Umjesto priče o ponosu Čavji i Mavrinci, nogometnog kluba Grobničan, stablu sa 80 grana (godina) i toliko raspjevanih krošnji (svaki list jedna duša…), jer svi koji su pikali loptu bili su – Grobničan, pljuska od koje obrazi crvene. Trebale su biti dvije stranice ružičaste tinte, a potocima curi crnilo. Nogometaši Grobničana su, naime, svoj »voljeni klub« počastili glupošću. Parodijom na račun igrača državnog prvaka, Dinama, sudionika Champions League, navukli bijes (opravdani), gostiju koji su ogorčeni sišli s autobusa, bacili rođendanski dar i razišli se. Šteta je nepopravljiva, kao da su u zid bacili skupu unikatnu kristalnu vazu. Manje financijska, iako je prodano 700 ulaznica (inkasirano više od 20.000 kuna), koliko zbog činjenice da su minirali proslavu kluba, naštetili ugledu koji se mukotrpno gradi. 

   Posprdni uradak nogometaša Grobničana ogorčio je nogometaše Dinama. Ne bi ih uvrijedilo da su to napravili navijači, navikli su na slične gnjusarije, ali nedopustivo je da su u »naslovnoj ulozi«, glumaca i redatelja (snimatelja), igrači protiv kojih bi trebali igrati da im uveličaju proslavu 80. godišnjice. Besplatno! Društvene mreže su ponekad dinamit koji vam eksplodira u rukama… Ako se previše zaigrate i pređete granicu dobrog ukusa. Tko zna što je bilo u glavama nogometaša Grobničana kada su smislili jedinstven doček »dragim prijateljima«. 

  Tužno je bilo jučer poslijepodne u Mavrincima čekati utakmicu za koju se znalo, od podne, da se neće odigrati. Nekoliko policajaca (vrag nikad ne spava…) i očajni članovi uprave, predsjednik Mile Rončević i njegova desna ruka, Igor Čargonja, 18 godina u klubu. Htjeli su u zemlju propasti od sramote koju su im priredili igrači. Uništili proslavu jubileja, zgazili kao opušak od cigarete sve dobre rezultate ove sezone, vodeći su u Trećoj ligi s pet bodova prednosti… I tek desetak neinformiranih navijača s ulaznicama. Darko Palaoro-Beli, jedan od njih. Igrao je onu povijesnu utakmicu u Titogradu (danas Podgorica) i zabio gol, kada je Grobničan (1979.) izgubio 1:2 od Budućnosti. Još proklinje suca Srećkovića što nije dosudio jedanaesterac na Brtanu (pokojnom, najboljem strijelcu u povijesti kluba). Nakon što mu je sudac rekao da su mali seoski klub, odgovorio mu je neka dođe na Grobnik i vidi što su – ljudi! Legendarna predsjednica, Adelija Haramija-Beba (sin Aljoša je bio jedan od velikih igrača), tada ih je ispratila s – »Dico, nemojte dobiti sedam komada…«. 

   Nogometaši Grobničana ponijeli su se u ovom slučaju kao mali seoski klub. Rugali su se i naslađivali tuđim nevoljama s navijačima. Valjda su mislili da su Tibetanci, ali ne u onom pozitivnom smislu, već činjenicom da je za njih plaženje jezika uljudan pozdrav. Uradak sramote obišao je cijelu Hrvatsku (i svijet), nanijevši neprocjenjivu štetu čestitim i poštenim Grobničanima, koji svakoga dočekuju otvorena (divovska) srca i s čašom – vina. Feštu 80. godišnjice ponosa pretvorili su u pogrebnu atmosferu razočaranja. Cijeli Grobnik pamtit će je zauvijek, kao i utakmicu s ekipom Budućnosti u Kupu Jugoslavije. 

  Uprava je zasjedala sat vremena prije početka utakmice, bilo je radikalnih prijedloga, a nakon što su se opredijelili za »kolektivnu krivnju«, kapetan Stjepan Jukić na kasnijem sastanku s igračima zatražio je pojedinaču odgovornost. Neka ispaštaju oni koji su klub gurnuli u septičku jamu. Navodno je »snimatelj« bio Marko, ako je istina, puknut će srce ocu Dorisu, koji je19 sezona igrao za Grobničan, a sada je jedan od najaktivnijih članova uprave, živi za – Grobničan. Sudbina je ponekad okrutna. 

   Jedostavno, sramota umjesto fešte. Načelnik općine, Lambaša, htio je iskočiti iz kože… Mladost – ludost, ali sve ima svoje granice i vrijeme. Nogometaši Grobničana su definitivno izabrali pogrešan način dočekivanja (zahvaljivanja) gostiju, zaigrali su se u krivo vrijeme. Kaša je skuhana. 

   Znate onu kada su Grobničani u ratu čekali neprijatelja koji nije stizao, pa su se zabrinuli: – Da im se ni ča dogodilo? Dinamu se ništa nije dogodilo, zapravo jest – ubili su ih nogometaši Grobničana bez metaka.