Dvije sestre Amerikanke prošle su mnogobrojne europske države u svojim sportskim karijerama, a ove sezone odlučile su se usidriti u – Rijeci. Ovo im je ujedno i prvi put da u isto vrijeme igraju u istom gradu.

Shelby Pullins odbojkašica je Drenove, ekipe koja se natječe u drugom rangu hrvatske odbojke, dok je Morgan Pullins, inače 31-godišnjakinja i pet godina starija od sestre Shelby, ovoga ljeta pojačala košarkašku ekipu FSV-a. Doduše, Morgan još liječi ozljedu koljena pa zasad čeka na prvi nastup, dok je sestra odbojkašica s Drenovom upisala dvije pobjede i poraz na startu prvenstva.

Shelby je zapravo bila ta koja je prva potpisala za riječki klub, pa joj se Morgan nakon odrađenih već deset europskih sezona odlučila pridružiti na Kvarneru. Morgan ima veliko iskustvo u košarci, igrala je u Luksemburgu, Grčkoj, Njemačkoj, Australiji, Finskoj i Litvi, te se u potonjoj državi s klubom Kibirkštis Vilnius okitila naslovom prvaka. U više navrata igrala je i u EuroCupu. Shelby je, pak, odbojka odvela u Luksemburg, Njemačku, Island, nakratko Izrael i Grčku te Albaniju.

Sestre Pullins, a posebice Morgan, zapravo su već toliko dugo u Europi da na ovaj kontinent gledaju kao svoj drugi dom, a ne isključuju mogućnost da će ono postati i njihovo stalno prebivalište u budućnosti. Kada im obveze to dozvole, ipak se najradije vraćaju u svoj rodni Michigan…

Brat “pogurao” u sport

Kakvo vam je djetinjstvo bilo u SAD-u?

MORGAN: Inače dolazimo iz Michigana. Djetinjstvo nam je bilo stvarno odlično. Imamo i starijeg brata, tako da je uvijek bilo puno igranja vani, aktivnosti… Obitelj nam je i dalje tamo, nismo se nikada selili. Brat je taj koji nas je »pogurao« u sport, bez njega ne bismo imale pojma o sportu. On je zapravo zaslužan za naše karijere.

SHELBY: Nakon nekog vremena nam sigurno nedostaju naš rodni grad i zemlja, ali budemo doma tri, četiri mjeseca preko ljeta i onda smo spremne vratiti se u Europu. Sviđa nam se ovdje.

Zašto ste se odlučile baš za odbojku, odnosno košarku?

SHELBY: I ja sam na početku igrala košarku, tamo negdje od moje 10. godine života pa skroz do 16. Nisam bila preveliki fan košarke jer je kontaktni sport. S odbojkom sam se upoznala tek s 13 godina, prijateljica je htjela da probamo i nismo imale pojma u što se upuštamo.

Počela sam sasvim slučajno i ostala u tom sportu. Da, puno više mi odgovara nego košarka, posebno zbog toga što nikoga ne diram, nema kontakta, ha, ha. A ima i manje trčanja. Košarka je, naravno, puno popularnija u SAD-u.

Tek ove godine dobili smo profesionalnu odbojkašku ligu u SAD-u! Sve je to jako svježe. Razmišljala sam o toj ligi, ali trenutno mi se sviđa u Europi.

MORGAN: I meni se isto sviđa ovdje. U Europi sam 10 godina te sam dosta zainteresirana za različite kulture i ljude. Košarka? Ja sam se zapravo počela baviti atletikom, odnosno trčanjem. Išlo mi je vrlo dobro, srušila sam i neke rekorde u srednjoj školi.

Jedna od najboljih prijateljica bila je više zainteresirana za košarku, a ja sam malo igrala s bratom. U školi sam počela ozbiljnije igrati, imali smo ekipu u kojoj su bili i dečki i cure te su uočili kako sam brza i visoka.

Imala sam sve što treba za košarku. Nastavila sam igrati, igranje s dečkima je sigurno pomoglo i tako je krenulo ozbiljnije. Zanimljivo je da nam se roditelji uopće nisu bavili sportom.

Kako su roditelji onda reagirali što vam je sport ujedno i posao od kojeg živite?

MORGAN: Uglavnom su oboje otvorenog uma. Tata je poduzetnik, tako da se ni on na neki način ne bavi »normalnim poslom«. Kod mame je to već išlo teže. S obzirom na to da sam išla na fakultet u Teksasu, što je jako daleko od Michigana, za nju je to bila prilagodba. Ali, vidjela je koliko sam sretna i koliko sam se osamostalila uz sport. Na kraju je to prihvatila.

Kidanje živaca

Kako vam je kao Amerikankama izgledalo prvih nekoliko mjeseci u Europi?

SHELBY: Ja sam u Europu, odnosno Luksemburg, došla u sezoni 2020./2021. To je bilo odlično iskustvo, ali nisam završila sezonu ondje nego sam otišla u Njemačku. Ondje mi je bilo teže jer je bila drugačija dinamika i drugi jezik.

