Iako je već ozbiljno bio prevalio 90. godinu života, silno elegantni modni izričaj. Izgledao je poput manekena za starije, čak mu je i štap koji je koristio za lakše kretanje djelovao poput modnog dodatka. I ono što je nazamjenjivo, ono što čini razliku, ono s čime se rađaš – osmijeh. Silno srdačni, iskreni osmijeh.

Prizor je to koji se ne zaboravlja, a dogodio se na proslavi 92. rođendana Stojana Osojnaka proslavljenog u »Sportskom«, kultnom lokalu Mošćeničke Drage, koju je legendarni nogometaš Rijeke volio kao i svoje rodne Pobre. I ne čudi, jer iz tog ribarskog gradića magnetske privlačnosti bila mu je – nona.

Okupile su se tada brojne sportske, nogometne legende predvođene Ćirom Blaževićem i Markom Pavkovićem, kao i Osojnaku silno odanom, vjerojatno najsimpatičnijem igraču Rijeke svih vremena Enzom Zadelom.

S Ćirom Blaževićem i Markom Pavkovićem / Arhiva NL

Nedugo za tim 10. listopada 2016. silno vitka figura Stojana Osojnaka popustila je pod teretom godina.

Otišao je u 94. godini u drugu dimenziju, no koliko je silno ostao i dalje s nama, pokazuje prava bujica dobrih uspomena, kao i silno važnih poruka koje se javljaju uz unikatnu godišnjicu: upravo na današnji dan, 11. lipnja 2023. godine punih je stotinu godina od rođenja Stojana Osojnaka.

Posvećen nogometu

Rođen u Opatiji, u Pobrima taj je dječak, za nogometnu igru poprilično atipične građe – sličniji je, naime, bio odbojkašima koje prije svega karakteriziraju visina i elegancija – svaki slobodni trenutak posvećivao nogometnoj lopti. Iako ju je volio, silno ju je po cijele dane udarao i gađao zamišljeni gol. Budući da je znao provoditi dosta vremena i kod none u Mošćeničkoj Dragi, i tamo se taj njegov nogometni talent jako iskazivao, naprosto nije moglo proći bez da ga zarana ne uoče i treneri.

Privatna arhiva

Prvi mu je klub bio Eneo, koji je tada, uz niz drugih klubova koji su osim nogometa uključivali i druge sportove, djelovao na riječkom području. Nažalost, ratna su to vremena, tako da mu je nedugo nakon početka igračke karijere bio uručen poziv u – talijansku vojsku. Nakon svih ratnih trauma, pa i onih najmučnijih provedenih u logoru u Trieru, Osojnak je ostao čvrst, uvjeren da je njegova životna misija – nogomet.

U Kvarneru je svoj debi imao s 25 godina, bilo je to 1948. godine. Dres Kvarnera, 1954. preimenovanog u Rijeku, nosio je do 1953. godine, kad je prešao u Dinamo.

U tom je klubu također dio slavne povijesti, a najviše ga se pamti po golu, u zadnjim sekundama, protiv Crvene zvezde kojim je Dinamu 1954. godine donio naslov prvaka Jugoslavije.

Ipak, prva je ljubav nešto što novac nikad ne može gurnuti u drugi plan, barem kad je Stojan Osojnak u pitanju. Vraća se najvećoj ljubavi, vraća se na Kantridu, Rijeci, koja se zahvaljujući i njemu 1958. godine vratila u Prvu ligu.

Nakon igračke karijere, kao i trenerske izobrazbe, koju je pedantni Osojnak proveo prije no što će se posvetiti tom dijelu nogometne igre, prvim čovjekom struke Rijeke postaje na proljeće 1960. godine. No, taj dio priče aktualan je samo do kraja prvenstva, trajao je svega nekoliko mjeseci.

Stojan Osojnak / Foto: M. GRACIN

Veliki, slobodno možemo reći i jedan od najznačajnijih perioda u sveukupnoj povijesti Rijeke kreće 1963. godine. Nakon stručne konsolidacije kluba 1965. i 1966. godine Rijeka postaje jedan od najkonkurentnijih klubova bivše države. Osvajala je pod Osojnakovom dirigentskom palicom dva puta 4. mjesto, ispred nekih od klubova tadašnje velike četvorke. No, značilo je to godinu dana kasnije, 1967., i oproštaj Stojana Osojnaka od Rijeke. Put ga vodi u Švicarsku, gdje je i ostao živjeti sve do svog odlaska 2016. godine.

Minucioznost i stručnost

Osojnak je uz sebe vezivao još čitav niz zanimljivosti. Prvenstveno onaj da je postao prvi trener Rijeke, a da je prije toga bio i njezin igrač. Ekipa koju je vodio sredinom šezdesetih bila je i vrelo reprezentativaca, iako su to bila vremena favoriziranja igrača iz spomenute »velike četvorke«.

