RIJEKA  Od Vrsi preko Rijeke, pa sve do krova Europe parafraza je (pra)stare latinske poslovice koji toliko volimo koristiti kada netko iz neke manje sredine i može se reći nezahvalnih uspjeha napravi neki toliko poseban i velik rezultat. Junakinja ove priče zove se Petra Perković. Ona je 19-godišnja Vršanka, koja je tu adresu zamijenila riječkom, a ovog vikenda »prošetala se« do titule europske prvakinje u kickboxingu u kategoriji kick light (+70 kg) na prvenstvu Starog kontinenta u Ateni. Usput rečeno, Petri je ovo bilo i prvo veliko seniorsko natjecanje.

– U nedjelju smo stigli iz Grčke, sada još imam za obaviti neke sitnice u Rijeci pa u petak idem u Vrsi na produljeni vikend, gdje će biti velika fešta. Iskreno, još mi nije sjelo sve na svoje mjesto. Sve čekam da će me netko probuditi iz sna. Došla sam k sebi nakon prvotnog slavlja, ali mi je i dalje sve još nevjerojatno. Znam koliko smo truda, znoja i treninga uložili u ovo, očekivala sam da ću biti jako dobra, ali me cijelo vrijeme držala trema pred nastupe. Srećom, pozitivna – započela je Perković.

Prekidi

Tri pobjede do osvajanja zlatne europske medalja ostvarila je Perković u Ateni. Kada se pogledaju rezultati, 3:0, 3:0, 3:0, izgleda jednostavno, međutim upozorava Vršanka da je samo tako izgledalo na papiru.

– Bilo je jako teško, suparnice su bile prilično dobre. U pretkolu sam se borila s Poljakinjom Hannom Wysockom koja je bila viša i generalno veća od mene, tako da sam znala da ju moram dobiti na tehniku. Taj dio sam jako dobro odradila, pogodila sam je u prvoj rundi u glavu i raskrvarila nos. Srećom po mene, liječnici nisu mogli zaustaviti krvarenje i meč se nije nastavio. Polufinale je bilo protiv Turkinje Firdevs Avcu, prve nositeljice u našoj kategoriji. Ona je bila baš pravi izazov, jako teška i naporna borba, ali nakupila sam bodovnu prednost i držala je. Baš smo se obje jako namučila u toj borbi.

I onda finale, s Grkinjom Natalijom Tsouroufli.

– Tu nije bilo previše razmišljanja jer sam znala da će i ona dati 120 posto od sebe, išla sam dati sve od sebe pa kako bude – bit će. Jako dobro sam tehnički ušla u meč, dobivala neke razmjene, a onda je sjeo jedan direkt nakon kojeg je ona pala, ostala joj je noga u čudnom položaju i ozlijedila je koljeno. Digla se, nakon dvadesetak sekundi je ponovno pala i tu su suci prekinuli meč, što je značilo da sam osvojila zlato – objasnila je kickboksačica čiji je sportski put krenuo s pet godina.

Budokai

– Roditelji su me htjeli upisati u sport, ja sam birala između ritmike i borilačkih sportova. Pobijedila je ova strana, ha, ha… Krenula sam u budokai, koji sam trenirala u Zadru skoro deset godina, do 2016. godine. Tada sam preselila u Rijeku kod djeda i bake po majčinoj strani, jer nije bilo u Zadru srednje škole za fizioterapiju, a to sam htjela. Budokai mi je bila podloga za kickbox, tako da kad sam stigla u Rijeku na preporuku otišla u klub Mega centar, kod trenera Igora Ivoševića. Krenula je suradnja naša, stigli su uspjesi, zlata u kadetskoj, juniorskoj, a sada i seniorskoj konkurenciji

Upravo je Ivošević bio važna figura za razvoj karijere mlade sportašice, no iako je na krovu Europe nije »tisuću posto« zadovoljna sama sobom.

– Uvijek može bolje. Da, ovo jest veliki uspjeh, ali nije savršeno. Mogu se neke tehnike još malo izbrusiti, naučiti neke nove tehnike… Ovo je prekrasan početak seniorske karijere, ali trebam sada nastaviti i dobiti kontinuitet vrhunskih rezultata. Od početka od kada sam došla kod trenera Ivoševića jako puno smo radili na tehnici, a još više na mentalnoj spremi. Kod njega sam se baš izgradila kao sportašica. Kako je i sam nekada bio profesionalni sportaš, puno lakše me mogao i može shvatiti i razumjeti. Isto tako i meni je puno lakše se otvoriti i pričati s nekim tko je prošao ovo što ja prolazim, i treninge i raznorazne situacije u borbama. Iznimno sam sretna i ponosna što smo dogurali do ovog uspjeha. Iskreno se nadam da je ovo početak velike seniorske karijere – zaključila je Perković.