Ugodni kutak na Tihovcu 11 mjesto je albuma lijepih nogometnih uspomena koji listamo zajedno s davnim napadačkim majstorom mnogih naših i inozemnih klubova, među kojima i Rijeke. Riječ je o Srđanu Čebincu, jednom od članova istaknute sportske obitelji još od dana stare Jugoslavije. Bio je naime zapaženi nogometaš, kao i brat mu blizanac Zvezdan, no sportska loza u obitelji je još starija do stare Jugoslavije. Nedavna smrt Milke Babović, doajenke i legende našeg televizijskog sportskog novinarstva, podsjetila je na Srđanovu majku, atletsku rekorderku u Kraljevini Jugoslaviji, a njezin je rekord oborila baš Milka Babović.

– Majka mi je Zrnka Krajnović, inače Ličanka. Otac joj je bio iz Like. Bila je svestrana i uspješna atletičarka. Držala je četiri rekorda. U skoku u vis, skoku u dalj, u trčanju na 80 metara prepone i u sprintu. Taj njezin rekord na 80 metara s preponama je oborila Milka Babović. Moja je majka tada već imala djecu, imali smo možda nekih sedam, osam godina kad je Milka Babović nadmašila taj njezin rekord. Uz majku atletičarku i brata Zvezdana nogometaša, u sportu je bila i moja polusestra Tamara Orlandić Lukišić, zapažena tenisačica.

Bila je peterostruka klupska državna prvakinja igrajući za Partizan i nastupajući s raznim poznatim imenima, kaže Srđan Čebinac, dugogodišnji nogometaš, rođen 8. prosinca 1939. godine u Beogradu, u dugoj karijeri igrač Partizana, OFK Beograda, njemačkog Kölna, nizozemske Sittardije, Austrije iz Beča, Rijeke, švicarskih klubova Aaraua i Basela.

Matekalove bebe

Brat i on su pošli nogometnim putem, a prema njegovim riječima, pomalo i šaljivima, razlog je prozaičan, sve uz onu da u svakoj šali ima pola zbilje.

– Ja sam sa 14 godina otišao igrati nogomet jer sam čuo da tamo daju za jesti. Onaj koji nam je govorio da igra u Partizanu, nije imao pojma o igranju, kada je došao među nas iz jednog drugog kraja, nije mogao igrati. Ja sam odmah drugi dan pošao na trening, brat se nije usudio ići na probe. Došlo je 80 novih juniora na probu i onda se igrala utakmica s juniorima Partizana koji su već godinama igrali svoje prvenstvo.

I danas spominje trenera Florijana Matekala, slavne »Matekalove bebe«, brojne asove proizašle iz njegova »inkubatora«.

– Bili su tamo Šoškić, Jusufi, Vasović, Miladinović, Kovačević, moj brat Zvezdan, Miro Rede, kasniji poznati sportski novinar, Kiš, Todorović. Bio je fantastičan igrač, bolji no Jusufi, ne znam zašto nije uspio. Puno od ovih spomenutih se probilo do finala Kupa šampiona s Realom. Što se mene tiče, za prvu momčad sam prvu utakmicu igrao sa 16 godina i pet mjeseci. Dao sam najviše golova u povijesti juniorskih prvenstava na svijetu, 74 u jednoj godini, a u drugoj 84, sve kao centarfor. Inače kao juniori smo svaki tjedan igrali s prvim timom, stalno smo ih tukli, nikad nas nisu pobijedili. Bili su tamo Zebec, Bobek, Čajkovski, ona slavna generacija.

Jednom smo ih dobili 7:3 i trener Ilješ Špic više nije htio da igramo jer su njegovi igrači bacali dresove na pod i gazili ih. Publika je navijala za nas, došlo bi pet tisuća ljudi na trening. Mislim da smo mi, te »bebe« u biti bili za klasu bolji od prvog tima. Kada sam postao prvotimac, oni su bili igrači na zalasku karijere, po 15-16 godina stariji od nas. Bobek me najviše volio, ali došao sam u konflikt s trenerom Špicom jer je jedan general, predsjednik Partizana, rekao da sam bolji od Bobeka.

Špic je poludio, uzeo me na zub želeći nešto dokazati generalu, pa sam malo igrao. Jednom sam tako igrao s Radničkim, iako teže ozlijeđen, ali su inzistirali. Na poluvremenu su mi namazali nogu, peklo me, ali dao sam gol za pobjedu. Za nagradu smo išli na turneju u Njemačku, Nizozemsku, Francusku, a na toj dugoj turneji nije mi dao igrati niti jednu minutu.

