Hrvatski su vaterpolisti prvaci svijeta, ugodno je saznanje s kojim su reprezentativci i njihovo stručno vodstvo te brojne navijačice i navijači krenuli na subotnji počinak i s kojim su se budili u nedjeljno jutro. »Vojskovođa«, izbornik Ivica Tucak i suradnici mu, pomoćnik Jure Marelja, nekada sjajni reprezentativni golman i novinarski kolega Renco Posinković, trener vratara, čiji su ljudi među vratnicama na smotri svjetskog vaterpola u Dohi briljirali i ostali u stožeru reprezetacije, te »jake snage« u vodi, Marko Bijač, Rino Burić, Loren Fatović, Luka Lončar, Franko Lazić, Matijas Biljaka, Ante Vukičević, Marin Žuvela, Jerko Marinić Kragić, Josip Vrlić, Zvonimir Butić, Konstantin Harkov, Ognjen Kržić i Mate Anić hrvatski su zimski junaci čiji su podvizi ove veljače grijali srca tolikih koji su s njima i strepili i radovali se briljatnom uspjehu u Kataru.

Zlato naših vaterpolista je tek sjajni kamenčić blistavog hrvatskog sportskog mozaika. I ovih dana svjedočimo zaglušnim svađama političara koji su dobili glasove da vode zemlju u što boljim smjerovima, a ne da se međusobno neumorno nadmudruju, s druge strane i ova im je elitna hrvatska vaterpolska momčad održala lekciju iz jedinstva, života i rada u stilu četvorice mušketira »svi za jednoga, jedan za svih«. Naravno da pritom ujedinjuju i navijače od hrvatskog sjevera do juga, svi su jedno. Ponizni pristup, marljivi rad i sklad bili su sada šlag na tortu ove neupitne hrvatske vaterpolske kvalitete, na kraju je servirana poslastica koju guštiraju kako protagonisti u vodi i režiser nezaboravnih predastava za prepričavanje Tucak, tako i oni koji su strepili u dramatičnim raspletima u kojima su se na kraju veselili sa svojim ljubimcima.

Podvig na Svjetskom prvenstvu nanovo karakterizira Hrvatsku kao »malu zemlju za velike sportske uspjehe«, medalja na najvećim natjecanjima, uspjeha i naslova je za izvoz, za stajanje uz bok i velikim zemljama. Priča za sebe su sportovi s loptom, planetarno jako popularne ige, a jako omiljene Hrvaticama i Hrvatima, čiji su miljenici očito iznimno nadareni za ta loptačka nadmudrivanja. U niti četiri desetljeća nastanka države Hrvatske od blistavih nastupa košarkaša na Olimpijskim igrama 1992. počela je priča koja i do danas nema kraja.

Koš i još bilo je podviga rukometaša, nogometaši su pak u tri navrata dizali doslovno naciju na noge dok su na svjetskim prvenstvima držali lekcije nogometnim velesilama, a sve to vrijeme vaterpolisti su neizostavni junaci, »s koljena na koljeno« razne generacije dosežu međunarodne vrhunce.

Davno su u nas provedena testiranja vrhunskih sportaša u loptačkim sportovima, rezultati su i tada već govorili o predodređenosti ljudi dinarskih korijena za sportove s loptom. Opis da »imaju kontroliranu agresivnost u kritični situacijama« kaže jako puno. Dobija i stalno potvrdu u praksi kada je nesalomljiva mentalna čvrstina dokazana i u polufinalu i u finalu, na stres izvođenja peteraca potomci neretljanskih i omiških gusara i senjskih uskoka reagirali su kao davni preci, hrabro i odlučno. Pogođali su mrežu, a golman s klupe Mate Anić je u obje utakmice postao junak raspucavanja.

»Ne diraj lava dok spava«, rekao bi čovjek nakon svega. Za nama su kritike nakon devetog mjesta na SP-u u Fukuoki, a onda su izbornik Ivica Tucak i njegovi momci reagirali kao ljuti lavovi. U samo 44 dana hrvatski asovi, koji u srcu pjevaju Lijepu našu, dva puta su se penjali na pobjedničko postolje. Dirigent Tucak i njegovi izvođači imaju se pravo nadati novim ovacijama u Parizu.