Dok tisak zadnjih dana ‘vrišti’ da će Zagreb dobiti ‘grotlo u srcu grada’ i dok gradonačelnik Tomašević službeno objavljuje da će se na proljeće krenuti u rekonstrukciju nogometnog stadiona u Kranjčevićevoj, ima taj stadion već ovaj čas nešto znatno konkretnije i posve značajno. Ima, ako pitate nižepotpisanog, najbolji nogometni mural u nas naslikan. Ima mural koji nije crn i taman, mural koji nema potrebe non-stop podsjećati koje ime nosi voljeni klub i kako se zovu navijačke skupine. Ima mural na kojem su iznimne nogometašice i uz njih jasna poruka: »Nogomet narodu, nogomet ženama!«

Ima mural pred kojim bi turisti okidali onaj ultimativni selfie bez kojeg se kući ne vraća, samo da je pameti u gradske vlasti pa da dobru, staru Trešnjevku oživi. Vrijedilo je zato pitati Ivanu Perić, novinarku, i Enu Jurov, grafičku dizajnericu i ilustratoricu, kako je nastao prvi mural u nas posvećen nogometašicama, baš kao i onaj nekoliko tramvajskih stanica dalje na zidu kultne sportske dvorane »Kutija šibica«, na kojem su naslikane »nevidljive igračice«.

Sportašice s Trešnjevke

S »Kutijom šibica« sve je i počelo. Ivana Perić istraživala je, Ena Jurov crtala. Na zidu »Kutije« imamo Mirjanu Ognjenović i Biserku Višnjić, rukometašice ŽRK-a Trešnjevka, Ružica Meglaj predstavlja košarkašice Montinga, tu je i Štefica Krištof, najuspješnija zagrebačka ako ne i hrvatska kuglačica, tenisačica Sabrina Goleš, baš kao i Klara Dušnović, klizačica i pokretačica Zlatne piruete te novinarka.

– A budući da smo htjele podcrtati i to da žensko djelovanje i rad oko sporta nije samo stvar igračica, na muralu imamo i Julku Prpić, koja je bila osoba koja je prala dresove muškoj sekciji NK-a Trešnjevka 1950-ih i spremala im okrepu. Postojale su, naime, žene koje su radile za klubove, o čijem radu je ovisilo postojanje klubova, tako da i nju imamo nacrtanu na »Kutiji šibica« kao podsjetnik da ni sport ni bilo što drugo nisu samo oni koji su u prvom planu već i sve ono što je u pozadini – priča nam Ivana.

Da u fokusu budu sportašice s Trešnjevke, ‘kriv’ je BLOK, kolektiv koji, kako kaže Ivana, posljednjih 20 godina pokušava na drukčiji način istraživati i arhivirati te politički angažirano sudjelovati u zajednici. Kada su u BLOKU, u njegovu Muzeju susjedstva Trešnjevka shvatili da imaju dosta materijala na temu sporta i da postoji linija ženskog angažmana koja nije popraćena u javnosti, ponudili su Ivani da se uhvati istraživanja građe. Urodilo je to edukativnom turom po samom kvartu, a onda se pokazala i potreba da se napravi nešto vizualno i trajnije u javnom prostoru. Mural se činio idealan u četvrti u kojoj je djelovalo mnoštvo radničkih klubova koji su imali i tu sportsku komponentu. Istraživanje, međutim, nije bilo lagano.

Foto Davor Kovačević

– Bilo je teško kopati. Morala sam se oslanjati na stare monografije, ići po knjižnicama, jer na internetu podataka nema. Moraš rovariti po arhivima da pronađeš išta vezano za ženski sport, pa čak i za ekipe koje su osvajale europske naslove kao košarkaški klub Monting 80-ih. Ako želiš doznati nešto više o radu kluba, o igračicama, moraš se oslanjati na teško dostupne arhive – reći će Ivana.

Sam mural zato nastaje brzo.

– Ivana mi je poslala popis sportašica s kratkom biografijom, a ja sam ih zamislila i crtala – jednostavno će Ena.

Slika na zidu

Pitamo Enu što je zapravo mural, što se muralom može zvati

– Slika na zidu – jednostavno će ona.

Ako je tako, i nije da onih nogometnih, navijačkih, u nas nema, premda se svi čine jedan drugom nalik. Kad Enu pitate što o njima misli, reći će: »Mislim da se previše koristi crne boje, litre i litre. Malo su depresivni, negativni. Ja bih da je malo više boje i pozitive.« Ovaj u Kranjčevićevoj boje itekako ima. A ako je onaj na »Kutiji šibica« usko vezan za jedan zagrebački kvart, ovaj u Kranjčevićevoj priča svjetsku priču.

