OPATIJA  Da se ne zaboravi, jedna je od neizrečenih poruka lijepog događaja, opatijskog okupljanja olimpijskih vaterpolskih pobjednika iz Los Angelesa 1984. godine. Pod vodstvom izbornika Ratka Rudića izboren je remi 5:5 dostatan za zlato, četiri desetljeća toga podviga u Grand Hotelu 4 Opatijska Cvijeta druženjem su obilježili riječki kapetan pobjedničke ekipe Zoran Roje te njegovi prijatelji, vratari Milorad Krivokapić i Andrija Popović, najbolji centarski par svijeta Tomislav Paškvalin i Igor Milanović, umjetnik s lijeve strane Milivoj Bebić, Veselin Đuho, koji je, kao i Roje, bio i hrvatski izbornik, Perica Bukić, alfa i omega hrvatskog vaterpola, Goran Sukno, Dragan Andrić, Deni Lušić, Zoran Petrović i Božo Vuletić. Nije bilo tek Zorana Petrovića, koji je u Kanadi.

– Eto, prošlo je četrdeset godina od našeg uspjeha na Olimpijskim igrama i pojavila se ideja o okupljanju koju možemo nazvati zajedničkom – kaže Zoran Roje. – Inače, kada sam prvi put pitao moje drage suigrače o ovom okupljanju, u roku od pet minuta svi su odmah rekli da su za. Puštajući »probni balon«, upit: »Dečki, što mislite o tome«, svi su za nekoliko minuta poručili: »Evo nas, dolazimo«. Stoga je ovaj naš susret nastao iz zajedničke ideje, želje sviju nas. I tijekom prvog večernjeg susreta, dok smo evocirali uspomene i družili se, komentirali razna lijepa događanja, momci su na kraju rekli da će ovo možda postati tradicija, da ćemo se nalaziti i ubuduće. Zlatna generacija iz Meksika 1968. godine redovito se nalazila, nažalost, na prošlom susretu s Karlom Stipanićem rekao je da su samo još trojica ostala, ali da će se svejedno naći. Mi smo svi tu, Zoran Petrović je zvao iz Kanade uz poruku da je nagodinu u mirovini i da će doći bude li novog susreta. Posluži li nas zdravlje, druženja će se nastaviti. Većina nas se susretala, ali svi skupa nismo dugo bili na okupu, praktički otkad smo osvojili zlato.

Milivoj Bebić, Tomislav Paškvalin, Milorad Krivokapić, Deni Lušić i Veselin Đuho

Dubrovački majstor Veselin Đuho bio je dobro raspoložen, veseo u stilu s imenom.

– Fenomenalna ideja, napokon smo se našli svi u okviru ovoga prekrasnoga druženja. Uživamo i sjećamo se lijepih događaja. Doista uživam, hvala stoga našem kapetanu što nas je sve okupio.

Veliki rezultati

Majstorije i golovi Milivoja Bebića stalno su prepričavani u vaterpolskim kuloarima. Ranih »osamdesetih« pod otvorenim nebom Kantride njegov je POŠK potopio Primorje kojem je trebao uspjeh za naslov prvaka, ali je slavni »Beba« brojnom gledalištu dokazivao zbog čega je najbolji igrač na svijetu. Titula prvaka pripala je Jugu.

– Sjetim se te utakmice i sada mi je žao zbog njezinog ishoda. Prije toga je harao Đuhin Jug, onda Partizan i pojavilo se jedno jako Primorje. Međutim, i to je sport. Jednostavno, nismo mogli drugačije, no žao mi je što su Primorjaši izgubili. I mi smo te sezone bili u konkurenciji, ali nismo uspjeli. Raduje pak što se tradicija vaterpola nastavlja, za razliku od nekih drugih zemalja tu je ostala škola našeg sporta. Struka je u tome odigrala važnu ulogu, dobar dio igrača koji je imao velike uspjehe ostao je u vaterpolu prenoseći znanje na mlade. Desetljećima se već osvajaju medalje, Hrvatska je već petnaestak godina u svjetskom vrhu.

