ZAGREB Poznavateljima riječkog sporta prošle je nedjelje nakon utakmice Lokomotive i Hajduka u Kranjčevićevoj (1:1) za uho vjerojatno zapelo ime Antonija Baždarića koji je duboko u sudačkoj nadoknadi izborio jedanaesterac vrijedan izjednačenja za domaću momčad. Pritom je lako moguće da su tu pomisao odbacili nekoliko trenutaka kasnije, kada im je sinulo da je onaj Baždarić na kojeg misle igrao košarku u sjajnoj generaciji Kvarnera, s Davorom Kusom, Marijanom Manceom, Andrejem Štimcem i Sinišom Štembergerom.

A prva pomisao je bila dobra. Naime, baš je taj Baždarić na kojeg su pomislili, Marino, otac osamnaestogodišnjeg Antonija. Međutim, u ovom slučaju je izostala potvrda stare narodne mudrosti i sportska jabuka ipak je pala nešto dalje od stabla. Doduše, blizu lopte, ali one nogometne.

– Otkad pamtim, doma smo imali mali koš za klince. Velik dio djetinjstva sam proveo uz košarku u dvorani, dok je tata igrao, ali on me nikada nije forsirao da idem njegovim stopama. Njemu i mami jedino je bilo važno da se bavim nekim sportom i razvijam zdrave navike. Sa sedam, osam godina počeo sam igrati nogomet u Kustošiji, našao sam se u tome i nikada se nisam osvrnuo prema nekom drugom sportu. No, moram reći da volim haklati i gledati košarku – kaže Antonio Baždarić.

Jeste li se ikada okušali s tatom u njegovom sportu?

– Znali smo tako pucati na koš u dvorani. Nikad ga nisam dobio, ha, ha… U zadnje vrijeme izbjegavam haklanje košarke jer moram paziti na svoje tijelo. Posvećen sam nogometu i bilo bi neozbiljno da se slučajno ozlijedim na haklu.

Sreća i uspjeh

Što vam je prolazilo kroz glavu u trenutku kada je dosuđen jedanaesterac na vama?

– Prije svega, jako sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos uspjehu momčadi jer je to najvažnije. Nakon što je sudac pokazao na bijelu točku, nisam znao što napraviti. Naravno, bio sam sretan, a još uvijek mislim da smo u toj utakmici protiv Hajduka lako mogli osvojiti i sva tri boda.

U trenutku kada je Niko Sigur napravio prekšaj na vama bili ste u stopostotnoj prilici, na nekih sedam, osam metara od gola, i to po sredini. Je li vam žao što niste zabili prvijenac za Lokomotivu u svom trećem nastupu u SuperSport HNL-u?

– Kratko sam razmišljao o tome, ali stvarno kratko. Ovo je kolektivni sport i meni je učinak momčadi na prvom mjestu. Na kraju je najvažnije da je Duje Čop realizirao taj jedanaesterac i donio nam izjednačenje. Kada je sudac pokazao na bijelu točku, bio sam sretan zbog svog doprinosa uspjehu momčadi. Što se tiče prvijenca za Lokomotivu, nadam se da će biti još prilika jer igram u veznoj liniji. U mlađim dobnim kategorijama sam uglavnom igrao zadnjeg veznog, a sada me trener Silvijo Čabraja zna postaviti i u ofenzivniju ulogu.

Brat kadet

Iza vašeg oca je vrlo uspješna sportska karijera. Budući da on iz prve ruke zna kakav je prijelaz iz juniora u seniore, doduše, u drugom sportu, koliko vam znače njegovi savjeti?

– Dosta razgovaramo o svemu jer je on sve to prošao. Roditelji su velika podrška meni i bratu Leonu, i to nam puno znači. Mama se nikada nije bavila sportom na profesionalnoj razini, ali je cijeli život u sportu. Meni je jasno da sam tek na početku puta i da me očekuje još puno napornog rada. Tata je uvijek uz mene i njegovi savjeti mi puno pomažu u sazrijevanju. Naravno, ne samo u sportskom smislu. Tata mi je pričao kako je išao njegov košarkaški put i to mi je stvarno bilo lijepo za čuti. Njegovi savjeti su uvijek dobrodošli.

Spomenuli ste dvije i pol godine mlađeg brata. Razmišljate li o danu kada ćete možda zajedno zaigrati u HNL-u?

– Volim zamišljati taj scenarij. No, to je još daleko jer je on u kadetima Lokomotive. Nadam se da će doći do toga i jasno mi je da u međuvremenu moram jako puno raditi.