Navijači NK-a Zagreb White Angels velikodušno su dali zid sa svojim muralom. Ivana će za njih reći da su uvijek bili progresivnija navijačka skupina sklona društvenom angažmanu netipičnom za druge naše navijačke skupine. Ena je zato crne navijačke siluete White Angelsa ostavila na zidu, pa legendarnom muralu pridružila žene. I Bijelim anđelima se svidjelo. Ivana je izabrala šest žena. Želja joj je bila obuhvatiti različite zemlje, generacije, uloge.

– Zato na muralu imamo i Sahar Khodayari, iransku navijačicu poznatu kao »plava djevojka«. Ona simbolizira borbu koju su žene morale proći kako bi uopće bile prisutne na stadionima i još uvijek je moraju prolaziti u nekim mjestima na svijetu – priča Ivana.

Umrla je Sahar 2019. godine, i to tako da se zapalila u strahu da će završiti u zatvoru jer je prerušena pokušala ući na stadion kako bi gledala teheranski klub Esteghlala za koji je navijala. Mjesec dana nakon njezine smrti više od tri tisuće žena prvi je put nakon 40 godina zabrana prisustvovalo nogometnoj utakmici.

– Htjele smo pokazati da borba žena nije samo stvar neke prošle priče, nije zacementirano u povijesti, već još uvijek postoje brojne razine na kojima se žene bore da imaju priliku sudjelovati ne samo u sportu već i generalno u društvu – ističe Ivana.

Na muralu i Maca Maradona, apsolutna legenda hrvatskog nogometa, kojoj nikakvo priznanje nije dano, čak ni prilika da se službeno oprosti od reprezentacije. Tu je i jedna od najvećih nigerijskih, afričkih i svjetskih nogometašica svih vremena Asisat Oshoala. Pa Islanđanka Sara Björk Gunnarsdottir, koja je francuski klub Lyon gonila po sudovima i natjerala da joj isplate plaće za koje je zakinuta dok je bila trudna. Tu je i američka nogometašica i sportska pionirka LGBTIQ aktivizma Megan Rapinoe. A na muralu i Nadia Nadim, izbjeglica iz Afganistana, koja je u Danskoj postala jedna od najboljih europskih nogometašica i kirurginja.

Muški komentari

Na muralu neravnopravnost koje s vremenom i prestajemo biti svjesni. Zato je pomalo nespretno zvučalo pitanje kome to smetaju žene u sportu!?

– Kome smetaju žene općenito!? – odgovara s pravom protupitanjem Ivana.

Tu je, kako veli, kapitalistički i patrijarhalni moment itekako udružen. I zato – nogomet narodu, nogomet ženama! A baš je taj poklič i izazvao ponajviše reakcija u onih koji su gledali kako Ena crta mural. Bilo je, naime, ‘gospode’ koja ne razumije zašto naglašavati to ‘nogomet ženama’ kad mogu žene, recimo, kuglati. Točnije, ima i danas onih koji su na istoj liniji s, primjerice, Ministarstvom fizičkog odgoja, koje je 1938. godine odbilo tad osnovan Ženski loptački savez i njegova pravila organiziranja ženskog nogometa s obrazloženjem da »nogomet nije za žene«.

– Dok sam radila, bilo je više prolaznika koji su imali negativnu reakciju. Primjedbe su išle od toga ‘tko ti je dao dozvolu’ do toga da će navijači NK-a Lokomotiva, koja tu igra utakmice, imati zbog murala problema. Muškarci su redom imali potrebu nešto komentirati – priča Ena.

Zaludu im, jer mural je tu na zidu stadiona na kojem su prije sto godina utakmice igrale hazenašice Concordije. Što će biti s njim kad krene rekonstrukcija!? Kamo sreće da ga se sačuva, makar autorice to i ne brine. Kažu, takva je sudbina svih murala, neki traju tri tjedna, a neki tri godine.

– Fotografirali smo ga, znamo da je tu bio i ako nestane, nestane. Radit ćemo nešto drugo, negdje drugdje – kažu Ena i Ivana.
Na Trešnjevci, inače, stoluje i Hrvatski olimpijski odbor, ma nitko od predstavnika bilo kakvih sportskih institucija još se nije oglasio. Možda jednom i hoće, onako kako starije stanovnice Trešnjevke same donose stare fotografije kojima svjedoče kako su onomad išle i one na utakmice u »Kutiju šibica«. Tim damama se itekako čini važno ono što se preko zida ističe i zato što se u nas lako zaboravlja(lo): »Nogomet narodu, nogomet ženama!«