Slaven Bilić nije morao poslije utakmice s Italijom lupati šakom o stol i stvarati distorziju u zvučnicima press centra u Sielanki kao posljedicu silnih decibela u njegovu promuklom glasu. Nitko od hrvatske nogometne reprezentacije uoči Europskoga prvenstva u Poljskoj i Ukrajini nije mogao očekivati više od uvjerljive pobjede nad Irskom (3:1) i zadovoljavajućega remija s »azzurrima« (1:1). Pobjedi protiv aktualnih svjetskih i europskih prvaka na velikom se natjecanju zadnjih godina ne može nadati nijedna reprezentacija na svijetu. U euforičnim stanjima svijesti najteže je ostati racionalan, zdrav razum kaže da je Španjolska večeras apsolutni favorit, a srce silno želi vidjeti Hrvatsku u četvrtfinalu. To još uvijek ne znači da Hrvatska nije bez izgleda.

Da je samo do brojki, Hrvatska u Poljskoj i Ukrajini na račun nekih prijašnjih statističkih pokazatelja može polagati pravo na plasman u četvrtfinale. Svaki put kad su hrvatski nogometaši napuštali veliko natjecanje u prvom krugu osvojili su manje bodova nego što ih imaju danas (četiri) uoči odlučujuće utakmice sa Španjolskom (SP 2002. tri, EP 2004. dva, SP 2006. dva). Hrvatska, međutim, ni u jednom od tih triju navrata nije uspjela pobijediti zadnju utakmicu u skupini (SP 2002. Ekvador 0:1, EP 2004. Engleska 2:4, SP 2006. Australija 2:2). Hrvatske nastupe u Poljskoj ne treba dovoditi u kontekst povijesnih promašaja iz jednostavnog razloga što »kockasti« ovaj put nisu napravili krivi korak. Svaki put kada je Hrvatska ispadala u trećoj utakmici prethodno je doživjela poraz.

Na stranu statistika, ključna utakmica protiv Španjolske ne trpi analitički pristup, iako se poslije izražena dominacija »furije« u svakom nastupu među ostalim mjeri postotkom posjeda lopte i količinom točnih dodavanja kojih u pravilu bude najmanje dvostruko više od protivnika. Slaven Bilić je dobro rekao da će se u večerašnjoj utakmici ponajprije pitati Španjolce, koji nastoje jednako igrati protiv autsajdera u skupini (Irska) i ozbiljnoga protivnika u finalima velikih natjecanja (Njemačka, Nizozemska). Princip je uvijek isti: nametnuti se posjedom lopte i do iznemoglosti »mrcvariti« protivnika, koji u kriznim razdobljima više nema ni snage ni koncentracije pravodobno i djelotvorno reagirati. Takve utakmice uglavnom završavaju onoga trenutka kada Španjolci prvi postignu pogodak. Sve momčadi protiv Španjolske imaju izgleda onoliko dugo koliko uspiju zadržati dah i poredak u čvrstom defanzivnom bloku što dalje od svojega gola.

Pod pretpostavkom da klupski i reprezentativni uspjesi španjolskoga nogometa već godinama počivaju na postulatima specifične igre »Barcelone«, hrvatske izglede u večerašnjoj utakmici valja tražiti u (pre)rijetkim porazima Guardioline momčadi. Izraženu dominaciju Katalonaca u pravilnim su vremenskim razmacima prekinuli samo Jose Mourinho i Roberto Di Matteo, obojica su sa svojim momčadima (Inter, Chelsea) europski prvaci postali nakon što su u polufinalnim utakmicama Lige prvaka eliminirali »Barcelonu«.

  Kada je prije dvije godine s »Interom« osvajao naslov europskog prvaka, svijet se divio trenerskom umijeću slavnog Josea Mourinha, koji je za trijumf nad »Barceloninom« tika-taka igrom u šesnaestercu »parkirao jumbo-jet«, kako je to slikovito rekao. Budući da nije imao dovoljno vremena i znanja oplemeniti igru »Chelseaja«, Roberto Di Matteo je dvije godine kasnije naslov osvojio na isti način. Braneći se. Obojici je pritom u korist išao splet naklonjenih okolnosti (sudački previdi, protivnički promašaji, sportska sreća…). Sve je rečeno. Nitko danas od hrvatskih nogometaša u Gdanjsku nema pravo tražiti više od bespoštedne borbe na tragu najvećih pojedinačnih i momčadskih dostignuća protiv kvalitetom nadređenoga protivnika. Dojam je danas u drugom planu. Rezultat je svetinja. Trebat će puno sreće. I utakmica generacije.