RIJEKA  Posljednja ovosezonska utakmica SuperSport HNL-a između novog-starog prvaka Dinama i Gorice donijela je i oproštaj Ivana Bebeka od aktivnog suđenja. Riječki nogometni sudac je nakon 23 prvoligaške sezone morao zaključiti svoju priču na travnjaku s obzirom na to da je u hrvatskom nogometu na snazi pravilo koje sucima onemogućava aktivno bavljenje tim pozivom nakon što proslave 46. rođendan. Bebek će ubuduće biti VAR sudac kako na domaćim tako i međunarodnim susretima pod okriljem UEFA-e.

– Bio je to strašno emotivan trenutak jer sam prvoligaškom suđenju dao pola života. U suđenju sam bio 24 sata dnevno, suđenje je bilo i ostaje moj život, i naravno da je spoznaja da taj period završava strašno emotivan trenutak za mene – rekao je Bebek. – Apsolutno sam miran u glavi jer sam svjestan da svakoj priči mora doći kraj, pa tako i mojoj sa zviždaljkom na terenu. E, sad, da je kraj došao za godinu ili dvije, apsolutno bi bilo jednako emotivno.

Fizički i mentalno bili ste spremni za još koju godinu suđenja na prvoligaškoj razini, pod uvjetom da se otvorila takva mogućnost?

– Ne samo da sam mogao već sam to i priželjkivano s obzirom na to da su UEFA i FIFA ostavile mogućnosti nacionalnim savezima da ukinu dobna ograničenja za suce. Otprilike 90 posto saveza je to i iskoristilo. To su potvrdile i utakmice koje sam sudio u proteklih nekoliko mjeseci, kada je naše prvenstvo zašlo u osjetljivu fazu borbe za Europu i borbe za ostanak. U tim sam utakmicama pokazao da sam fizički, mentalno, ali i iskustveno na visokoj razini. Smatram da u posljednjih nekoliko godina dajem najbolje perfomanse na terenu jer se na iskustvo nadovezalo i poštovanje koje sam stekao od igrača svojim odnosom prema njima. Što se tiče razine fizičke pripreme, ona po mnogim pokazateljima čak i nadilazi zahtjeve HNL-a. Komisija nogometnih sudaca HNS-a odlučila je da nema potrebe za mijenjanjem pravilinika i ja s time nemam nikakvih problema, niti osjećam, ne daj Bože, nekakvu gorčinu ili ljutnju. Međutim, mogu slobodno reći da smatram da sam mogao još dosta dati hrvatskom suđenju. Odlazim ispunjen jer odlazim u trenutku kada sam bio jako korišten na osjetljivim utakmicama. Ne odlazim kao isluženi sudac, već kao sudac za kojeg se vjeruje da je sposoban iznijeti teret. Gorko-slatki okus je u ustima. Gorak zato što prestajem, a mogao sam još nastaviti, a sladak zato što odlazim u trenutku kada sam u vrlo dobrom stanju. To je možda i bolja varijanta jer je uvijek bolje otići kada si cijenjen.

Znanje i iskustvo

Ostajete li i dalje u suđenju kao VAR sudac?

– To je novi izazov. Mogu i kao VAR sudac dati jako puno ne samo u HNL-u već i na međunarodnoj sceni. Bio sam već ove sezone VAR sudac na četvrtfinalu Konferencijske lige, sada su preda mnom kvalifikacijske utakmice za Euro. Vidim da mi je UEFA ukazala povjerenje kao VAR sucu i tu sigurno mogu još puno dati. Dakle, nisam rekao definitivno zbogom suđenju, ostajem u svojoj sudačkoj obitelji, i to je nešto što me na neki način čini sretnim i olakšava spoznaju da je jedna epizoda završila, a kreće sljedeća, koja može biti plodonosnija i isto tako vrlo zanimljiva. Onaj tko voli suđenje, može se ispuniti ne samo kao glavni sudac već i u drugim ulogama. Sa svoje strane napravit ću sve što mogu da pomognem sucima i kolegama, odnosno bit ću maksimalno motiviran u novim ulogama koje će mi se pružiti.

Za čime najviše žalite kada se osvrnete na sudačku karijeru?

– Karijera je bila velika. Dovoljno je da se vratimo na broj i profil utakmica, koliko je tu bilo utakmica u Ligi prvaka i Europskoj ligi. To je nešto čime sam apsolutno zadovoljan. Naravno da je moglo bolje. Zašto nije bilo? U nekom trenutku jedna ili dvije odluke determiniraju tvoj sudački put. Da je možda bio VAR kada sam napravio neke pogreške, vjerojatno do njih ne bi došlo. A možda su to bili trenuci koji su zaustavili moj daljnji napredak. Krivo mi je što sam tijekom svoje karijere praktički bio samouk i rastao sam zajedno sa svojim pomoćnicima kroz edukacije i napredovanje. Žalim što u ranijoj dobi nisam imao ono što sada imaju naši mladi suci, mogućnost savjetovanja i usmjeravanja nas starijih, koji smo stekli iskustvo u Europi. Kada imaš 30 godina i sudiš svoju prvu utakmicu Lige prvaka, kao što je bio moj slučaj 2007. godine, misliš da sve znaš. Da sam u tom trenutku imao iza sebe nekoga tko je sve to prošao, možda bih se drukčije razvijao i usmjeravao. Upravo u tom dijelu mislim da me moja sudačka obitelj i organizacija mogu iskoristiti, da prenesem na mlade suce svoje dugogodišnje iskustvo suđenja na europskoj razini. Ne mogu nikoga savjetovati kako da ne pogriješi, ali mogu možda nekome pomoći da sutra bude bolji. Ono što moram naglasiti je da smo mi kao društvo na neki način nepravedni prema sudačkom pozivu. Ispada da nikada nitko od hrvatskih sudaca nije napravio ništa, a to je daleko od istine. Recimo, mojih 13 utakmica Lige prvaka će, nadam se, biti dostižno za moje kolege, ali je to vrlo teško postići. Sudio sam osminu finala Lige prvaka i četvrtfinala Europske lige, što nije mala stvar. Kada se neki naš klub plasira u tu fazu natjecanja, to se smatra strašnim uspjehom, a kada naš sudac dogura tako visoko, to se nerijetko zna samo u našem užem sudačkom krugu. Opet, kada je neki naš sudac pogriješio na toj razini, odmah je dobio medijski prostor i to bi se onda apostrofiralo na maksimum.

