Novinarstvo je ovisnost što traje 24 sata dnevno. Da, ja živim svoj posao i vjerojatno će tako biti do kraja. A jedina koja zaslužuje istinska priznanja je moja supruga Marija. Ona je temelj svih mojih uspjeha
Jedan od najpoznatijih hrvatskih sportskih novinara, ali i svojevrsni simbol Rijeke. Jedna od prvih asocijacija kad se spomene grad na Rječini, i ne samo u sportskom smislu. Orlando Rivetti, kolumnist Novog lista, živa legenda sportskih zbivanja što su Hrvatskom i svijetom protutnjala proteklih skoro pa pola stoljeća. A kad je već tako – Izvršni odbor Hrvatskog zbora sportskih novinara na svojoj je sjednici održanoj zadnjih dana siječnja na prijedlog Komisije koju čine vedete hrvatskog sportskog novinarstva – Milka Babović, Iva Perdec, Robert Valai, Darko Draženović i Marin Šarec – donio odluku po kojoj nagradu za životno djelo dobiva upravo Orlando Rivetti. Nagrada će mu biti uručena na prigodnoj svečanosti sutra, 27. veljače u sjedištu Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu.
S Rivettijem smo razgovarali u NL klubu, neposredno nakon što je Davor Sever s jednakim povodom obavio televizijski dio istog posla za Sportsku TV. A izvor preciznih podataka bio je »rokovnik« prenapučen brojkama i slovima u kojem se jedino Rivetti može snaći.
Nije li pomalo prerano da bi se dobilo nagradu za životno djelo. Pa lani ste u studenome proslavili tek 60. rođendan?
– Da i ja sam tako komentirao jer ono što slijedi za takvom nagradom ni malo ne sluti na dobro. Nedavno sam tako bio rastužen čuvši vijest da je umro poznati glumac Zlatko Crnković. A urezalo mi se u sjećanje i to da je tri mjeseca prije smrti dobio – nagradu za životno djelo. Na stranu crne slutnje, uistinu i djeluje prerano da čovjek sa 60 navršenih godina života dobije nagradu za životno djelo. Ali, kad prolistam album svojih sjećanja, nailazim i na podatak da sam svoj prvi tekst napisao prije – 44 godine.
Počeo u Liceu
Skoro pola stoljeća u novinarstvu?
– Počeo sam pisati još u Liceu, riječkoj talijanskoj gimnaziji, a prvi tekst mi je bio o školskom sportu. Ima tu i jedna zanimljivost. Glavni »krivac« da se počnem baviti novinarstvom je dr. Aldo Sirotich, liječnik ali i košarkaški sudac. On me nagovorio da počnem pisati. Kasnije, devedesetih godina sam kao urednik rubrike »sport« u Novom listu zaposlio njegovog sina Kristiana koji je danas meni – šef. S obzirom da u vrijeme moje mladosti nije bilo droge, zahvaljujući i Aldu postao sam – ovisan o novinarstvu. Do dana današnjeg nisam se oslobodio te ovisnosti a posljedica je »karcinom« na tekućem računu s »metastazama« na svim mojim kreditnim karticama.
Koliko ste redakcija promijenili u životu?
– Ne mnogo. La Voce del popolo, Novi list, Jutarnji list i Sport plus. Iako sam u Jutarnjem bio iznimno cijenjen, prisilni odlazak iz Novog lista, 10. travnja 2000. godine mi je jedan od najgorih trenutaka u karijeri. Čim su čuli za što me snašlo, nazvali su iz Jutarnjeg, a vrijeme između odlaska iz Novog lista i početka rada u Jutarnjem listu, 1. srpnja, jedini mi je pravi godišnji odmor u životu. U Novi list, odnosno Sport plus sam se vratio 2010. godine.
