MATULJI  Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, neće putovati na Zimske olimpijske igre u Peking. Rehabilitacija lijevog kuka poslije operativnog zahvata u Specijalnoj bolnici »Dr. Nemec« ovoga je trenutka prioritet.

– Na Zimske olimpijske igre ići ću jednom drugom prilikom. U Peking će putovati dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora Morana Paliković Gruden i naš glavni tajnik Siniša Krajač. Uvjeti su ionako strogi, mogućnost kretanja bit će jako ograničena – kaže Zlatko Mateša.
Mateša će izostati iz zdravstvenih razloga, ali SAD, Japan i neke zapadne zemlje najavile su diplomatski bojkot.

– Toga ima puno manje nego što se to prezentira u javnosti. Prije svega, taj uvjetno rečeno politički bojkot organizatorima ne znači puno jer ionako, pod pretpostavkom da dođe, visokopozicionirani državni dužnosnik ne može kontaktirati s drugima i s kineskom stranom. Uvijek to ima smisla onda kad su normalne okolnosti pa usput razgovarate sa svojim kolegama iz drugih zemalja, s ministrima, predsjednicima, premijerima… U ovom je slučaju to praktički nemoguće. Kinezi su nas unaprijed sve obavijestili da dužnosnici, ako dođu, neće moći ostvariti nikakve kontakte, niti će biti nekih primanja. Tu baš nitko nije ništa izgubio.

Hrvatska je osvojila 11 medalja na zimskim olimpijskim igrama, serija je počela 2002. i trajala je do Sočija 2014. godine. Janica i Ivica Kostelić donijeli su deset medalja, četiri zlata i šest srebrnih odličja, a jedinu broncu osvojio je Jakov Fak 2010. godine u Whistleru (Vancouver). Dvanaesto mjesto Filipa Zubčića u kombinaciji bio je najbolji plasman u Pjončangu prije četiri godine.

– Bio bih prezadovoljan kada bismo osvojili jednu medalju. Uz ovu formu Filipa Zubčića, to bi bilo sjajno.

Dvije prilike

Najveći hrvatski kandidat za medalju Filip Zubčić ima dvije prilike. U slalomu, u kojem je zapažen ove sezone, te u veleslalomu, koji je ipak njegova prva disciplina.

– Olimpijske igre su inače specifično natjecanje, to nije Svjetski kup. Jedna je utrka, ako te taj dan krene… U povijesti je bilo puno olimpijskih pobjednika ili onih koji su bili na postolju, a kasnije više nikad nisu ništa osvojili. Ali taj dan im se baš sve poklopilo. Puno je tu neizvjesnosti, ali mislim da Zubčić ima pristojne šanse za odličan plasman.

Leona Popović je šestim mjestom u noćnom slalomu Svjetskog kupa u Schladmingu potvrdila da se i na nju može računati kada su u pitanju dobri plasmani, pogotovo jer svaka reprezentacija ima kvotu od četiri sudionice.

– Postoji šansa da i Popović napravi nešto pozitivno. Kod Olimpijskih igara je to pravedno i fer, u skladu s olimpijskim načelima, ta dostupnost za sve, i ograničenje i kvota, tako da ne može biti 15 Austrijanki ili Švicarki, već samo ograničeni broj. Tada se otvara mogućnost i drugima.

Zimske olimpijske igre donijele su Hrvatskoj i Kostelićima puno radosti. Bilo je puno lijepih trenutaka, a ne treba zaboraviti ni broncu rođenog Mrkopaljca Jakova Faka.

– Jakov je stvarno napravio senzacionalan rezultat, na razini Sare Kolak u Rio de Janeiru. To su najdraži trenuci jer su neočekivani, ali samim tim su ljepši. O Janici i Ivici ne treba trošiti riječi. Oni su najuspješniji hrvatski sportaši svih vremena.

Pandemija koronavirusa je prolognirala Olimpijske igre u Tokiju za godinu dana i nije bilo one prave čari, nije bilo gledatelja na tribinama. Kao da su održane tek toliko da se održe.

