jadranovu ili trčati zajedno. Boćanje je moj izbor. Krenuo sam s nogometom, igrao sam lijevog beka, ali prevagnulo je boćanje. Boćanje volim i to ništa ne može promijeniti. Istina, znam zaigrati nogomet, košarku, čak i padel. Četvrti član je Zvonimir, koji igra sa mnom u Zagonu, gdje igram na dvojnu licencu.