No, surađivali ste s mnogima. Primjerice znam da ste pisali i za prestižni talijanski košarkaški list »Giganti del basket«
– Surađivao sam praktično sa svim dnevnicima na području bivše Jugoslavije, za »Giganti« sam napisao nekoliko tekstova, primjerice o šampionskoj ekipi Jugoplastike, a punih dva desetljeća surađujem s La Gazzettom Dello Sport, talijanskim sportskim dnevnikom.
Vratimo se još malo nagradama. Na prijelazu milenija, 2000. godine dobili ste i Godišnju nagrada Grada Rijeke.
– Objašnjenje te nagrade bio je doprinos u afirmaciji sportskog novinarstva. Ponosan sam i na nju, dakako, no mnogo je zanimljivija jedna druga činjenica – dobitnik te nagrade je i moj pokojni otac Fermino, brodomonter u »3. maju« kojem je nagrada dodijeljena 1981. godine za, kako stoji u obrazloženju »unapređivanje tehnologije rada i izvanredne uspjehe ostvarene u izradi i montaži čeličnih brodskih konstrukcija i niza drugih složenih industrijskih postrojenja«. Na taj način mi smo jedini otac i sin u povijesti Rijeke koji su dobili tu nagradu.
Život na terenu
Zanimljivo kako se to dogodilo jednoj obitelji, no život i rad sportskog novinara baš i nisu skloni skladu i redu obiteljskog života.
– A čujte, jedina koja možda zaslužuje istinska priznanja je moja supruga Marija. Ona je zapravo temelj svih mojih uspjeha pa i tih da ja zapravo nisam ni primijetio kako su mi sinovi odrasli i to u ispravne, stručne ljude. Golema većina mog života se odvijala »na terenu«, a u kućna četiri zida se događalo nešto sasvim drugo. Zahvaljujući Mariji – iznimno pozitivno.
A tu su i bezbrojna putovanja. Na kojim kontinentima niste bili?
– Ne računajući pusti, ledeni Antarktik, samo u Australiji.
U vašem slučaju čak i statistika postaje zanimljiva. Jer sljedeće je pitanje – možete li barem približno nabrojati velika natjecanja s kojih ste izvještavali?
5 Olimpijada
4 svjetska i 17 europskih košarkaških prvenstava
3 svjetska i 4 europska nogometna prvenstva
– Ne približno, mogu točno. Olimpijada je bilo pet od kojih je samo Sarajevo zimska, što se košarke tiče izvještavao sam s četiri svjetska i 17 europskih a u slučaju nogometa tri su svjetska i četiri europska prvenstva.
Iako se svi slažemo da ste vrsni sportski novinar, vaše su kolumne često prožete politikom, odnosno obračunima s političarima. Jeste li s uspjeli promijeniti neku odluku onih o kojima ste pisali, na koje ste se žestili?
Z
– Ideja o pokretanju tog showa rodila se 2006. godine nakon što je »Rijeka« osvojila kup Hrvatske. Tada sam radio u Jutarnjem listu a želio sam na jedan snažniji način biti prisutan i u riječkom medijskom prostoru. Ideja se pokazala vrlo uspješnom, kroz »Orlando« je prošlo na stotine sportskih lica, a ponosan sam i na činjenicu da smo lani proslavili i njegovo 200. izdanje.
– Ma ne, ja sam novinar »papira«, televizija je samo nadopuna, pa i dobra zabava.
– Na gradskom, riječkom nivou, to mi je često uspijevalo. Na državnom vam to ide malo teže. No kad ste se već dotakli političara, moram istaknuti da su oni uzrok svog zla u hrvatskom sportu. Utjecaj politike odnosno političara se mora svesti na najmanju moguću mjeru.
Karakterizira vas i specifičan stil.
– To vam je stil talijanskog sportskog novinarstva. Obaveza da novinski rječnik bude jasan i jezgrovit nadograđuje brojnim metaforama koje svemu daju posebnu težinu, stil čine drugačijim od svega što pronalazimo u ostalim novinskim tekstovima. Recimo »ne može olovo plivati«, »otkriti pingvina u pješčanoj oluji«, »obrana smješnija od mr. Beana«, neke su mi od dražih.