– Moglo bi se tako reći. U svakom slučaju, Igre u Tokiju nisu bile onakve kakve bismo svi mi priželjkivali. Nisu ni za organizatora bile kao što su zamislili kada su se kandidirali. No, Tokio je za nas završio uspješno, iznad svih očekivanja. Praktički je skoro svaki četvrti sudionik došao s nekim odličjem, kada izuzmemo vaterpoliste. To je za nas bilo super, ali to nije bilo to. Nije bilo atmosfere na borilištima ni u Olimpijskom selu. U vašoj struci nije bilo miks zona, nije bilo kontakata sa sportašima, ni sportskih priča. Samim time, bile su to potpuno drukčije igre.

Ono što je bilo posebno jest hrvatski finale parova u tenisu. Nikola Mektić i Mate Pavić protiv Marina Čilića i Ivana Dodiga.

– Dovoljno govori činjenica da se nešto nije dogodilo 105 godina, koliko je to rijetko i gotovo nemoguće. Taj finale bio je nešto što će trajno obilježiti ne samo ova naša četiri mušketira, već i hrvatski tenis i hrvatski olimpizam.

Projekt Pariz

Do početka Olimpijskih igara u Parizu 2024. ostala su 924 dana, koji će brzo proći.

– Nedavno smo baš usvojili Projekt Pariz. Naime, mi svake olimpijske igre vodimo kao poseban projekt. Zbog pandemije smo uveli čitav niz poticajnih mjera kako bismo održali taj ritam treninga i natjecanja. Oni koji u Tokiju nisu ništa osvojili i dalje se prate, uvažavajući činjenicu njihova nastupa. S te strane nećemo imati problema. Ono gdje mi imamo problema i u tome smo svi suglasni, ekipni su sportovi. Nadam se da ćemo se s košarkom i rukometom vratiti na stare staze slave. Volio bih vidjeti rukometašice na Igrama, ženska odbojka se diže. Vidjet ćemo…

Mnogi igraju u inozemstvu, ali reprezentacije počivaju na igračima iz domaćih klubova koji grcaju u financijskim problemima, dok za privredu nema olakšica ako se ulaže u sport.

– Ima tu više pitanja. Prvo je dugoročno naš najveći problem – demografija. Mi u rasponu od 12 do 19 godina imamo svega 372 tisuće stanovnika. To je bazen za sve sportove u Hrvatskoj. Već godinama predlažemo, po ugledu na Hrvatski nogometni savez, da i drugi loptački sportovi počnu skautirati Hrvate u inozemstvu. Još jedna Hrvatska po brojnosti, ako ne i veća, živi u inozemstvu. Pogledamo li sastav U-19 ili U-21 ili A reprezentacije, vidjet ćete koji je broj igrača koji ne žive u Hrvatskoj, ali su Hrvati. To bi trebao biti put kojim trebaju ići rukomet, poglavito košarka, ali i drugi sportovi. Treba otići, primjerice, u SAD, »prorešetati« sveučilišta, njihove lige, uzeti sve koji završavaju s »ch«, jer taj gotovo sigurno neće upasti u NBA. To je jedan od puteva. Drugo, mi uopće nemamo poticajnu politiku ulaganja gospodarstva u sport. Našim se kompanijama, ekonomski gledano, ne isplati ulagati u sport. Ima tu neke naznake pomaka i ja se nadam da će se to i u nekoj bliskoj budućnosti dogoditi. Da se kompanijama koje ulažu u sport za taj iznos smanji osnovica obračuna poreza na dobit. To bi bilo izuzetno dobro. Primjerice, često spominjani Mađari imaju sustav gdje kompanija od svoje dobiti može 70 posto uložiti u sport, kontrolirano, a 30 posto onda daju državu. Zato imamo Veszprem, rukometni klub koji ima budžet veći od Hrvatskog rukometnog saveza.

Ministarstvo turizma i sporta zaista vodi računa o nekim sportskim događanjima, pomaže njihovo održavanje. Izdvajanja su sve veća, ali…

– Prije svega, moramo više izdvajati za sport. Ako pogledamo podatke Eurostata, vidjet ćemo da je Hrvatska posljednja, odnosno pretposljednja u izdvajanju za sport po glavi stanovnika i očito u tom grmu leži neki zec. Nedavno je netko rekao da je talent 20 posto, a sve drugo je rad, rad i rad.