RIJEKA Spušten je zastor na Olimpijske igre u Tokiju, većina hrvatskih sportaša već je stigla svojim kućama, dojmovi se polako sliježu, neki još uvijek slave, neki i dalje tuguju… No, svi su složni u jednome: Olimpijske igre u Tokiju bile su po mnogočemu drugačije od svih prijašnjih. Njihov prvotni termin održavanja uslijed pandemije koronavirusa odgođen je za godinu dana, a njihov početak značio je pridržavanje mnoštva pravila s ciljem da se pobijedi nevidljivi neprijatelj s kojim se cijeli svijet borbi više od godinu dana.

Igre što su održane pod sloganom Brže, više, jače – zajedno, svjetlo na kraju tunela u borbi i učenju suživota s koronavirusom. Igre koje vraćaju nadu i vjeru u bolju budućnost.

Šesnaest dana natjecanja, 11.000 sportaša iz 205 država, 33 sporta, 339 kompleta medalja. Pedesetdevet hrvatskih sportaša, 16 sportova, osam medalja, tri zlata, tri srebra i dvije bronce. Najmanji broj sportaša još od Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine, ali i druge najuspješnije hrvatske Igre nakon Rio de Janeira 2016. godine na kojima su hrvatski sportaši osvojili deset medalja, od čega pet zlata, tri srebra i dvije bronce. Neki od njih opravdali su očekivanja, neki su ispisali priče koje će se još dugo prepričavati, a neki su se razočarani vratili kući.

ISPUNILI OČEKIVANJA

Martin i Valent Sinković

Trofejna hrvatska veslačka braća sinonim su za uspjeh. Na svojim trećim Olimpijskim igrama osvojili su treće olimpijsko odličje. U Londonu 2012. godine zajedno s Davidom Šainom i Damirom Martinom doveslali su do srebra u četvercu na pariće, četiri godine kasnije u Rio de Janeiru osvojili su zlato u dvojcu na pariće. U Tokio su stigli kao najveći favoriti za zlato u dvojcu bez kormilara, disciplini u kojoj se natječu od 2017. godine i u kojoj su nakon samo nekoliko mjeseci osvojili svjetsko srebro. Na stazi Sea Forest Waterway još su jednom ispisali povijest i osvojili 18. odličje s velikih natjecanja. Ne misle stati, od iduće će se sezone vratiti u dvojac na pariće i nastaviti oduševljavati naciju.

Mate Pavić i Nikola Mektić
Najbolji teniski par na svijetu uoči Olimpijskih igara u Tokiju slovio je za najizglednije kandidate za osvajanje najsjajnijeg odličja. U tom ih pohodu nitko nije uspio zaustaviti. Olimpijski su turnir završili ostvarivši 15. pobjedu u nizu, ove su sezone odigrali 53 meča i upisali tek pet poraza.

Ove su sezone slavili u čak osam finala, njihova je niska počela u Melbourneu trijumfom na Australian openu, nastavila se na turnirima u Rotterdamu, Miamiju, Monte Carlu i Eastborneu. Netom prije Olimpijskih igara pokorili su konkurenciju u All England Clubu i osvojili Wimbledon, u japanskoj su prijestolnici na svojim prvim Igrama u karijeri odigrali hrvatski finale u kojem su pobijedili svoje velike prijatelje Marina Čilića i Ivana Dodiga te postali olimpijski pobjednici.

Tin Srbić
Dvadesetčetverogodišnji Zagrepčanin dio je najtrofejnijeg hrvatskog kartaškog stola u Tokiju za kojim je vrijeme do nastupa kratio s veslačima Martinom i Valentom Sinkovićem, njihovim trenerom Nikolom Bralićem te Damirom Martinom. Najbolji dokaz da se rad uvijek isplati. Svi se još sjećaju njegovog pothvata sa Svjetskoga prvenstva 2017. godine kada je napravio senzaciju i osvojio zlatno odličje na preči. Četiri godine kasnije ispunio mu se najveći san i u svoju Dubravu je donio olimpijsko srebro u kraljevskoj disciplini. Do uspjeha karijere stigao je izjednačivši svoju najbolju ocjenu – 14,900. Na putu do srebrnog odličja nisu ga pokolebali niti brojni padovi u finalu, čime je pokazao da ga osim čelične volje i upornosti krasi i iznimna mentalna snaga.

ONI KOJI SU IZNENADILI

Damir Martin

Vukovarski veslač sa zagrebačkom adresom prije pet je godina u Rio de Janeiru osvojio olimpijsko srebro u samcu u jednoj od najuzbudljivijih utrka u povijesti veslanja u kojoj je foto-finiš presudio da zbog pet tisućinki ostaje bez zlata. Na Olimpijskim igrama u Tokiju broncu je osvojio u ludoj završnici finalne utrke nakon koje se jednostavno slomio. Njegove suze još će se dugo pamtiti. Jer ne postoji čovjek kojeg ta iskrena emocija nije dirnula. Za Damira Martina olimpijska bronca iz Tokija ima puno jači sjaj. Nakon Rio de Janeira svašta je prošao, od problema s leđima do operacije kuka u listopadu 2019. godine pa rehabilitacije koja nije išla prema planu zbog koje je bio upitan njegov nastup na Olimpijskim igrama.