Ujed otrovnice
Objavili ste i golem broj intervjua. Tko su vam bili najdraži sugovornici?
– Mnogi ali izdvajam dva: Diega Armanda Maradonu i Dražena Petrovića. S Maradonom sam prvi put razgovarao 1986. godine kad je s Napolijem gostovao u Udinama. Dogovoreni smo termin u restoranu »La di moret« višestruko prebacili – razgovarati s Maradonom u vrijeme njegove enormne slave dulje od sat vremena bio je golemi uspjeh. Činjenica da sam s bio posljednji novinar koji je razgovarao s Draženom Petrovićem, u Wroclawu 1993. godine nakon kvalifikacijske utakmice za plasman na europsko prvenstvo – uvijek me silno rastužuje. Da, jedan od dražih mi je i intervju s Michelom Platinijem 1984. godine. Razgovor smo vodili nakon prijateljske utakmice Jugoslavije i Francuske na sarajevskom aerodromu. Odgođeni let i Josip Skoblar, inače Platinijev prijatelj, najzaslužniji su da je do njega došlo.
Kao pravi sportski novinar pretpostavljam da volite većinu sportova?
– Kad sam bio mali, dječačić od nekih osam godina, jednog sam ljeta bio u Istri, u majčinom rodnom Gradinju. Nakon povratka s polja, noga mi je silno otekla. Ujela me zmija, otrovnica. Pohitali smo prema Rijeci, no put se otegao. Kad smo konačno stigli u bolnicu, prva je dijagnoza bila – amputacija. Srećom izvukao sam se, jer ipak neće otrov zmije na otrov jednog »škorpiona« (Rivetti je rođen 19. studenoga, op. a.). Nažalost, posljedice su ostale, nisam se mogao aktivnije baviti sportom, no uspio sam postati košarkaški sudac. Pa je tako košarka bila moja prva ljubav. Kasnije je uslijedio nogomet, a svemu se priključilo i boćanje.
– Iz Rijeke. A moji su roditelji zanimljiva ratno-ljubavna priča. Otac mi je Friulan, iz Cervignana, a majka Istrijanka iz Gradinja nedaleko Pazina. Otac se borio u II. svjetskom ratu na strani talijanskih partizana, a taj ga je put doveo i do hrvatskih prostora gdje je upoznao moju majku. Rodila se ljubav, nakon toga ja pa dvije godine kasnije brat Sergio.
HNK Rijeka je također dio vaše preokupacije. Hoće li nakon dolaska Volpija opet dohvatiti zvjezdane trenutke kao s kraja ’70-ih godina ili ponositi se činjenicom da je jedan od rijetkih klubova što je u službenim natjecanjima pobijedio madridski Real?
– Dolazak Volpija je iznimno važan ne samo zbog toga što je u »Rijeku« ubačen prijeko potreban novac, što su stigle čak i europske ambicije ili želja da se napravi jednu snažnu, modernu nogometnu školu, već prije svega što se na taj način iz kluba izbacila – politika. A rekao sam već što mislim o utjecaju politike na sport.
Teška grupa
Stanje u riječkom sportu nije bajno. Grad koji je u svakom smislu treća sila u Hrvatskoj baš i nema tome razmjerne sportske uspjehe?
– Nema? Slažem se, ali nabrojte mi s druge strane uspješne sportove, odnosno klubove u Splitu koji se tako ponosi svojim sportskim karakterom. Košarka im je na niskim granama kao i riječka, rukomet isto tako, koliko je Hajduk bolji vidjet će se u svibnju a pojedinačno – medalje nosi Blanka Vlašić ali i naša streljačica Snježana Pejčić. Opet ponavljam – politika: nema grada i regije koji ona u sportskom smislu ne može uništiti. Slijedom istog razmišljanja – pa i u samom Zagrebu stanje je malo bolje.
Kako komentirate činjenicu da je nakon raspada Jugoslavije došlo do velikog broja odličnih rezultata većine novonastalih država?