Osojnak je velik dio svoje uspješnosti vezivao uz minucioznost, stručnost, ali i spoznaju da uvijek treba učiti od najboljih. Kad ne znaš, ideš naučiti od onih koji znaju više od tebe, govorio je. Zahvaljujući, dakako, sjajnom poznavanju talijanskog jezika, svojoj bilingvalnosti, Osojnak je mogao mnogo učiti od stručnih ljudi koji su djelovali u talijanskoj ligi, posebice uz trenere Juventusa i Milana.

Iako je, dakle, u Rijeci bio prisiljen raditi s nemjerljivo manjim sredstvima, kao i s manjom dostupnosti igrača izvan matičnog područja, učinio je svojevrsno čudo oslanjajući se pretežito na domaći kadar.

Uostalom, baš što je i on kao trener bio apsolutno – domaći kadar. Od Kantride do Pobri je, naime, samo 7,5 kilometara.

Da, fantastičan je posao i trag koji je ostavio Stojan Osojnak u svojoj Rijeci. Njegovim odlaskom iz kluba dolazi do nemalih problema, pa tako i ispadanja iz lige. Osojnak je naprosto bio osoba koju je karakterizirao silni radni elan, ali i veliko povjerenje u kadar kojim je raspolagao. Nije se unaprijed mirio s činjenicom da protiv sebe ima daleko moćnije, bogatije, pa i na niz načina favoriziranije klubove. Bio je naprosto ponosan i željan pokazivanja kvalitete mladosti s Kvarnera. Koliko je upravo s tim elementima što miješaju emocije i sportsku psihologiju bio uspješan, pokazivali su rezultati.

U velikoj mjeri te je njegove elemente sportske stručnosti i izvrsnosti znao koristiti i jedinstveni Ćiro Blažević, koji je, upravo kombinacijom stručnosti i psihologije, 1998. skoro pokorio nogometni svijet.

Uostalom, Ćiro je i u Švicarskoj itekako učio od Osojnaka, s kojim je ostao prijatelj čitavog života.

Stojan Osojnak na proslavi 92. rođendana u društvu kćeri Milice i sina Saše / Foto: I. TOMIĆ

Plemenite poruke

Drugi element koji danas, na stoti Osojnakov rođendan, ističemo njegova je – kultura. Sport, posebno nogomet, uvijek bilježi velik broj talenta. Nažalost, jako mali broj njih postaju istinske veličine. Razlog je u onome što definiramo lepezom ostalih kvaliteta osobe. Nema naprosto najvećih sportskih iskoraka bez prirođene inteligencije koja se upotpunjava permanentnim učenjem.

Osojnak je čitavog igračkog vijeka učio, da ne govorimo o njegovoj takvoj cjeloživotnoj navici u trenerskom pogledu, ali i općeljudskom poimanju što civilizirana osoba je i kakve poruke šalje ljudima oko sebe. Bio je i široko obrazovan, govorio je nekoliko jezika, uvijek ugodan sugovornik. Ne, ni u kom slučaju nije bio nametljiv, ali gdje se god pojavio, plijenio je silnu pažnju. Kad bi govorio, sugovornici su se pretvarali »u uho«, da ne ističemo da je skoro svaka njegova rečenica sadržavala i jasnu poruku. Plemenitu prije svega.

Nije volio da se zna, ali koliko god negodovao, i danas ističemo da je jako, jako pomagao. Jedna od njegovih zadnjih velikih donacija bila je primjerice Odjelu dječje onkologije KBC-a Rijeka, odnosno Dječjoj bolnici na njegovoj tako voljenoj Kantridi. Okupljao je Osojnak oko sebe mnoštvo, ali uvijek s mirnoćom, smiješkom i jasnoćom poruke.

Bio je naprosto plemeniti čovjek koji je, kao istaknuti nogometaš kojeg je, kako priliči tom odnosu, pratilo na desetke tisuća navijača, uvijek slao samo poruke poštovanja svih, iznad svega suparnika.

Upravo zbog svega nabrojenog 100. rođendan Stojana Osojnaka morao bi se iskoristiti kao poruka današnjim, nažalost, slobodno bismo ih mogli tako nazvati – demoliranim odnosima unutar hrvatskog nogometa.

Na svim njegovim razinama – od ključnih ljudi klubova, preko igrača do navijača. Učimo od Osojnaka. Ponašajmo se kao on: ponizni u pobjedi, gordi u porazu, osjećajni prema okolini, posebno prema onima koji ne mogu sami.

Vjerujmo u sebe, vjerujmo u »nemoguće«, ali i kad ne ide – nemojmo biti tužni, još manje tražiti krivca igdje izvan svog okruženja. Stoljeće Osojnaka. Izvor čiste esencije sporta.