Bilo je »kidanje živaca« u nekim trenucima. Biti na drugoj strani svijeta s velikom vremenskom razlikom, drugačijom kulturom i jezikom, bio je šok. Zanimljivo je da sam studirala antropologiju, ali nikada nisam mislila da ću se na ovaj način povezati s drugim kulturama, tako dramatično i brzo. S vremenom je postalo lakše.

MORGAN: Kada sam ja prvi put došla u Europu, bila su skroz drugačija vremena. Bilo je to prije deset godina. Elektronika nije bila kao danas, sa svojima doma čula sam se preko Skypea. Na početku mi se, iskreno, nije svidjelo, kao što se Amerikancima obično i ne svidi, a sve zbog tog »američkog načina razmišljanja« i odbijanja isprobavanja novih stvari.

U Njemačkoj sam imala još nekoliko američkih suigračica i nakon mjesec, dva počela sam se prilagođavati. Košarka je isto dobro išla pa je bilo kul biti daleko od doma. Mislim da je ključ za prilagodbu Amerikanaca u Europi biti otvorenog uma i htjeti isprobavati neke nove stvari.

Koje su to stvari koje su Amerikancima najveći šok kada dođu u Europu?

MORGAN: Hrana je bila prvi šok i prva razlika. Čim sam došla pomislila sam »što ću jesti.« Moja suigračica u Njemačkoj, također Amerikanka, svaki dan je jela Domino’s pizzu, pa sam joj jedan dan rekla: »Znaš li da postoje i druge stvari«, ha, ha.

SHELBY: Tako je i meni otprilike bilo. Imala sam blizu stana sve moguće trgovine, ali sam bila prestrašena oko toga što ću jesti.

MORGAN: Stvar je u tome što smo mi Amerikanci previše »zaglavljeni u balonu«, ne znamo za ništa drugačije. Nakon hrane, velika razlika bila je vožnja s manualnim mjenjačem. Tata nas je učio voziti s manualnim mjenjačem, ali mene je uspio tek jedan sat podučiti prije odlaska u Europu.

Također, ono što nas uvijek čudi u Europi je taj neki kontakt s nepoznatim ljudima u trgovini ili autobusu. Kada sam u trgovini i pokušavam proći pored nekoga, u SAD-u bih rekla »ispričavam se« i zamolila da mi se pomaknu, a u Europi doslovno ne kažu ništa, nego se bez riječi pokušavaju progurati. Isto vrijedi i u autobusima.

SHELBY: Meni se jako sviđa što vodite svoje pse svuda s vama. Puno puta sam ih vidjela i u restoranima, a u SAD-u to nije praksa. Voljela bih da je i kod nas to tako. Psi vam se jako dobro ponašaju, ne znam što radite s njima, ha, ha. U SAD-u bi podivljali kada ih pustiš s lanca.

Oduševljene Hrvatskom

Jeste li već okusile i tradicionalnu hrvatsku hranu?

MORGAN: Pitala sam suigračice za tradicionalnu hranu, pa su mi rekle za burek, iako je to specifično za cijeli Balkan, čini mi se.

SHELBY: Ja sam jela maneštru, a trener me uvijek pita jesam li probala ćevape. Trebao nas je voditi nakon prošle utakmice, ali s obzirom na to da smo izgubile, nismo išle, ha, ha. Bila je to tragedija.

Europljani uglavnom imaju predodžbu kako Amerikanci samo jedu brzu hranu?

MORGAN: Istina je uglavnom, a to je zato što volimo da nam je sve pogodno.

SHELBY: Nije baš sve fast food, ali uvijek pokušavamo da što brže napravimo neko jelo. Ali, mi smo jednostavno nacija koja je uvijek u nekom pokretu. Jedemo dok hodamo, pijemo kavu dok radimo.

U Starbucksu nikad ne vidiš ljude da pričaju i piju kavu, nego su uglavnom za laptopima. Sviđa mi se i taj, ali i ovaj način života. Kada sam bila u Albaniji uvijek sam se pitala čime se ljudi ondje bave, jer su uvijek bili na kavi i tračali, ha, ha.

MORGAN: Ja apsolutno volim ovaj način života, ha, ha. Ali ovisi, ponosna sam što sam Amerikanka i što imam tu neku disciplinu i radnu etiku, koju naravno imaju i Europljani, ali na drugi način. Bitan je balans.

Kako vam se sviđa u Hrvatskoj zasad?

MORGAN: Nisam očekivala da će mi se u Hrvatskoj toliko svidjeti. Nisam puno znala o zemlji, jedino sam znala Miju Mašić, moju sadašnju suigračicu. Igrale smo skupa davno u Njemačkoj. Sestri uvijek kažem da ovdje vidim sličnosti s Njemačkom i Grčkom.

Kada sam na Korzu, u centru grada, onda me podsjeća na njemačke gradove, a kraj mora, ali i u nekim kvartovima, osjetim Grčku. Inače su to dvije države u kojima sam najviše uživala i zato ovdje imam osjećaj da imam najbolje od obaju svjetova.

SHELBY: Mene ovdje čak podsjeća na Island, ali topli Island.

Jeste li išta znale o našoj državi prije dolaska?