– Talentirana regija, talentirani narodi. Mada, i u vrijeme Jugoslavije postizali su se vrhunski rezultati u većini sportova s izuzetkom nogometa. U svijetlu vašeg pitanja, samo je hrvatski nogomet napravio veliki iskorak u odnosu na jugoslavenska postignuća.
Bliži se EP u nogometu s kojeg ćete opet izvještavati. Kako gledate na šanse hrvatske nogometne vrste?
– Ne volim se igrati prognozera. Grupa je iznimno teška jer osim velesila Italije i Španjolske, tu je i jedna Irska koja je već sa samim plasmanom postigla golem uspjeh tako da nema što izgubiti. A ima s druge strane vrhunskog stručnjaka – Giovannija Trapattonija.
A naš Slaven Bilić?
– Da, Bilić. Mnogo sam puta iznosio mišljenje o njemu. Pa ponavljam – ravno da postane i prvak Europe ovo mu mora biti zadnji mandat na čelu Hrvatske. Dva su mu ciklusa i više nego dovoljna, a nakon njega volio bih da na mjesto selektora dođe stranac. Katanec ili – Trapattoni primjerice.
Briškula i trešete
Iako je prigoda za ovaj razgovor svečarska, ne možemo izbjeći dva pitanja – stanje u HNS-u i enormno dugi post hrvatske košarke
– Vijest o njegovoj bolesti me zgrozila, a činjenica da ga više nema beskrajno me rastužila. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja, u novinarskom smislu ga uz primjerice Tomislava Židaka, stavljam na sam hrvatski vrh. Toliko duha, šarma i energije, s tolikih smo košarkaških događanja izvješćivali, a onda, za svega nekoliko tjedana – nikad više Mosorove duhovitosti, znanja i sposobnosti da u vedrom raspoloženju satima drži sve oko sebe.
– Čelništvo HNS-a ne smije određivati politika, čemu, i nakon ustoličenja nove Vlade, opet svjedočimo. To nije pitanje politike, to mora odrediti čelništvo HOO-a. A košarka… nakon Barcelone i sjajne predstave protiv američkog »dream teama« te Atene 1996., više od 15 godina svjedočimo nemoći. A znate zašto? Jer je Aca Nikolić u Srbiji odgajao struku, trenere, vrhunske stručnjake poput Maljkovića ili Ivkovića, a Mirko Novosel je za to vrijeme uglavnom promovirao sebe samog. Naš je najveći košarkaški problem izostanak stručnjaka što bi od najmlađih uzrasta selektirali košarkaše i stvarali reprezentaciju spremnu na osvajanje odličja.
Spustimo malo tenzije. Imate li vi uopće privatnog života. Postoji li Orlando izvan sporta, izvan novinarstva?
– Rekao sam vam već da je novinarstvo ovisnost što traje 24 sata dnevno. Da, ja živim svoj posao i vjerojatno će tako biti do kraja. Volio bih primjerice još odraditi SP u nogometu 2014. u Brazilu.
A karte, briškula i trešete? Znamo da vam je to strast, a slovite i kao jedan od najboljih u široj regiji.
– A je, to isto volim. Zadnjih dva desetljeća najmanje jednom tjedno igram briškulu i trešete, a najčešći par su mi kolege Aleksej Ternovec ili Branko Mijić. Početak tog običaja bio je u gostionici »Planik« u Lupoglavu, slijedio je »Žamarić« na Zametu, a danas se nalazimo u prostorijama naše boćarije na Brajdi. Uglavnom pobjeđujemo, no nedavno mi se dogodila rana što će jako teško zacijeliti: igrali smo protiv dr. Milana Blaževića i Čede Ivanovića, a pri našem vodstvu od 58:48 dobili su dvije »napole«, tri trice i tri duje i – pregazili nas. Eto, što vam je život. Dobiveno se često, i to jako lako kako su me uvjerila desetljeća bavljenja sportskim novinarstvom, može pretvoriti u – izgubljeno.