Marin Čilić i Ivan Dodig
Kumovi i veliki prijatelji iz Međugorja pobrinuli su se za najljepšu hrvatsku priču u Tokiju. Finale teniskih parova u kojem su s druge strane mreže za protivnike imali Matu Pavića i Nikolu Mektića. Finale za povijest. Treći s igračima iz iste zemlje na Olimpijskim igrama nakon 113 godina i Londona 1908. godine u kojem su igrali predstavnici Velike Britanije. Prije njih to je uspjelo samo Amerikancima u St. Louisu davne 1904. godine. Protiv prvoga para svijeta nisu imali šanse, ali su ispisali povijest u nezaboravnom danu hrvatskog tenisa u kojem nitko nije birao stranu i navijao samo za jedan od parova u finalu. Bio je to dan u kojem se jednostavno samo uživalo.
Matea Jelić

Dvadesettrogodišnjakinja iz Knina ostat će upisana u povijest kao prva sportašica koja je Hrvatskoj donijela zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju. Novo finale, iste protivnice. U kojem je opet slavila hrvatska taekwondoašica koja je nevjerojatnim preokretom u samoj završnici finalne borbe do 67 kilograma svoju premijeru na Olimpijskim igrama okrunila zlatnim odličjem. U travnju ove godine Britanku Lauren Williams pobijedila je u finalu Europskoga prvenstva u Sofiji, najsjajnije odličje uzela joj je i u Tokiju nakon što je 19 sekundi prije kraja gubila 15:21. Ostalo je povijest.

NISU ISPUNILI OČEKIVANJA

Sandra Perković

Osvajačica olimpijskog zlata u bacanju diska u Londonu 2012. i Rio de Janeiru 2016. godine u japanskoj je prijestolnici imala priliku postati prva atletičarka u povijesti s trima uzastopnim olimpijskim zlatima u jednoj disciplini. Natjecanje u Tokiju uspješno je otvorila i trećim rezultatom kvalifikacija plasirala se u 13. finale na velikim natjecanjima u kojem je prvi put nakon seniorske premijere na velikoj sceni i Svjetskoga prvenstva u Berlinu 2009. godine, na kojem je kao 19-godišnjakinja zauzela deveto mjesto, ostala bez medalje. Dvostruka olimpijska pobjednica i svjetska prvakinja, koja u svojoj bogatoj kolekciji odličja ima svjetsko srebro i broncu, kao i pet titula europske prvakinje, nije se najbolje snašla u teškim vremenskim uvjetima i jednosatnom prekidu zbog jake kiše. S hicem iz treće serije od 65,01 metra ostala je korak do postolja i razočarana napustila Tokio.

Vaterpolska reprezentacija
Jedini hrvatski predstavnici u ekipnim sportovima bili su i jedan od kandidata za pobjedničko postolje na Olimpijskim igrama. Izabranici Ivice Tucka prije pet su godina u Rio de Janeiru osvojili srebrno odličje, u Londonu 2012. godine osvojili su prvi naslov olimpijskih pobjednika pod vodstvom legendarnog Ratka Rudića, čime je naplaćen mukotrpan rad generacije koja je većim dijelom na okupu bila još od Melbournea 2007. godine. Stigao je kraj još jedne uspješne generacije, snove o novom odličju hrvatskim su vaterpolistima rasplinuli Mađari pobjedom u četvrtfinalu, Tuckovi su izabranici u konačnici osvojili peto mjesto, Javier Garcia postigao je simobični, posljednji gol u utakmici protiv Amerikanaca i završio uspješnu karijeru, a oproštaj od reprezentacije najavili su i kapetan Andro Bušlje te Paulo Obradović.

Sara Kolak
Najljepša priča Rio de Janeira neće po dobrome pamtiti Igre u Tokiju. Olimpijska pobjednica u bacanju koplja 2016. godine nakon tri neuspješna hica u kvalifikacijama ostala je bez plasmana. U pet godina od Rija do Tokija svašta se događalo u životu atletičarke Kvarnera, od najboljeg rezultata karijere od 68,43 metra iz Lausannei 2017. godine, ozljede lakta koju je iste godina zaradila na SP-u u Londonu, operacije zbog koje je pauzirala 660 dana, promjene trenera, nedostatka natjecanja uslijed pandemije COVID-19 i strogih epidemioloških mjera zbog kojih nije mogla trenirati u Oslu s trenerom Andreasom Thorkildsenom, koji je nekoliko dana uoči odlaska u Tokio otkazao put… Uoči OI-a imala je samo jedno natjecanje na kojem je koplje bacila za nju skromnih 60,04 metra zbog čega je odustala od svih natjecanja da bi se fokusirala na Tokio i plasirala se u finale, što bi joj bio najveća nagrada za sve što je prolazila.