Epizoda na Karaburmi

Odlučio se na odlazak iz Partizana, putevi su mu se tada iskrižali s budućim prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, osnivačem hrvatske države, tadašnjim generalom i predsjednikom Sportskog društva Partizan, kao i s Ivanom Šiblom, slavnim imenom jugoslavenske i hrvatske povijesti.
– S bratom sam bio kod Franje Tuđmana, predsjednika Sportskog društva, poveli smo mamu da nam čuva stražu. Rekli smo da hoćemo iz Partizana, a tata je pregovarao s Dinamom, dobio je novce od Ivana Šibla. Kazao je: »Što, Dinamo Pančevo?«.

Kad smo mu rekli Dinamo Zagreb, kazao je: »Kakav Dinamo, vi ste partizanovci«. Rekao je da nema šanse, da smo budućnost kluba i moramo ostati u Partizanu. Istekao nam je ugovor i prosudili su da nam ga ne mogu produžavati, već da ostajemo koliko hoćemo. Dobili smo spor na sudu i otišao sam u OFK Beograd.

Čebinac je zadovoljan epizodom na Karaburmi, gdje je tada igrao i Joško Skoblar.
– U OFK-u je bilo odlično, bili smo četvrti i na kraju drugi u prvenstvu, za jedan bod iza Zvezde u prvenstvu. Skoblar je na kraju promašio penal sa Željezničarom. U toj momčadi bili su još Šijaković, Krovokuća, Samardžić, to je bio najbolji igrač. Ja sam igrao desnu spojku pa je Skoblar išao kod uprave tražiti da igram kraj njega, na lijevoj spojci. Tada je zaigrao najbolje i išao je na Svjetsko prvenstvo u Čile.

Poziv u JNA

Vrlo brzo je međutim zagazio u inozemnu karijeru, kada to nije bila nimalo uobičajena pojava. Pojavio se u toj eri na Kantridi, u NK RIjeci, i od tada je za naš grad vezan do danas.
– Išao sam igrati van. Imao sam tada još pola godine ugovor u Beču, one 1970. godine, i u Rijeku me pozvao tadašnji djelatnik Rijeke Sarapa. Rekao sam da po ugovoru mogu doći ako se Bečanima oprosti, ne sjećam se više koliko tisuća dolara. Bečlije su me pustile, došao sam u Rijeku i upisao Višu pedagošku. To je tada bila velika stvar, a studirao sam kasnije u Baselu.

Iz Rijeke je otišao kada mu je trebao biti uručen poziv za odlazak u JNA.
– Igrao sam za Rijeku godinu i deset mjeseci kada je došao poštar Ljubo i rekao mi: »Imate poštu, poziv da idete u vojsku«. Imao sam 31 godinu, ne može se ići u vojsku, ali bi me oni, mislim na Partizan, strpali da mi se osvete. Imao sam u ugovoru s Rijekom da mogu otići u svakom trenutku ako platim odštetu, sve pretpostavljajući što se može dogoditi. Bila je subota, a poštar Ljubo mi je rekao da će mi poziv donijeti u ponedjeljak. Igrao sam u nedjelju u Ljubljani s Olimpijom, potom sjeo u kola i otišao preko granice. Nisam se dugo vratio.

Inozemna epopeja

Počeo je dugu inozemnu epopeju, široki krug se otvorio da bi se nakon, eto, pola stoljeća zatvorio gdje drugdje nego baš u Rijeci, o kojoj govori u najljepšim epitetima, kao i o njezinim stanovnicima.
– Otišao sam u Nizozemsku, gdje sam nekada igrao, potom kod brata u Švicarsku, tu sam ostao 39 godina. Vratio sam se na kraju u Rijeku. Djeca su mi bila ovdje, a supruga malo tu, malo u Švicarskoj. Na kraju sam došao u Rijeku.

Obišao sam cijeli svijet, imam i stan u Beogradu, imam divan stan u Švicarskoj, odmah pored Aaraua, no Rijeka je naljepši grad na svijetu. Ima i najljepšu okolinu. Nigdje se nisam bolje osjećao nego u Rijeci. A kakav je grad, takvi su i ljudi. Nigdje mi nije bilo ljepše. Sjetim se sada i ljeta, činjenice da se nikada nisam mogao kupati jer smo uvijek bili na pripremama. Ovdje sam se kupao tri mjeseca, to je za mene bilo nezaboravno, zavolio sam ovaj kraj s puno sunca. Ostalo je još par godina života, kičma mi je ruinirana od puno skokova. Liječnica me sat vremena pregledavala radi vozačke dozvole, s mojih 80 godina, dala mi je deset manje. Rekla je da je to nevjerojatno, srce, pluća, tlak, kao u mladića, poručio je Srđan Čebinac u vedrom, optimističkom, sportskom tonu.