RIJEKA Nostalgični ljubitelji lijepog nogometa, u kojem igraju elegantni znalci, uvijek se rado sjete »crikveničkog Beckenbauera«, legendarnog Marijana Brnčića, čija je lakoća igranja nogometa na raznim mjestima u ulozi beka, centarhalfa ili zadnjeg veznog oduševljavala one što guštaju u estetskom aspektu ovog sporta. Slavni nogometaš Rijeke i Dinama, osvajača Kupa velesajamskih gradova te kasniji trener Rijeke, bio je bliski suradnik i prijatelj Ćire Blaževića u danima kada su im se životni putevi isprepleli na stadionu Kantrida.

– Teško je reći o Ćiri nešto drugo nego da je to poseban čovjek, onaj za kojeg bi naši stari ljudi jednostavno rekli da takvoga majka ne rađa – kaže Marijan Brnčić. – Miroslav Blažević je bio izuzetan čovjek i izuzetan trener. Sada smo uistinu jako tužni, ali eto, tako je to, bolest je bila jača od njega.

Ćiro s Bijelima, aktualnim pobjednicima Kupa bivše države, te Marijanom Brnčićem na Kantridi

U onim davnim danima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Rijeka netom slavila osvajanje Kupa s Brnčićem, Ćiro Blažević se vraćao iz Švicarske preuzeti momčad Bijelih, sve uz svesrdnu Brnčićevu podršku.

– Ja sam Blaževiću prepustio mjesto, da se vrati iz Švicarske. Te 1979. godine bio sam s Vladimirom Lukarićem na čelu momčadi kada je Rijeka osvojila drugi Kup. To je bio velik uspjeh, a ja sam trebao potpisati ugovor s Rijekom, no Ćiro je imao silnu želju vratiti se na Kantridu. Kvarner je, naime, kraj u koji je bio zaljubljen, stvarno je strahovito volio društvo ovdje. Ja sam bio prvi za to da se vrati i rekao sam to Bepu Španjolu, iako je, normalno, bilo otpora. Svi su me nagovarali da potpišem ugovor, ali ja sam bio za to da Blažević dođe u Rijeku i on je došao. To je ona cijela, istinita priča.

Ćiro i Stojan Osojnak

Ćiro Blažević je uskoro krenuo u trijumfalne pohode, k uspjesima kao što su titula prvaka s Dinamom 1982. godine i treće mjesto s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.

– Ostao je te dvije godine u Rijeci i želio je da ga naslijedim jer sam mu bio koordinator koji mu je pomagao dok su mu pomoćnici bili Mile Tomljenović i Vladimir Lukarić. Među nama je bila fantastična simbioza, uostalom, ja sam njegov pravi vjenčani kum. Kasnije su se pojavljivali neki »kumovi«, ali ono pravo prijateljstvo je tada bilo među nama. Bili smo mladi i družili smo se. Imali smo uistinu savršen odnos. Kada je riječ o njegovim trenerskim vrlinama, što se tu ima dodavati, riječ je o čovjeku koji se dokazao. To što je postizao je rijetkost, zato i govorim da je Ćiro poseban čovjek. Malo se rađa takvih ljudi, sve ostalo je »diktat« nekih koji bi ga htjeli imitirati.