Posljednjih godina u medijima i nogometnoj javnosti počela se polako mijenjati loša percepcija hrvatskog suđenja, za što je zaslužan i VAR?

– Apsolutno se počelo mijenjati. Ne bježim od činjenice da mi kao suci griješimo i da radimo javni posao koji je sklon javnoj kritici. Tko se ne može s time nositi, taj nije za sudački poziv. Međutim, smatram da zaslužujemo kredit. Kritizirajte nas kad pogriješimo, ali ajmo i pohvaliti neko dobro suđenje. To se često zaboravi, ali nikada nisam doživio da se zaboravilo kritizirati suca. Mislim da svi možemo zajedno doprinijeti da ta percepcija bude bolja. Kada neki naš sudac napravi neki međunarodni uspjeh, bilo bi lijepo i da se to medijski apostrofira. Spomenut ću da je Duje Strukan sa svojim timom, Bojanom Zobenicom i Alenom Jakšićem, dobio poziv za suđenje na Euru do 21 godine. Praktički nigdje nisam pročitao da je netko prenio taj podatak. To je veliki uspjeh i pokazatelj da se Strukan razvija u jako dobrom smjeru i očekujem da će napraviti velike stvari. To mu odsrca želim.

Nasljednici

Domagoj Vučkov je prije nekoliko godina sišao s prvoligaške scene, sada ste i vi »objesili zviždaljku o klin«. Postoje li vaši nasljednici u Rijeci i Županiji?

– Trenutno ih ne vidim, jasno, u kontekstu iduće sezone. Postoje mladi suci koji će, nadam se, i uz moju pomoć, doći do razine da postanu legitimni pretendenti na listu Prve HNL. Međutim, moramo biti svjesni da je to proces koji mora biti postavljen na zdravim osnovama. Iza toga mora stajati mukotrpan rad pojedinca, suca, ali i sudačke organizacije kojoj pripada. Smatram da sudac, kada dolazi na Prvu HNL, mora biti spreman za te izazove. Ne mogu govoriti o imenima jer neki nisu kandidati zbog godina, drugi nisu došli u fazu da ispunjavaju uvjete za napredovanje u višu ligu. Potencijal sigurno postoji, u budućnosti im mogu pomoći, no s obzirom na to da sam VAR sudac, jednostavno sada za to nemam vremena. Vidim da postoje mladi suci, ljudi koji rade u županijskoj sudačkoj organizaciji, ali ne mogu suditi o njihovom radu zato što nisam pobliže upoznat s time. Ako me sudačka organizacija PGŽ-a pozove da se uključim u rad, ja ću biti sretan i zadovoljan da mogu pomoći mladim sucima.

Koje su utakmice bila kruna vaše karijere i na što ste posebno ponosni?

– Kada pričamo o najvećim utakmicama, onda je to definitivno susret osmine finala Lige prvaka između PSG-a i Bayera i utakmica četvrtfinala Europske lige između Dnjipra i Ajaxa. Kada ti UEFA da povjerenje da sudiš tako velike utakmice, onda je to, gledano iz sudačkoga kuta, jako velik uspjeh. Ono što me posebno čini sretnim su poruke koje sam dobio posljednjih dana kada se u javnosti pojavila vijest da sudim zadnju utakmicu. Dobio sam veliki broj poruka i poziva od sadašnjih i bivših igrača, koji su mi na neki način potvrdili da su uvijek voljeli moj način komunikacije. Za mene je to najveća pobjeda. Ako te igrači poštuju, onda znači da si uspio kao sudac. Prema mom mišljenju nije put da te se igrači boje, to je kratkoročna pobjeda, a dugoročno si izgubio. Ako od igrača želiš poštovanje, moraš ga i dati. To je prvi postulat. Svi mi suci moramo biti svjesni da smo bitni za nogomet jer se bez nas ne može odigrati utakmica. Međutim, sa stajališta nogometa mi smo apsolutno nebitni, i to tako treba biti. Poziv nogometnog suca donosi medijsku eksponiranost, status u društvu, bitan si faktor u nogometu, ali sudac ne smije biti u prvom planu jer ljudi prije dolaze vidjeti najnekvalitetnijeg igrača nego najkvalitetnijeg suca. Što prije suci postanu svjesni toga, to će im posao biti lakši i obavljat će ga na lakši način. Normalno, to sve dolazi s godinama. Kada si mlad, naravno da ti godi medjiska pažnja, a što si stariji i iskusniji, najbitnije ti je da ti nakon utakmice i unatoč pogrešci svi igrači stisnu ruku. Kada ti igrači pokažu da te poštuju, onda si prema mom mišljenju pobijedio kao sudac – rekao je Bebek.