SHELBY: Imala sam prijateljicu na koledžu koja je puno pričala o Hrvatskoj, a ja nisam ni znala gdje je to. Govorila je kako je ondje lijepo, kako imaju puno plaža… Onda sam u Luksemburgu imala suigračicu koja je iz Crne Gore, bila je tu i djevojka iz Bosne i Hercegovine, tako da sam i od njih nešto malo čula o Hrvatskoj.

MORGAN: Iskreno, nisam znala nijednog hrvatskog košarkaša ili košarkašicu. Zapravo, čula sam za Ivanu Dojkić iz WNBA lige. Imate igrače i u NBA ligi? Nisam znala. Bogdanović, Šarić, Zubac? Iskreno, nisam čula. Očito ne pratim toliko, ha, ha.

Međusobna podrška

Shelby, kako je došlo do vašeg potpisa za Drenovu? S obzirom na to da se radi o drugoligaškom klubu, mnoge je iznenadilo što dvije Amerikanke i jedna Kanađanka dolaze ovdje.

SHELBY: Prošlu sezonu počela sam u Izraelu, pa sam zbog rata otišla u Grčku na mjesec dana. Tražila sam novi ugovor za cijelu sezonu i završila u Albaniji. Imala sam jednu interesantnu sezonu i u Albaniji nisam imala baš neko lijepo iskustvo.

Agent je znao za Drenovu jer je inače s ovih prostora, razmišljali smo što je najbolje za mene i ono što mi se svidjelo je što je odbojka u Hrvatskoj inače dobra. Znam da sam sposobna igrati i u višem rangu, Superligi, ali agent je rekao da, s obzirom na to da sam imala tešku sezonu, probam odigrati sezonu u drugom rangu pa ću se onda vratiti u višu ligu.

To mi je i cilj. Bila sam uzbuđena jer sam čula najbolje stvari o Hrvatskoj. Najvažniji mi je mir, dobra odbojka i ljudi koji su istinski ljubazni.

Morgan, vi ste u Rijeku i FSV došli isključivo radi sestre?

MORGAN: Da, zapravo sam jednim dijelom došla radi nje. Htjela sam napraviti zaokret u svojoj karijeri. U Litvi sam prošle sezone imala uspona i padova. Htjela sam biti negdje gdje će mi biti dobra atmosfera, ali i da napokon nakon deset godina budem s obitelji.

Sviđa mi se. Do ove sezone nikada nisam uživo gledala Shelby kako igra. Čak ni na koledžu. Sada se samo nadam da ću uskoro riješiti ozljedu i krenuti igrati.

Koji su vam osobni sportski ciljevi za budućnost, ali i oni s riječkim ekipama ove sezone?

MORGAN: Iskreno, nadam se negdje zadržati na duže vrijeme. Voljela bih malo biti na jednom mjestu. Nakon nekog vremena me i ta putovanja umore. Mijenjanje jezika mi je već dosadilo, voljela bih negdje u potpunosti osjetiti državu u kojoj živim.

Zato sam i odlučila doći ovdje sa sestrom, da vidim drugu stranu, skupim iskustvo i imam osjećaj doma. Također, kompetitivna sam i cilj mi je pobjeđivati sa svojim klubom. Čudi me što košarka ovdje nije toliko dobra jer je zemlja toliko divna. I biti zdrava, naravno, je najveća želja.

SHELBY: Moj glavni cilj je pomoći Drenovi ući u Superligu. To je i moj osobni cilj. Nakon što sam upoznala cure i trenera shvatila sam da oni imaju želju za pobjedama. Želim im pokazati da ćemo neke stvari iz prošlosti morati promijeniti da bismo došli ondje gdje želimo.

Moramo stvoriti taj mentalitet superligaških ekipa. Žao mi je što Rijeka trenutno nema superligašku ekipu, a mislim da je mora imati. Bit će zabavno i kompetitivno jer su Rijeka i Drenova sada u istoj ligi.

Također, i ja bih se voljela ustaliti na jednom mjestu u Europi ili u SAD-u. Ovdje sam zbog posla i na kraju dana moram napraviti što je najbolje za mene. Moj cilj je imati sjajnu sezonu, povezati se sa svima i učiti kroz ovo razdoblje.

Šta da? Daaa – baš je kul!

Kako vam ide s hrvatskim jezikom, jeste li naučile neke riječi?

MORGAN: Naučila sam osnove, hvala, bok…

SHELBY: Znala sam nešto od prijateljice koja je iz Crne Gore. Ona me naučila »dobro, brate«, ha, ha. Znam reći i laku noć, i volim te.

MORGAN: Ona izreka koju kažete kada se začudite, kada u nešto ne vjerujete. Šta da? Daaa, to je to, ha, ha. Čula sam da je to specifično za Rijeku. Baš je kul.

Jeste li obilazile dijelove grada?

MORGAN: Išla sam do Korza na kavu, malo i šoping u Zari. Posebno sada jer imam više vremena kako sam u procesu rehabilitacije. Veseli me odlazak na karneval sljedeće godine. Čula sam da je to kod vas jako popularno. Nismo još previše toga vidjele, ali imamo vremena.