Igor Milanović

Sjajni centar Tomislav Paškvalin, dio nezaboravnog tandema sidruna s Igorom Milanovićem, jedan je od ljudi koji se ima čime ponositi u vaterpolu.

– Slavimo 40 godina od uspjeha jedne velike generacije. Svi smo konstatirali da to nije bila samo generacija velikih igrača nego i velikih ljudi, onih koji su imali karakter i koji su ga u tome trenutku podredili velikom rezultatu, olimpijskom zlatu. Time je počeo rezultatski i igrački kontinuitet do današnjih dana. Ovo je područje velikih rezultata i vaterpolskih imena, ali generacija na čelu s kapetanom Rojom dala je temelje i ovoj hrvatskoj reprezentacij te generacijama »u međuprostoru« tijekom ovih 40 godina. Dodaju li se uspjesi klubova, vaterpolo je u Hrvatskoj sport s najviše rezultata, kojih ne bi bilo bez velikih, kvalitetnih ljudi.

Andrija Popović i Zoran Roje

Igor Milanović, godinama najbolji svjetski centar, nadaren i vaterpolski i glazbeno, zadovoljan je opatijskim druženjem začinjenim pjesmom.

– Predivno je, što sam stariji, susreti ovoga tipa mi sve više znače. Ima tu simbolike, starimo, emotivniji smo i »mekši. Uzbuđen sam, u zraku se osjetila ta emocija među nama – uzdahnuo je emotivac Milanović. – Odavno nisam tako lijepo odspavao kao nakon ovoga gostoprimstva u Opatiji. Svi smo bili uzbuđeni. S vremenskim odmakom postajemo svjesniji koliko smo bili sabrani, kvalitetni, da smo bili momčad. Timsko je ponašanje i na susretu, nitko nije težio isticanju, osim nekih momaka kada se zapjevalo. Pjevale su se dalmatinske pjesme, ali bilo je i pop glazbe, isto kao i Miše Kovača, Pro arte, divne muzike. Jednoglasno smo odlučili da susreti budu tradicionalni.

Ponos

S njiim se složio Dragan Andrić, zadovoljan ovdašnjim okruženjem.

– Fantastično je, još iz onih naših vremena poznato je da je Opatija bila ljetovalište na najvišoj razini. Jako nam je drago da je naš kapetan Zoran Roje ovdje to organizirao, da smo se našli, a i da ponovno vidimo divnu Opatiju, da se družimo.

Ratko Rudić

»Svi za jednoga, jedan za sve«, neizrečeni je moto te ekipe, svjedoči to i Andrija Popović.

– Ovo je posebno emotivno, našla se velika reprezentacija koja nije imala takvo okupljanje u ovih 40 godina poslije osvajanja zlatne olimpijske medalje u Los Angelesu. I tada i danas smo svi kao jedan. Ponosan sam što smo svi ovdje. Vjerujem da će ovo postati tradicionalno okupljanje i da će nam se i Zoran Petrović pridružiti. Jako je važno da smo poslije toliko godina svi živi i zdravi.

Od dana zlatnog sjaja prošla su četiri desetljeća, režiser uspjeha Ratko Rudić imao je 36 godina i započeo je svoj nezapamćeni opus predstava za Oscare, tolikih zlata na najvećim natjecanjima s raznim reprezentacijama, čime se nitko u sportu ne može pohvaliti.

– Tada se nismo nadali ničemu osim dobrom rezultatu, kako ja osobno, tako i svi zajedno – prisjetio se šjor Ratko. – Krenuli smo u natjecanje, a da praktički nismo znali koja je vrijednost ekipe jer smo bili nova momčad. U pripremama prije olimpijskog turnira nismo imali rezultate, nije se znalo koliko i što možemo. Razmišljali smo samo kako ići dalje, kako odigrati svaku iduću utakmicu, išli smo zaveslaj po zaveslaj. Poslije, naravno, kada se osvoji zlatna medalja, počneš razmišljati što i kako dalje, ali u onom trenutku smo bili orijentirani samo na Olimpijske igre, na rezultat, treninge. Nakon toga je svatko imao svoju karijeru koja je išla u raznim smjerovima.