ZAGREB Prije dva tjedna uoči odlaska reprezentacije na Europsko prvenstvo u bugarski Samokov, predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza Bono Bošnjak poručio je domaćoj sportskoj javnosti da vjeruje u dvije medalje, uz napomenu da neće otkrivati od koga očekuje taj podvig. Na njegove riječi ekspresno je reagirao superteškaš Filip Hrgović, kojem je to bio debitantski nastup na kontinentalnoj smotri.
– Ako nitko nema ništa protiv, ja bih uzeo jednu, ha, ha… Za drugu neka se dogovore moji kolege iz reprezentacije – ispalio je na Bošnjakovo izlaganje 23-godišnji boksač.Danas je, uz neponovljivog Matu Parlova, Hrgović jedini hrvatski boksač koji se u amaterskoj konkurenciji okitio naslovom prvaka Staroga kontinenta, i to nakon 42 godine čekanja. Odnosno, kako kaže Bono Bošnjak, Filip je europski kralj boksa.
– Iza mene je deset godina mukotrpnog rada, a sada se sav uloženi isplatio. Prvi put sam došao na Europsko prvenstvo i osvojio zlato. Međutim, nemam vremena za slavlje. Ove godine nastupam na Svjetskom prvenstvu u Dohi, a zatim su na redu pripreme za Olimpijske igre u Riju. Ne mogu si dopustiti nikakvo opuštanje – kaže Hrgović, kojeg je na povratku u Zagreb dočekao tretman dostojan prvaka.
Budući prvak
Postoje slučajevi u kojima je korištenje takvih riječi samo dio folklora nakon velikog uspjeha. Kod Hrgovića je, pak, riječ o mentalnom sklopu čovjeka koji ne namjerava odustati od svojih sportskih snova.
– Vrlo često ga doslovno moram tjerati iz dvorane. U našem klubu je od početka karijere i skoro uvijek želi odraditi još jednu rundu nakon što završimo trening. Nekoliko puta sam mu dao mjesec dana odmora, a on mi je došao u dvoranu za dva tjedna i rekao da mu se više ne da odmarati. Može ga se opisati u tri riječi, on nije normalan. Filip može sve – tumači trener Leonardo Pijetraj, boksački stručnjak koji je prepoznao Hrgovićevu nadarenost.
Za bolje poznavatelje boksa, zlato iz Samokova nije veliko iznenađenje. Hrgović je 2010. godine osvojio prvo mjesto na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bakuu, a iza sebe ima i dva momčadska naslova prvaka WSB-a, odnosno Svjetske boksačke serije, s francuskim »Paris Unitedom« i kazahtstanskim klubom zvanim »Astana Arlans«. Svi pokazatelji jasno su davali do znanja da Pijetraj odgaja budućega prvaka.
– Vjerovao sam da mogu napraviti kvalitetan rezultat, ali nisam se htio razbacivati velikim najavama. Europsko prvenstvo boksa se turnirskim sustavom, a u takvom natjecanju i najmanja sitnica može biti presudna. Znao sam da u toj konkurenciji spadam među najbolje, ali nigdje nisam žurio. Iz meča u meč sam se držao trenerove taktike i nastojao ostati svjež za nove izazove – tumači skromni dvometraš iz Dubrave.
Četiri suparnika
Na putu do najviše stepenice pobjedničkog postolja Hrgović je imao četiri suparnika. U prvom je kolu deklasirao Irca Deana Gardinera 3:0 (30:25, 30:25, 30:25), zatim se podjednako uvjerljivo obračunao s Miheilom Bahtidzeom iz Gruzije 3:0 (30:27, 30:27, 30:25), a u polufinalu je bio bolji od rumunjskog nokautera Mihaija Nistora 2:1 (30:26, 29:28, 28:29). Na zadnjoj stepenici Hrgović je svladao Floriana Schulza iz Njemačke 3:0 (30:27, 30:27, 30:27).
– Meč s Nistorom bio mi je najteži. Schulz je pružio jak otpor, ali mislim da sam u finalu bio bolji. Ne rušim se u nesvijest zbog ovog rezultata, osjećaj nije bitno drugačiji od pobjede na Prvenstvu Hrvatske. Međutim, kada čujem da Hrvatska nije imala ovakav rezultat 42 godine, kada mi spomenu Matu Parlova, tu postanem svjestan težine ovog uspjeha – tvrdi Hrgović.
O njegovoj zrelosti najviše će reći reakcija na usporedbe s najvećim hrvatskim boksačem svih vremena.
– Lijepo je vidjeti i doživjeti sve ovo. Međutim, još nisam naslijedio Matu Parlova. Na dobrom sam putu da to napravim, ali moram osvojiti još pregršt medalja i ostvariti puno dobrih rezultata da bi me mogli stavljati rame uz rame s takvom boksačkom legendom – objašnjava novopečeni europski prvak.
Da su se zvijezde drugačije složile, danas bi umjesto boksačkih rukavica glavna bila lopta.
Sudbina
– Kao klinac sam četiri godine trenirao košarku. U to vrijeme sam naglo izrastao pa je bilo dosta problema s ozljedama. U boksu sam završio sasvim slučajno. Došao sam, probao i zaljubio sam se u taj sport – prisjeća se Hrgović.
Sudbina je htjela da najbliži boksački klub bude »Leonardo«, gdje se susreo s čovjekom koji ga je lansirao među hrvatske sportske zvijezde.
– Odmah se vidjelo da ima smisla za boks, ali nadarenost je samo jedan mali segment na putu uspjeha. Kada je Filip počeo trenirati boks, nitko nije mogao znati hoće li zagristi i je li spreman prihvatiti taj spartanski način života. Te stvari isplivale su na površinu s vremenom. Za uspjeh se mora poklopiti puno faktora, a to je ono što Filip definitivno ima – tumači Pijetraj.
Mladi prvak Europe itekako je svjestan svega što govori njegov trener.
– Lijepo je kada svi čestitaju i tapšaju te po ramenima. Međutim, moja realnost su dvorana i treninzi dva puta dnevno. Svaki dan mi je u potpunosti isplaniran, uopće nemam vremena za sebe. Jasno mi je da neću ništa napraviti ako nisam u potpunosti posvećen onome što radim. Zbog toga živim boks 24 sata dnevno. U usporedbi s nekim drugim sportovima, boks je vrlo nezahvalan. Kao i svi drugi sportaši, imao sam kriza, ali nikada nisam ozbiljno razmišljao o tome da prestanem trenirati. Ne izlazim, boks je ono što volim, ono što najbolje radim, i tu se želim dokazati – zaključuje Hrgović.
